Masovna proizvodnja i automatizacija čovjeka
U toku posljednja četiri stoljeća, starija politehnička tradicija odmijenjena je sistemom u kojem je prvenstvo imao stroj, njegovi repetitivni pokreti, njegovi depersonalizirani procesi, njegovi apstraktni i kvantitativni ciljevi. Kasnije proširenje tih tehničkih mogućnosti elektronikom samo je povećalo sveobuhvatnost i prinudni apsolutizam tog sistema. Dio cijele te priče danas je tako poznat, da ga čovjek s oklijevanjem ponavlja, makar i u glavnim crtama. Nakon šestog stoljeća n. e., neka od surovijih obilježja stare megamašine bila su u zapadnoj Evropi uklonjena, uglavnom zbog „eterizacije“ želje za svjetovnom vlašću u katoličkoj crkvi, te pretvaranjem doživotnog služenja u dobrovoljni čin odanih kršćana.
Taj djelomični preobražaj, koji je ujedno ublažio strogost doživotne podjele rada, bio je prvi put postignut u benediktinskim samostanima. Asketska rutina redovništva pogodovala je razvoju stroja, a njeno mjerenje vremena te brižnu kontrolu novca i dobara postupno su preuzimali drugi oblici birokratske organizacije, i privatne i javne, od trgovine do ubiranja poreza, sve dok to u šesnaestom stoljeću nije postao obavezni stil trgovačkog poduzetništva i administrativne vlasti. Naposljetku je osnovni model za sva ta tri tipa regimentacije (vojni, redovnički i činovnički), tvornički sistem uveo u industriju velikih razmjera. Upravo ta kumulativna mehanička organizacija, a ne parni stroj, objašnjava polet industrijske energije nakon 1750. Iako znatan dio te preobrazbe možemo očitati u čisto tehničkim pojmovima, ne smijemo previdjeti pomak ljudskih motiva, do kojeg dolazi zbog sve većeg prevođenja ekonomske i političke moći u čisto apstraktne, kvantitativne pojmove: uglavnom one novčane.
Fizička snaga, primijenjena kao prinuda na druga ljudska bića, vrlo brzo dolazi do svoje prirodne granice: ako je primjena prejaka, žrtva umire. Tako je i s čisto materijalnim dobrima ili osjetilnim užicima. Ako čovjek jede previše, muči ga loša probava ili debljina; ako previše uporno ide za čulnim slastima, sposobnost za uživanje opada i napokon se iscrpljuje. Ali kad se ljudske funkcije pretvore u apstraktne, uniformne jedinice, koje su najzad jedinice energije ili novca, nema granica količini moći koja se može poigravati, konvertirati i pohraniti. Osobina novca je da ne zna nizakakve biološke granice ili ekološka ograničenja. Kad su augsburškog novčara Jacoba Fuggera starijeg zapitali kada će imati toliko novaca da mu više neće trebati, odgovorio je ono što svi financijski magnati prešutno ili otvoreno misle: kako ne očekuje da će takav dan ikada doći.
Tako je preobražaj tradicionalne politehnike u jednoobraznu i sveobuhvatnu monotehniku označio i pretvaranje ograničene robne privrede, zasnovane na raznolikosti prirodnih funkcija i vitalnim čovjekovim potrebama, u ekonomiju moći simboliziranu novcem i koncentracijom na novac. Toj preobrazbi trebalo je tisuće godina, a čak i danas postoje milijuni ljudi koji ostaju izvan sistema i svoje poslove ravnaju prema drugačijem kodu. Kovani novac, veliki korak prema kvantitativnoj apstrakciji, (sedmo stoljeće pr. n. e.), bio je relativno kasni izum, a standardne i zamjenjive monetarne jedinice pojavile su se daleko kasnije; papirnati novac i kreditno poslovanje u današnjim razmjerima bilo je nezamislivo prije nego što su brzi transport i komunikacija postali mogući.
Taj povijesni proces može se zgusnuti u kratku formulu: ručni rad u rad stroja – stroja u administrativni posao – administrativni posao u elektronsku simulaciju rada, sve više odvojenu od svake organske funkcije ili ljudske svrhe, osim onih koje unapređuju sistem moći. Apstraktna procjena dobara i usluga u obliku standardnih mjernih jedinica, iako još uvijek ne u obliku novca, igrala je ulogu u počecima ekonomije moći, pa ako je nisu samostalno izumila, predala su nam ju zapravo još primitivnija društva, njihovi nizovi školjaka, wampumi (nizovi ili pojasevi od školjki; nap. izd.) i slična sredstva razmjene. U skladu s tim, trajno preuveličavanje novčane motivacije od šesnaestog stoljeća naovamo, obično se uzima kao izdanak već postojeće institucije novca. Bilo bi to točno kad bi novac bio jedini faktor. Ali nešto prinudnije od tradicionalnih novčanih motiva – pohlepe, škrtosti, raskoši – igralo je ulogu u toj eksploziji.
Ono što se dogodilo, značilo je obavezniju i potpuniju transformaciju: bilo je to zametanje novog kompleksa moći, usporedivog s onim koji je proizveo kolosalne građevinske promjene u Egiptu i Mezopotamiji u Doba piramida. Ono što sam dosad namjerno neodređeno označavao kao Mit o mašini, odsad ću pobliže određivati kao KOMPLEKS MOĆI: kao novu konstelaciju snaga, interesa i motiva koji su naposljetku uskrsnuli drevnu megamašinu i dali joj savršeniju tehnološku strukturu, sposobnu za globalno, pa čak i međuplanetarno širenje. Glavne komponente tog novog kompleksa moći mogli bismo nazvati – to preciznije zbog njegovog suvremenog američkog prizvuka – Pentagon moći. Osnovni sastojak je moć sama, koja je u Doba piramida započela s takvim okupljanjem žive ljudske sile, kakvo nijedna ranija društvena grupacija nije bila u stanju ostvariti. Ona se u toku vjekova uvećavala konjskom silom, silom vode, vjetra, drva, ugljena, električne struje, nafte, dosežući svoj vrhunac koliko jučer s nuklearnom energijom, koja je i sama krajnji oblik moći onih kemijskih reakcija koje su omogućile motor s unutrašnjim sagorijevanjem i raketu.
Organizirana politička moć, potmognuta prinudnom silom oružja, izvor je svekolikog vlasništva i proizvodnosti: prije svega u obradi zemlje, koristeći energiju sunca, a na kasnijim stupnjevima i u svakom drugom načinu proizvodnje. Mehanička produktivnost, vezana uz širenje tržišta znači profit; bez dinamičkog poticaja profita – to jest, moći novca – sistem se ne bi mogao tako brzo širiti. To možda objašnjava zašto su siroviji oblici megamašine, koji su favorizirali vojničku kastu više nego trgovca i industrijalca, te se oslanjali na danak i pljačku, ostali statični te naposljetku postali neproduktivni i neunosni, sve do točke na kojoj su uvijek iznova propadali. Na kraju, ništa manje sastavni dio sistema predstavlja i publicitet (prestiž, sjaj), kojim se uglavnom obični ljudi, upravljači kompleksa moći – vojna, birokratska, industrijska i znanstvena elita – napuhuju do nadljudskih dimenzija, kako bi bolje održali autoritet.
Te izdvojene komponente sistema moći potječu iz daleko bogatijeg ekološkog kompleksa – „ekosistema“ u znanstvenom žargonu – u kojem žive, kreću se i postoje svi organizmi, uključujući i čovjeka. Unutar tog ekosistema koji uključuje i čovjekovu kulturu, sve te komponente kompleksa moći imale su izvorno svoje mjesto i obavljale svoju nezamjenjivu funkciju. Kompleks moći silom je istrgnuo te zasebne komponente iz njihove organske matrice i priključio ih jednom izoliranom podsistemu, čije središte nije bilo u podupiranju i snaženju života, nego u ekspanziji moći i pretjeranom osobnom veličanju. Komponente kompleksa moći u tako su bliskom odnosu da praktično obavljaju zamjenjive funkcije: ne samo u smislu da je svaka radnja svodiva na novčane pojmove, nego i obrnuto, da se sam novac jednako tako može pretvoriti u moć ili vlasništvo ili publicitet ili u javne (televizijske!) ličnosti. Ta izmjenjivost komponenata moći bila je jasna već Heraklitu, u kritičnom trenu kad se oblikovala nova novčana privreda. „Sve stvari mogu se svesti na vatru“, rekao je, a vatra na sve stvari, baš kao što se roba može pretvoriti u zlato a ovo u robu.“
Kad god je koja od tih komponenata slaba ili nedostaje, ili nije dovoljno čvrsto priključena na sebi susjedni proces, sistem moći ne može raditi punom snagom i maksimalnom djelotvornošću. Ali njegov konačni cilj je kvantitativna apstrakcija – novac, ili njegov „oduhovljeni“ i potencijalno neograničeni ekvivalent, kredit. Ovaj potonji je, poput „vjere“ muzičkih banaka u „Erewhonu“ Samuela Butlera, u osnovi samo pobožno vjerovanje da će sistem nastaviti funkcionirati u beskraj. Sistem moći određuju i propisuju mu njegov jedino prihvatljiv cilj dvije stvari: pristajanje uz kompleks moći i nemilosrdno stjecanje novca u posrednom i neposrednom obliku. Taj cilj definiran je još jednom komponentom – progresom. Kao pojam u sistemu moći, progres naprosto znači više moći, više profita, više produktivnosti, više vrijednosnih papira, više publiciteta – sve pretvorivo u kvantitativne jedinice. Čak se i publicitet može iskazati brojem stupaca u novinskim izrescima ili u satima pojavljivanja na televiziji. Svako novo dostignuće sistema moći, bilo u znanstvenom istraživanju, u obrazovanju ili medicini, na području antibiotika ili istraživanja svemira, izrazit će se kroz ta ista sredstva za institucionalno veličanje i napuhavanje ega.
Škola, crkva, tvornica, muzej umjetnosti – svi oni sviraju istu tekuću melodiju moći, koračaju na isti ritam, pozdravljaju iste zastave, pridružujući se neprekinutom špaliru koji se već skupio na pločnicima, kako bi postali novi predvodnici parade što su je prvi postrojili kraljevi, despoti, konkvistadori i bankari renesanse. Iako konstelacija koja je oblikovala sistem moći nije ni u jednom trenutku bila svjesno montirana, mnoge od njenih aktivnih komponenata, stvorene već u ranijim civilizacijama, nisu zapravo nikad prestale postojati. Kad su ograničavajući kodeksi i ideali jedne više, čovjekom uvjetovane ideologije bili uništeni, sistem moći, oslobođen takve institucionalne konkurencije, glatko se razbujao. Sistem moći često se pogrešno poistovjećuje s feudalizmom, s apsolutnom monarhijom, despotizam kneževa, s fašizmom, s komunizmom, pa čak i s državom blagostanja. Ali ta mnogostruka identifikacija ukazuje samo na jednu važniju karakteristiku: na činjenicu da kompleks moći leži u osnovi svih tih institucionalnih struktura, te kako biva tješnje isprepleten, zahvaćajući više moći i vladajući većim područjima, nastoji potisnuti izvorne kulturne razlike koje su jednom, pod slabijim političkim institucijama, bile vidljive.
Od neograničene moći i preko povećavanja profita do nezasitnog uživanja, najupečatljivija stvar u tom kompleksu moći je njegova promišljena ravnodušnost za ostale ljudske potrebe, norme i ciljeve: on funkcionira najbolje u nečemu što je, u historijskom smislu, ekološka, kulturna i osobna lunarna pustinja, kojom brišu samo solarni vjetrovi. Što se tiče njegove odvojenosti i ravnodušnosti prema svim osnovnim zahtjevima svekolike organske aktivnosti, pekunijarni kompleks moći otkriva zapanjujuću sličnost s jednim novootkrivenim centrom u mozgu – s onim koji se zove centar za uživanje. Koliko je dosad poznato, taj centar za uživanje ne obavlja nikakvu korisnu funkciju u organizmu, osim ako se ne dokaže da na neki još uvijek nejasan način ima ulogu u funkcionalnijim reakcijama 122 vezanim uz užitak. U taj centar, lokaliziran kod laboratorijskih majmuna, može se prodrijeti elektrodom, te strujom nadraživati živčano tkivo tako da životinja sama regulira tok struje, pa time i intenzitet užitka. Izgleda da je stimulacija tog centra za uživanje tako zahvalna stvar, da životinje u beskraj pritišću na regulator struje, bez obzira na svaki drugi poticaj ili fiziološku potrebu, čak i na onu za hranom, i to gotovo do izgladnjelosti.
Intenzitet tog apstraktnog podražaja proizvodi nešto poput totalne živčane neosjetljivosti za životne potrebe. Izgleda da kompleks moći djeluje na istom principu. Taj magični elektronski podražaj je novac. Sličnost između te novčane motivacije i centra za uživanje u mozgu povećava činjenica da za razliku od gotovo svih organskih reakcija, oba ta centra ne priznaju nikakvih kvantitativnih ograda. Ono što je oduvijek vrijedilo za novac, u onih koji su podložni njegovu utjecaju, jednako vrijedi i za druge komponente kompleksa moći: konkretnu stvarnost smijenila je apstrakcija, pa stoga oni koji žele da je uvećaju nikad ne znaju kada im je dosta. Ne treba ni reći da svaki od tih nagona, za moći, za stvarima, za slavom, za užitkom, može imati korisnu ulogu u normalnoj ekonomiji neke zajednice, kao i u samom ljudskom tijelu. Tek njihovim izdvajanjem i izolacijom, njihovom prevelikom kvantitativnom koncentracijom te međusobnim pothranjivanjem, oni postaju nastrani i rastaču život.
Ali, treba zabilježiti još jednu nesretnu crtu pekunijarnog kompleksa moći, jer ona ističe njegove recentne manifestacije na pozadini drevnijeg mita o mašini, te iz njih čini još veću prepreku za daljnji razvitak. Dok je u prošlosti jezgra moći užitka bila pod isključivom kontrolom vladajuće manjine, pa je tako mogla dovoditi u napast samo tu krajnje ograničenu društvenu grupu, s rastom megatehnike sve su glavne karakteristike te jezgre, po zakonima masovnog društva (demokratske participacije) postale raspoređene na daleko veće stanovništvo. Raspravljati o umnažanju izuma u toku posljednja dva stoljeća, o masovnoj proizvodnji robe široke potrošnje i rasprostranjenju svih tehnoloških faktora koji zagađuju i uništavaju životnu okolinu, a ne osvrnuti se na taj golemi pritisak novca koji je trajno prisutan na svim područjima tehnologije, znači ignorirati najvažniji ključ za prividno automatski i nesavladivi dinamizam cijelog sistema. U želji da „ukopča“ taj bezumni centar za uživanje, „tehnološki čovjek“ današnjice prijeti nam „iskapčanjem“ života. Novac se pokazao kao najopasniji halucinogen modernog čovjeka.
Izvor: Lewis Mumford, Pentagon moći
Kad ste već ovdje, pročitajte i ovo:
Donatori Magazina Dunjalučar mogu biti svi koji su zadovoljni našim radom, i žele podstaknuti naš trud. S obzirom na to da je Dunjalučar neprofitna organizacija, rad na magazinu je volonterski, ali smo se odlučili da vam omogućimo da nam pomognete u daljem radu i razvoju mjesečnom uplatom odabirom jedne od ponuđenih opcija.
Dobrovoljne uplate na račun Magazina možete uplaćivati putem platforme Patreon, koja predstavlja legitiman način finansiranja nečijeg rada. Prije same uplate neophodno je izvršiti registraciju na platformi Patreon, a uplaćivati možete putem kartice ili putem paypal računa. Registraciju i svoje uplate možete izvršiti putem sljedećeg linka:
Dunjalučar 