Kuća bez krova
Vukao se lijeno uz brdo. Otpuhujući crne kolutove, automobil je stvarao sjenu proljetnim zrakama. Nije dao da u danu uživamo bez sjete. Ptice koje su nam se tek vratile, a i one koje su prvi put u posjetu, plašio je škripom, trzanjem i poskakivanjem. Odgovarale su i one na svoj način cvrkućući u horu melodiju protkanu melanholijom-saosjećanjem-optimizmom. Čekala sam da se starina zaustavi. Crpio je snagu neuvjerljivo se opirući sili teže, kao da će, svaki čas, krenuti natraške. Kada sam bila sigurna da se predao, on bi, suprotno očekivanom, poskočio i odgurnuo se crnim oblakom iz vlastitog auspuha. Doimao se kao neko ko se voli opteretiti bez potrebe. Ovdje bih se trebala zaustaviti. Možda će vozač čuti moje misli i prosto odlučiti olakšati automobil za koju od nas?! Ili vrlo vjerovatno – sve tri. Bez puno mašte zamišljam ga kako na kraju dobacuje: “Uz zahvalnost, dođete mi za vožnju!”
Upitala bih šofera gdje tanka gorivo: u Istočnom Sarajevu ili Sarajevu? Otkud mu toliko mulja u rezervoaru? Je li pokušao da ga opere? Produva? Ovako je jecala i naša askona svojevremeno. Jes’, sve bih to pitala da se usudim progovoriti. Umjesto priče, suočavam se s brdom ispred sebe. Mjerim ga: nagib puta, haman, devedeset stepeni ili, eto da ne pretjeram, tek koji stepen manje. Krišom gledam vozača i ne čini se da ga to brine. Kada bi mu neko stavio povez na oči, i dalje bi vozio ovako ležerno. Čak i kada bi zaprimio naređenje da podigne ruke s volana. Truckanje je posebna komunikacija između njega i vozila. Signali Morzeovom azbukom? Možda ablenduje1 . Pokušavam uhvatiti duge i kratke trzaje, ali ne ide mi.
Najlakše mi se suočiti s brdom uz koje su se načičkale kuće tik ispod neba i nešto niže zgrade. Je li na liniju horizonta zakačena, nama malim ljudima, nevidljiva uspinjača koja je pomogla izgradnju?! Upitala bih vozača, ali se ne usuđujem. Nije ostavio prostora pitanjima niti ćaskanju u kojem se razmijeni bezbroj nepotrebnih informacija. Osjećam da ga krajolik čini ponosnim. Nije to rekao. Nije progovorio otkako smo mu na Latinskoj ćupriji sjele u auto. Voljela bih saznati kako se u ovom dijelu grada kuće prave. U Sarajevu ovih godina svi pričaju o useljenicima, zato bi bilo lijepo čuti priču domaćih. Očito je da se ni tu, na memli strani šehera, niko nikada nije suprotstavljao prirodi. Kuće su se sijale ili sadile. Građevinski materijal ne može se iznijeti na brdo pod tolikim usponom. Taksista sigurno zna, ali se ja ne usuđujem pitati. Nešto u njegovoj ležernosti i neuobičajenoj šutljivosti sprečavalo me je da to učinim. I, što bi negdje drugo usput ispričao, opričao, preporučio u tom dijelu stare čaršije, bit će prešućeno. Nagađala sam zašto su kuće s desne strane stare, a s druge strane ulice novije i glomaznije; nagađala sam zašto na lijevoj strani prozori nisu oprani decenijama.
Pokušala sam zamisliti šta bi ostalo od starog grada bez brda izbrazdanog krvotokom mahale. Za mene tu više ne bi bilo ničega. Ne bi bilo atmosfere koja me omamljuje i u koju zaronim. Jer nema tu ničeg ličnijeg od kolača kupljenog u pekari s desne strane ceste. Pješice. Jedino tada sam osjećala puls brda. Uvjerena sam da je to jedno od onih mjesta na kojima se arhitekte dive brdima. Dodvoravaju im se. Samo ne vjerujem da se ijedan iz tog esnafa okušao u sađenju kuća ispod horizonta. To bih voljela pitati. Umjesto pitanja, pomilovala sam izrađeno vozilo, u nadi da će prestati otpuhivati čađave kolutove i ostaviti nam dio neba čist i proljetno plav.
Srećom, misli se ne vide na šoferšajbni. Za svaki slučaj okrenula sam glavu od vozača. Njemu podrška nije potrebna. Pitala sam se istovremeno zašto smo izabrale ovaj automobil? Izgleda tako nemoćno, a mi se trebamo uspeti. Ćaskala bih inače o tome sa saputnicama. Ne usuđujem se. Ljutila sam se na sebe zbog nemoći da upitam kako prave kuće pod nebom. Sade li ih? Uzmičem i prisjećam se opet otkud mi u pohabanom taksiju kojim upravlja šutljivi šofer?! Nismo ga birale. Prosto smo sjele u prvi koji je bio na stajalištu. Ili je to izbor? Nismo gledale. Tek kada je počeo brundati uz brdo postalo nam je jasno da je odavno sišao sa folksvagenove trake. Nismo do tada bile svjesne ničega osim želje da nas popne na brdo da ne bismo pješačile.
Dok se suočavamo s usponom uz truckanje i kašljucanje, pokušavam se sjetiti kako je izgledao drugi i treći automobil na taksi štandu. Sjetila sam se siluete pored koje smo prošli. Automobila ne. Prilijepila sam glavu uz staklo kako bih ga što bolje osmotrila. Ko da o njima išta znam osim da li su stari-novi-lijepi-ružni-udobni… O ovom sam osjećala sve što je trebalo da znam: već dugo je punoljetan – možda neka od prvih generacija golfa dvice, lišen komfora. Upitala bih prijateljice: zašto sjedamo u staro izdrndano auto, pored novih i finijih koji će nas voziti za istu cijenu? Pitat ću ih kasnije, kada o vožnji budem pričala u prošlom vremenu. Hoće li ova vožnja koštati dvostruko više? Dvici treba više snage i truda da se uzvere uz brdo od nekog mlađeg automobila, ali još nije zaradila status oldtimera iako se naborala na način na koji se ohrndaju automobili na Balkanu. Surovi su naši drumovi. Zato ne gledamo polomljeno granje pokraj kojeg prolazimo. Volimo gledati natraške i diviti se nejasnim konturama. Iskrivljenim. Surovi su naši drumovi. Nekad mi se čini da im još samo odolijevaju nepoderive dvice, koje je tvorac pravio prema našem makadamu. Kao kad su Austrijanci tramvaj pustili kod nas prije nego u Beču da izmjere buku. Možda i s dvicama ima neka kvaka. Zbog znanja i svijesti o balkanskim drumovima ne zamjeramo taksistima što voze stara i neudobna auta. Kotrljaju se legitimno.
Svake godine obnove registarske tablice. Možda kontroloru nije važno što kašlje-trza-jecka sve dok grabi naprijed? Starost se mjeri godinom uvoza i zadnjeg službovanja do počivališta. Koliki mu je radni vijek? Kako se određuje? Možda dok ima četiri točka, volan i auspuh, te je u stanju sukljati crni dim ložike, koja je prošla već nekoliko puta prokuhalim motorom?
Opet sam htjela progovoriti, ali se sjetih šutnje. Bolje da ispod oka virim vozača dok ležerno i tupo gleda naprijed. Ako ne gledam u njega, zakujem pogled u šoferšajbnu kao da me neko izazvao na obaranje pogleda. Sjajna i masna drugačija je od ostatka isprano-bijelog automobila. Činilo mi se da se jedno-dva desetljeća penjemo uz Bistrik. Ne znam da li je vožnja bila spora ili su moje oči bile gladne. Zurila sam u prozore. Oči gladne prozora – ogledala mahale. U staklu se ogledalo sivilo zakićeno pokojom zakrpom. Mjesta koja zakrpe nisu potpuno prekrivale otkrivala su nutrine tog objekta. Zaključila sam da ulicu još nije “osvojila” plastika. Zato su prozori živopisni. Često napravljeni prije stotinjak godina – možda i manje – uspijevali su čuvati toplinu ruke koja ih je oblikovala. Zavjese su se doimale kao muzejski eksponati za koje još niko nije ispisao koje priče prikrivaju i koje su legende od njih nastale. Na nekim otvorima, umjesto stakla, bile su folije. Čak i s dvije decenije nakon što je grad ustakljen, one su tu. Koliko je kilometara stakla dovezeno u Sarajevo? Da li je isto toliko prethodno prebačeno na otpad? Koliko je kilometara folije zataknuto u prozorske okvire? Nigdje ih drugo više nema.
Nedostaje mi hrabrosti, inače bih tada zamolila taksistu da stane i provjerila šta je iza tih folija. Prije toga vidjela sam da se život ogleda u tih nekoliko stotina metara priča. Tiho da naš vozač ne čuje. Nekad i ne dopriča. Naričemo jezikom pogleda i emocije koju on proizvodi. Tamo negdje uz Bistričku ulicu preklapaju se svjetovi. Preklapaju se životi koje jedna duša na dunjaluku2 proživi. Možda me ta atmosfera uvijek vraća na tu tačku. Kad na momente zatvorim oči, iz ulice Bistrik kao stabla, vidim mnoštvo grana koje elegantno frčkave urastaju u stranu pod Trebevićem. Teško je iz godova tog drveta iščitati njegovu starost.
Dvica je zaječela i stala. Virila sam vozača pokušavajući odgonetnuti dvoumi li se da nas izbaci ili kaže da izađemo i poguramo malo. Pogledala sam natrag: u podnožju brda stajala je, kraj trošnog hamama, silueta s plavom kapicom, plavosivom košuljom i bijelim pantalonama. Uzimala je ili stavljala nešto u kontejner.
Automobil je krenuo i silueta je postajala sve manja. Onda tačka koja je na kraju iščezla. Brdo nije nestalo. Uspon je bio veći. Zar je i ovo moguće (?!), vidjelo se pitanje na licima mojih prijateljica. Poštovale su neizrečeno pravilo šutnje. Ulazili smo dublje u mahalu. Kuće su raznolike, a ipak nalik jedna na drugu, intimne i gostoljubive. Njihov identitet odavali su plastični ili drveni prozori s reljefnom farbom. Na dohvat su mi ruke, ali ne usuđujem se spustiti staklo. Uhvatila sam se opet u virenju vozača. Odmah sam odustala. Na licu mu se iscrtalo upozorenje. Između kuća bilo je tek koji metar razlike. A iza krivine izronila je mala mahalska džamija. Načinjena je od drveta, kao da je izgrađena na nekoj nadnaravnoj plohi uklesanoj u brdo.
Treskao je taksi i dalje, ali nekako drugačije. Gustina vazduha je bila drugačija: fizički blizu Baščaršiji, a ipak nekako izmaknuto. Ložika ko da je bolje sagorijevala upravo tu gdje je zrak rjeđi dok nas je vozač provlačio kroz vijugave sokačiće. Kao da nije bilo crnog traga iz auspuha. Uvijek sam se pitala znam li se vratiti. Osjetila sam zahvalnost zbog šutnje jer ne moram objašnjavati da nisam sigurna znam li put. Voljela bih znati hoće li nas iza krivine čekati tragovi crnih oblačića! Dok prebiram sa sobom, stigli smo do cilja – dom žene koja je svojom spretnošću od mojih misli krojila odijela. Nije mi trebala ništa novo šiti, nasreću, pa joj zbrčkane misli ne moram razlagati. Spretne ruke trebale su promijeniti postavu na sivoj plišanoj jakni. Odlučila sam se za ljubičastu iako je jakna nekoliko godina starija od mene, tamna. Platile smo vozaču. Nisam ga više mogla viriti. Željela sam što prije njegovo kruto lice zamijeniti dragim osmijehom. Svaki put susret s njim bio je kao povratak u djetinjstvo.
“Taman sam se kanila popiti i pristavila vodu. Hajde bujrum, sada ću ja zaliti.”
Ne znam da li smo išta rekle ili smo prosto krenule za domaćicom. Sada smo mogle pričati, ali nekako se šutnja udesila u nama da joj nismo mogle pobjeći. Domaćica je veselo čavrljala, tako da naša tišina nije bila čudna. Ni njoj ni nama. Tumačiti se mogla jedino kao pristojnost s kojom se sluša sagovornik. Provela nas je i smjestila u malu sobu. Naoko obična prostorija bila je puna proljetne magije, koju nam je majstorica otkrila otvorivši balkonac. Brzo smo uronile u proljeće. Brdo nas je počastilo fascinantnom slikom grada. Vozilo i taksista bili su daleko. Skoro zaboravljeni. Potpuno ih je iz misli izgurao behar koji je ispunio malenu sobu u čijem se središtu našlo Sarajevo. Uokvireno bijelim i crvenim ružama i svim simbolima koji su ga činili kapijom misticizma i prakticizma. Gledala sam grad u kojem više nisam raspoznavala prozore i njihovu šarenolikost – sve ono što ga čini skladnim, ali i štrči u njemu. Neimari zadnjih sto godina ignorisali su njegovu bit i nametali mu ruho koje mu ne pristaje. U švaljinoj sobi priroda je prigrlila svu baštinu i njene anomalije. Slici pristaje aršin prema kojem mjerim grad.
– Znate li da je gradnjom Vijećnice prekinuta tradicija da se na svim objektima vrata okreću ka Baščaršiji? – pitam prijateljice. Ne gledam ih, a osjećam da bi kazale “Zašto je to sad važno… pusti… neka nam behara…”
– Šega je to… Nikad se tog detalja nisam sjetila. Nego me je ova panorama na to podsjetila. Vele da su se vrata tih objekata okretala čaršiji a ne domovima jer bi se time narušila intima u kućama i avlijama. Iako mi se našla na raskršću, moju intimu nije narušila, ali ne znam da li sam putokaz pravilno pročitala. Srećom, ne postoje krivi putevi, ali treba paziti na raskršćima.
Prestala sam pričati i shvatila da nešto narušava proljetnu harmoniju; nešto što nije pripadalo slici koju sam trenutak ranije uokvirila. Zapitala sam se kako uopšte nisam vidjela da je televizija uključena. Na ekranu su se smjenjivale bešumne slike hamama. Kraj ulaza stajala je prilika s plavom kapicom koja je, sada sam to već jasno vidjela, rovila po kontejneru. Nalikovala je plavokapicama koje sam izljepljivala u album sa sličicama. Sitna ali i krhka izgleda, činila je to nekako dostojanstveno. Približilo ju je. Tek sam shvatila da nije riječ o djevojčici, već o starici kojoj su bore sakrile nekadašnju ljepotu. Izbrazdani obrazi kao i brdo uz Bistrik, sa svim onim sokačićima. Na njenom djetinjastom ruhu nije bilo niti jedne mrlje. Osim one (a kamera je to zapamtila) koja je u tom času nastajala od žute tekućine na bijelim pantalonama. Nisam joj u tom času mogla vidjeti ruke jer je iz kontejnera vadila ostatke nečijeg ručka. Tu se kamera zaustavila. Kraj. Ili se prestalo projicirati u mojoj glavi. Shvatila sam da sam u sobi sama i da je plafon plav te prošaran bijelim. Nisam uspijevala otjerati niti jednu misao. Nove nisu dolazile.
Sretni dani lopate
U rano proljeće, čim bi osjetio bezbrižni titraj jutra na licu, zebnja bi mu prostrujala tijelom. Pogledao bi daleki krov – kada ustane, glavom će skoro dodirnuti garave grede. Protegao bi ruke, a onda bi oprezno (ne dopustivši da ga jeza omete) jednu vratio u prvobitni položaj, a drugu zavukao pod krevet. Znao je, strah koji osjeća, u tim sekundama, potroši dva-tri mačija života. Bez daha bi onda tapkao pod krevetom. Kada bi je osjetio u ruci, odahnuo bi. Nakon sistematskog pregleda konstatovao bi da nema anomalija; znao je da će i “ovo” biti sretan dan. Nije bilo jutra ljeti-jeseni-zimi a da ne bi učinio isto. I osjetio bi uvijek isto – mnogo je hiljada mačijih života na te jutarnje sekunde potrošio. Zebnju i grozničave trzaje, koji su ga tridesetak sekundi ranije preplavili, zamijenila bi radost. Nije li ga majka baš zbog toga – radosti koja se smjestila uz njega, nazvala Radojkom!
Provirio bi onda kroz drveno natruhlo okno i provjerio sa čime će se njegova ljubimica u tom danu sresti. Imao je Radojko među lopatama tu ljubimicu. Zbog nje je svakog jutra iznova strahovao. Mislio je neko drugi zna koliko je ona, ta njegova lopata, posebna! Nikada nije mogao proniknuti u tajnu njene građe – glatka-laka-tvrda-elastična. Znao je jedino da je jedinstvena. Nosio ju je i kod najboljih poznavalaca drveta da odgonetnu od čega je napravljena. Lagane drške kao da je od lijeske ili vrbe, a tvrde-jake-elastične kao da je načinjena od bukve ili jasena. Shvatio je odavno da drvo tih karakteristika još niko nije vidio. Poznavaoci drveta samo bi odmahnuli glavom. Radojko im je u neku ruku bio zahvalan jer su u suštini bili površni (lopate nikog baš ne impresioniraju), pa nisu tragali za odgovorom dalje. Tako bi on svoju lopatu (ljubimicu) vratio na sigurno. Pod krevet! Imao je ukupno pet lopata: dvije radne i toliko paradnih. Vodio je računa da nikada nijedna ne manjka. Sve ih je koristio – osim ljubimice (dobio ju je na poklon od mame kada je otkrila njegovu strast). Obične lopate morao je vremenom i mijenjati, ali ih nikada nije bacao. Imao je u spavaćoj sobi staklene vitrine gdje je odlagao one penzionisane.
Drugi titraj svjetlosti pomogao mu je da se odluči koju će lopatu među svijet izvesti. Činio je to s podjednakom važnošću kao što korporativni direktor bira fancy notebook, košulju, kravatu… Njemu je odijelo bilo vazda isto, ali ne i alatka. I što je posebno važno, do sada nije griješio – birao je (za taj dan) adekvatnu lopatu.
Eh onda, kao i kod buđenja, običaj je bio rutinski: zagrlio bi lopatu, nježno i snažno – istom strašću kojom lovac nosi oružje i kreće po svoj plijen. Lakim korakom spustio se niz drvene stepenice koje su ječale pod svakim korakom. Radojku je to bio svojevrsni ispraćaj u sretan dan i rad. Pjesma.
– Nemoj se prevariti pa i danas lopatati! Čuješ li me – priprijetila mu je žena skoro vrišteći.
– Neću, nisam budala. Znam da imam i viška onih bijelih…
– Nisi budala?! Ja šta će ti lopata?
– Treba mi…
– A što?
– Ženo, i da ti još koji život pričam, opet bi me isto pitala.
– Vidim da si uzeo radnu…
– Pa šta ako sam… Znam da imam viška zrnaca… I da ću noćas na put. Neka nas. Šetat ćemo.
Žena je nastavila vrištati. Ma, briga njega. Neće je on slušati – već komšiluk; to im je svakodnevna pjesma – kao što njemu pjevaju gazišta. Ah ta njegova žena… Kol’ko puta joj je objašnjavao šta mu znači lopata! Nije shvatila u prethodne tri decenije, ne nada se da bi i sada. Ništa se u odnosu na jučer kod njih nije promijenilo da se nada drugačijem. Znao je samo za jednog čovjeka – odavno je pokojnik – a koji bi mogao da razumije njegovu ljubav. Sjeta bi ga obuzela pri pomisli na tog ljubitelja lopate. Uslijedila bi ljutnja. Radojko je bio mišljenja i stalno ga u ljutnji ponavljao: da se u školama njegovao kult lopate, ne bi luk iz daleke Kine uvozili. Nije se mogao sjetiti imena pokojnika koji ju je volio!
– Alija, men’ s’ čini, tako se zvao – mrmljao si je u bradu Radojko.
Gledao je davno tog malešnog čo’eka s lopatom. Nikad to neće zaboraviti. Natrpalo se u maminoj sobi – iz njihova, i susjedna dva, komšiluka. Čak je i mačak u ćošku nestrpljivo preo. Sjeća se svake slike i lica. Kako se te radosti ne bi sjetio: mama prodala livadu i kupila televiziju! Trebala je drugi pazar napraviti, ali… da ne dulji. U 19:30 mama skinula krparu (šareni cvjetni vez se po njoj prosuo) i uključila televiziju. U taj minut prošlo bi zujanje i ljudi bi se počeli pojavljivati. Pokojna baba, kada je skontala da bi ljudi mogli zaviriti i u sobu, zatražila je da se nered sa stola pospremi – da se pred tolikim tuđim svijetom ne brukaju. Radi ukupna dojma, tražila je i vedriju crnu maramu. Tu noć ga je Radojko prvi put vidio: Tito i taj čovjek s lopatom. Nikad to Radojko neće zaboraviti. Taj Alija, sitan, pa još kao pognuo glavu (ili mu se učinilo) kada ga je onaj Drug Tito, pokoj mu duši, upitao ima li se na šta požaliti! Želi li šta Alija da mu drugovi obezbijede?! Alija je zatražio bolju lopatu! Radojka je kupio zanavijek. Zato je često o tome promišljao i sjećao se tog sijela. Volio bi da je nekad bio u prilici vidjeti kakvu je lopatu dobio: je li bila laka – jake drške, blistava sa oštrim sječivom ili ravna a široka… Liči li na njegovu ljubimicu?
– Je l’ ga žena pitala šta će mu lopata? Jašta je do jeste – mrsio je i dalje lagano koračajući.
Toliko ga je vika njegove žene iznervirala da se nije mogao suzdržati a da i ulicom ne priča. Ronda. Pa se onda opet sjeti Alije: volio bi da se s tim pokojnikom može ispričati! Pričali bi o lopatama i njihovim sretnim danima. Alija je bio rudar, a on – Radojko, sve ostalo. Osim navedenog.
Krenuo je niz sokak. Spuštao se lagano, ne brojeći korake, već razmještajući kamenje koje je posljednja kiša nanijela s brda. Obuzeli ga proljetni titraji i nije mogao ocijeniti koliko je putovao do Mejdana. U normalnim prilikama trebao mu je minut. A danas je drugačije: proljeće je prevarilo zimu, pa se opet uglavilo u kalendar prije ljeta. Svjetlost titra, mislio je Radojko, samo u proljeće. Zastao je: Mejdan je svjetlucao – proljetne zrake poigravale su se s ispucalim kamenim pločama, iz kojih je počela da zeleni trava. Nije imao koga upitati ili podijeliti osjećaj koji ga u proljeće obuzme – donese neki lijepi titraj starine uvijek kod njega. Uspomene i snovi. Pogledao je trg: tu je dojahala vojska iz Balkanskih ratova. Uklesano je u kamen iznad česme, koja je odavno presušila. U djetinjstvu je nakon dobacivanja s krpenjačom na njoj gasio žeđ. U sekundama dok bi voda osvježavala utrobu zamišljao je konje vrane i na njima silne junake. Toliko bi se uživio da je čuo kas konja. Osjećao je miris prašine. Nije ih mogao vidjeti, ali ih je oduvijek gledao. I jutros gleda junačine s lopatama i…
Sanjarenje prekinu jato koje Radojka preletje – ljutio se na ptice što su ga bezobrazno vratile u to rano proljeće.
Čudno je to sa sjećanjem – mislio je – pucneš prstima i pređeš četres ljeta začas. Vratilo je to u mene i dječačku maštu. Inače, niti sanjam niti maštam. Od toga sam ra’at.
Privukao je lopatu da bi osjetio empatiju. Kad se jednom probudiš, ne možeš se vratiti u isti san, znao je Radojko. Stade promišljati gdje će! Vidio je nedaleko grupicu s lopatama i gomilu pijeska. Znao je sve o gomili pred njim – pijesak s Bojane… Odličan za maltanje… Sitan. Mislio je da i u domaćim rijekama ima fina pijeska. Al’ jok – oni hoće gazde iz Bojane! E eto im. Mislio je ljutito, no ničim to nije pokazivao.
– Ovo je nova kuća… Šta će vam pijesak za maltanje? – upita Radojko.
Niko iz grupe mu ne odgovori. Nije ih iznenadilo što Radojko komentariše. Znali su svi u čaršiji da zna razliku (i među-razlike) pijeska-šljunka-zemlje-ćumura-snijega… Mogao je znalački ispričati sve o hidro-meteo-mineralnim pojavama u čaršiji. Znao je bolje od kakva inžinjera ali i historičara. A naučio je i da čovjeka s lopatom slabo ko ozbiljno shvata. Mogu mu zatražiti jedino lopatu ili reći da lopata. Ljudi pred njim ko da mu misli čuše.
– Bujrum – rekoše mu okupljeni oko pijeska.
Tužno ih pogleda. Polako lopatom provuče po rubovima gomile. Pomilova je. Lopatom. Spusti je i zatraži od najbližeg da pregleda lopatu. Uze, tu tuđu, namah, i vrati je.
– Nije ti dobra. Teška drška – bukova. A rado bih… Ne mogu… Imam problem sa zrncima… Noćas idem na put – ote se glas i njemu se učini da odzvoni. Pogleda u ljude pred sobom i shvati da taj gong oni nisu čuli. Samo on. U glavi.
Iskosi glavu i pogleda svoju halatku: ponio je najtanju, s tupim sječivom, s jasenovom drškom – lakom, jakom i vrlo elastičnom. Sjetio se lopata s oštrim sječivom. Nalik ašovima. Mislio je da ju je izumio pokojni komšija Mišo, a ono koristile se i u doba Rimljana. Ma iste ko i u tog pokojnika. I to je nedavno vidio na televiziji.
Osjetio je zamor. Ponio najlakšu lopatu – s vrbovom drškom, a postala mu je golem teret. A bez nje opet ne bi mogao ni koraka. Prošli put kada je bio na putu ponio je baš ovu. Čini mu se da noćas neće moći. Sjeća se kako mu je (tada) prišao jedan ćelavi bradonja. Gledao ga zadivljeno i pažljivo. Pričao je Radojku svašta. Nije baš sve upamtio sve – nešto o nekom lumpenproletarijatu novog doba. Drugi put je došao s nekim čupavim i s još većom bradom. Nešto su mrmljali, klimali glavom u nevjerici, a ni slova od svega Radojko nije shvatio. Mislio je da će mu promijeniti terapiju. Kasnije naišla sestra, a on iskoristio da pita ko je bio gospodin. Ona ga začuđeno upitala – koji?! Radojko se više puta preznojio objašnjavajući, opisujući tog prvog što ga je posjetio. Sestra uporno tvrdila da niko nije prolazio. Za drugog nije ni pitao. Jasno mu je bilo: kakav će si jad na glavu naturiti ako se nastavi raspitivati.
Okrenuo je leđa Mejdanu. Pogledao uz ulicu uz koju se morao popeti. Polako će, lako će, kada je ona – lopata, s njime. Dugo se penjao. Žena ga dočeka na vratima i poče onim istim tonom kojim ga je ispratila.
– Jesi li lopatao? Znala sam da hoćeš…
Nije je slušao. Otišao je u sobu i pregledao sve lopate. Izvukao je i onu ispod kreveta. Ušla je i žena spremna da zvocka. Našla ga je na koljenima pokraj kreveta: kao i jutros, pažljivo je zavlačio ruke zaustavljajući dah. Pomilovao je ljubimicu. Žena je odustala od zvocanja.
– Nema više sretnih dana lopate. Ovo nam je skoro zadnje drugovanje. Prošli sretni dani… Naši…
– Šta to lupetaš…
– Eto, lupetam ono što i ti shvataš o ovoj lopati.
– Baš lupetaš…
– A ti svoju pričaš. Tako ti se više sviđa.
– Nijedna moja do tebe ne dopire…
– E neka ova moja dopre do tebe: neka mojom ljubimicom prvu zemlju bace. Ti poslije čini šta hoćeš s njom. Znam da su sretni dani lopate prošli.
Pogleda ka krovu što ga je skoro dodirivao. Još jednom pogleda kroz natruhlo okno da vidi sa čime će se njegova ljubimica susretati.
Izvor: Saida Mustajbegović, Kuća bez krova.
Knjigu možete kupiti u Buybook shopu.
Bilješka o autorici:
Saida Mustajbegović je istraživačica, pripovjedačica i pjesnikinja, novinarka, kolumnistkinja i urednica u nekoliko bosanskohercegovačkih medija. Danas profesionalno fokusirana uglavnom na društvena i humanistička istraživanja. Bavi se i dokumentarnim filmom.
Kad ste već ovdje, pročitajte i ovo:
Donatori Magazina Dunjalučar mogu biti svi koji su zadovoljni našim radom, i žele podstaknuti naš trud. S obzirom na to da je Dunjalučar neprofitna organizacija, rad na magazinu je volonterski, ali smo se odlučili da vam omogućimo da nam pomognete u daljem radu i razvoju mjesečnom uplatom odabirom jedne od ponuđenih opcija.
Dobrovoljne uplate na račun Magazina možete uplaćivati putem platforme Patreon, koja predstavlja legitiman način finansiranja nečijeg rada. Prije same uplate neophodno je izvršiti registraciju na platformi Patreon, a uplaćivati možete putem kartice ili putem paypal računa. Registraciju i svoje uplate možete izvršiti putem sljedećeg linka:
Dunjalučar 