Proza: Amira Šehić


Euroblok i čajni kolutići

Nakon filma Two nights til morning


Da li sve priče nužno proističu iz iskustva onoga što besjedi ili pak autor može pričati tuđe avanture kroz život?

Tako je Svoju započeo On, posmatrajući me krajičkom oka. Sjedili smo tu, na obali Mediterana, već dobranih dva sata, ali nije još imao snage da Je započne. Da li da priču započnem ja ili da to Njemu dozvolim?, pitala sam se a On, kao da mi je mogao čuti misli, progovorio je…

Burne su mi bile dvadesete. Izlasci, putovanja, pijanke. Radio sam razne poslove, novca nije nedostajalo, živjelo se. Kao ringišpil su provrtjele a onda sam se probudio jedno jutro i imao  trideset. Kao u onim filmovima koje gledamo, probudio sam se to jutro i sjeo na rub kreveta. Glavu sam obgrlio rukama i pitao se šta ja želim od života. Znaš, rođen sam tu gdje sam rođen, mada mislim da to nema veze ma gdje da si rođen. Predodređene su nam neke uloge, ma gdje smo rođeni. Odrasti, školovati se, raditi, zasnovati porodicu i smiriti se. Nema tu neke opcije. Ne živimo u crtanom filmu da se možemo rađati iznova.



Odlučio sam da želim prihvatiti tu ulogu. I tako sam tu istu noć izašao u klub sa ono malo jarana što je ostalo neoženjeno i odlučio da tu noć nađem ženu za sebe. Klub je bio krcat, žena more oko mene a ja sam tražio neku koja će mi se zakačit za oko. I bila je tu ona. Visoka, smeđe kose i crnih očiju. Odmjerio sam ju od glave do pete – duge noge, duga ravna kosa i pogled koji ubija. I prišao sam joj. Za manje od šest mjeseci smo bili u braku. Ubrzo nakon toga smo dobili prekrasnog sina. Živjeli smo onako kako mogu živjeti dvoje ljudi koju su ušli u brak nepoznavajući se dovoljno. Upoznavali smo se svakog novog dana, bilo je tu svađa, spavanja u dnevnoj sobi, ali smo ostali zajedno. Dodijeljene uloge se moraju odigrati do spuštanja zavjese i napuštanja pozornice. Negdje oko desete godine braka desilo se da mi je njen otac posudio veliku svotu novca za kupovinu stana. Ono, baš, puno para. Dvije godine su prošle a ja nisam mogao zarađivati dovoljno da mu otplatim te pare. Nije da je on tražio ali su porodična okupljanja bila iznova i iznova napomene da mu nešto dugujem, njegovim riječima – ovaj stan je od moje kćerke, ti, zete, imaš možda u vlasništvu samo ona blindirana izlazna vrata. I prekipjelo mi. Brat mi je već godinama radio za firmu koja podržava Doktore bez granica i zamolio sam ga da mi javi ako bude štagod za mene. Nije bitno gdje. Samo da su dobre pare. I tako mi je te jeseni, kad je moj sin napunio 12 godina, došla ponuda za Sudan. Plata na godišnjem nivou je bar šest puta veća nego u Sarajevu, tako da sam je bez razmišljanja prihvatio. Trebat će mi neke tri godine i dug će biti otplaćen.

Tek kad sam se našao na užarenom pijesku Afrike, imao sam vremena da razmišljam. Večeri sam provodio u posmatranju zalaska sunca nad užarenom pustinjom, lagano prebirajući žice moje stare gitare, a jutra sam dočekivao uz kafu ispred improvizovane ordinacije. Počeo sam da pronalazim sebe, propitujem sve i svašta u mome životu… Nekako sam svih godina braka trčao za poslovima, po porodičnim okupljanjima, roditeljskim sastancima, utakmicama – odrađivao sve ono što se od mene očekivalo a sad sam bio tu sam. Sam sa sobom. Posao nije bio težak, čak sam preuzeo i obuku novih medicinskih tehničara na sebe tek da ubijem vrijeme. A što sam više slobodnog vremena imao, sve sam više razmišljao o svom životu, počeo sam ponovo svirati gitaru, slušati Metallicu. Sijede sam kamuflirao kratko ošišanom kosom, a one na bradi sam uklanjao žiletom. Da li me je to drmala kriza srednjih godina?, pitao sam se ponekad.

Nakon nekih godinu dana, u izbjeglički kamp je došla nova medicinska sestra porijeklom iz Crne Gore. Rekli su mi da je godinama radila u Turskoj ali da je prihvatila ovaj posao jer nije mogla ostati u kampu na granici sa Sirijom zbog granatiranja.  Na prvu, bila mi je zanimljiva kao i zrnce pijeska pod mojim nogama, ali nakon što su je dodijelili meni u smjenu, počeo sam provoditi više vremena sa njom i upoznavati je bolje.

Nakon što ju je otac htio udati za prijateljevog sina u Beranama, mati joj je dala sav svoj nakit,  nešto para i poslala je rodbini u Karaisali. Kaže, prošlo je već deset godina a nije se vratila u Crnu Goru još. S majkom se redovno čuje a otac neće ni da zna kako je i šta radi. Zavoljela je ovaj način života, svako malo neki novi grad, novi ljudi. Ni ne razmišlja o udaji i životu na jednom mjestu. Bilo je tu nezgodnih situacija tokom godina, više verbalnih nego neverbalnih, ali uvijek je sa njima izlazila na kraj. Uvijek su je kolege poštovale, iz ovog ili onog razloga. Više ne zna ni sama. Pogledala me je u oči i rekla – od tebe tražim samo poštovanje i kolegijalnost. Na tren sam zastao i pitao je šta to znači? Znači, dopusti mi da radim svoj posao, nemoj mi otežavati, pomozi ako možeš, a ako ne, pusti me da se sama mučim. Obećao sam.

Svako jutro smo pili kafu i posmatrali izlazak sunca nad Tawilom. Sjevernim Darfurom. Otkako je ona došla više nisam želio da budem sam. Čak smo i zalaske sunca počeli posmatrati zajedno. Pričali smo jedno drugom detalje svoga života. Upoznavati se na nekoj višoj razini. Pronalazio sam sebe kako u pola priče shvatim da te neke detalje nikom ranije nisam pričao. Opisivati osjećaje ovom potpunom strancu. Biti intiman sa nekim bez fizičkog dodira. Samo dodira na emotivnom nivou. Nakon nekih šest mjeseci pakovao sam se za posjetu kući. Pitao sam je šta hoće da joj donesem. Euroblok i čajne kolutiće, reče. U redu, rekao sam i zatvorio vrata.

Mjesec kod kuće je prošao brzo. Uplatio sam puncu četvrtinu novca na račun a on nije rekao ni riječi. Nisam ih ni očekivao. Jedno što sam mogao pročitati na njegovom licu je tračak razočarenja, učinilo mi se. Zašto, pitao sam se. Možda jer sam smogao snage da počnem skupljati novac pa da mu ga zaista i vraćam ili jer nisam sve odjednom vratio? Ko zna, ali to više nije bilo ni bitno. Spakovao sam se, poljubio ženu i sina, uzeo kartu i otišao na aerodrom. Čim sam prošao pasošku kontrolu, poslao sam Crnogorki poruku da sutra zalije šolju više. Jer dolazim.

U trenu kad sam poslao poruku shvatio sam da mi je falila. Po par puta dnevno u proteklih mjesec dana sam mislio na nju. Šta li radi, ima li kakvih problema, je li još u Tawilu? Na ručku kod mojih, jeo sam maminu sarmu i razmišljao je li se i ona zaželjela majkine kuhinje. Kada me mama zagrlila na izlasku, pitao sam se fali li njoj mamin zagrljaj i topli, zabrinuti pogled. Naveče, dok sam u polumračnoj sobi ležao pored one koju zovem suprugom, mislio sam o njoj. Zatvorio bih oči i zamišljao je. Prirodno kovrdžava kosa joj je sezala do ramena. Jako gusta kosa. U rijetkim prilikama kada sam je mogao do tada vidjeti bez zavezane kose, djelovala je kao gljiva. Šampinjon. Ali crni. Jer joj je kosa bila kao ugljen crna. Sitne građe, pedeset kilograma sa krevetom, što bi rekli. Ali prodornim glasom koji je pomijerao planine. Mnogi Sudanci smješteni u našem kampu su je se plašili kao zlog šamana. A žene su je sa strahopoštovanjem slijedile i slušale i prihvatale bez pogovora vakcinisanje i njih i njihove djece i ko zna još koga – jer kad ona kaže progmi Ajls![1] nije bilo druge. Poslušaj je jer ova žena zna nešto što mi ne znamo, prevodioci su mi govorili šta to te uboge Sudankinje govore pred ordinacijom.

Čim smo sletjeli na kartumski aerodrom, poslao sam joj poruku. Prvo njoj pa onda svom šefu. Tek predveče je stigla u našu bolnicu jer je premještena u terensku jedinicu dok sam bio na odmoru. Nasmijala se kad me ugledala i rekla – ti ideš po Bosni na odmoru a ja po Sudanu koristim svoj – i zagrlila me umjesto pozdrava. Duboko sam uzdahnuo i zagrlio je čvrsto. Kroz glavu mi prođoše stihovi ˝It feels like coming home˝ i odvojih se od nje. Na tren se skamenih od straha i rekoh joj da se moram raspakovati. Ušao sam ko bez glave u sobu i zalupio vratima. Šta mi se, zaboga, dešava? Uvukla mi se pod kožu i sad me svrbi po cijelom tijelu. Trnci me podilaze i daha mi ponestaje. I kad je vidim i ne vidim. Da li ja ovu ženu počinjem da volim? Ili sam se na nju samo navikao? Okrenuh se i pogledah uokvirenu sliku pored kreveta. Sa nje me posmatraju moja žena, sin i čovjek koji još nije upoznao Crnogorku iz sela pored Berana. Naturalizovanu

Turkinju koja voli Euroblok i čajne kolutiće. Ti nisi normalan, pomislih. Izvadih spakovani Euroblok i čajne kolutiće te ih smjestih na sto pored vrata. Sutra ću joj ih dati. Negdje oko jedanaest se probudih i počeh buljiti u plafon. Da sam pušač, sad bih izašao zapaliti, pomislio sam. Nekih desetak minuta poslije sam bio vani. Posmatrao sam kamp pod mjesečinom. Ni ti ne možeš spavati, čuh ženski glas i prokleh sebe što sam izašao. Ne mogu, a nemam izgovora na džet-lag, rekoh. Laganim korakom mi se pridružila na klupi ispred ambulante. Falio si mi, budalašu, reče tiho. I ti meni, ludo jedna, odgovorih. Sjedili smo dugo u tišini. Ko zna o čemu je razmišljala. Ja znam o čemu ja jesam. Mislio sam da zaista gubim razum jer sam osjećao kako klizim prema njoj, klupa mi se činila pod nekim čudim uglom – koliko god se ja kočio nekako sam imao osjećaj da klizim po klupi ka njoj. Nisam znao kud ću sa rukama. Čas sam ih držao u džepovima, čas prekrižene na grudima, čas prekrižene na koljenima. Srce mi je lupalo ubrzano, sve sam je potajice posmatrao krajičkom oka, mislio sam da može čuti koliko jako mi srce lupa. Sva ta čudnosti mi je bila itekako poznata. Tako sam se onomad osjećao kad sam ko dječarac sjedio u klupi sa prvom simpatijom u školi. U neka doba rekoh u sebi – ma dosta je više, glupane. Naglo ustadoh i rekoh joj da je vrijeme za spavanje, valja ujutro rano ustati na posao. Samo me pogledala i tiho prozborila – ja ću skuhati kafu, ako ne dođeš do 6, ostavit ću ti je na stolu u ordinaciji. Ja moram na istočni dio kampa u terensku posjetu. Dobro, samo sam odgovorio i pojurio u sobu. Te noći nisam oka sklopio.

Jutro je došlo kao spasenje ili Božja kazna na osjećaje od prethodne noći – ni sam više ne znam šta meni pripada od ovo dvoje. Negdje oko pola pet sam čuo korake pored sobe i otvorio vrata. Vidio sam je kako ide ka kupatilu. Kad je prolazila pored mojih vrata, samo sam ispružio ruku i uvukao je u sobu…

Pretpostavljam da ne trebam dalje pričati šta je slijedilo – reče On a miris Mediterana me vrati u stvarnost. U redu, rekoh, ali zar nije bila iznenađena, zar nije nešto rekla, upitah. Mislim da iznenađena nije bila, jedino što ju je iznenadilo je valjda moje sklanjanje porodične slike u ladicu pored kreveta. Uh, rekoh, i ništa nije rekla? Rekla je prije no što je izašla iz sobe – hajd nek ovo bude ko Vegas – što se desi ovdje ostaje ovdje i to je to. Nisam stigao odgovoriti a ona je već zgrabila kesu sa Euroblokom i čajnim kolutićima i zatvorila vrata za sobom. Poslije toga smo se iznova upoznavali, bez stega me pitala o porodici, nakon sedmičnih poziva kući, obavezno je govorila – nadam se da su svi dobro i zdravo. Čvrsto se držala obećanog – živjeli smo duplim životima, tj ja sam živio dva života – jedan u Bosni, drugi u Sudanu. Nakon pola godine ponovo sam otišao na odmor. Nakon neke dvije sedmice primio sam mejl od nje. Prvi. I posljednji. Samo je kratko napisala: ˝Mati mi je javila da je otac imao srčani udar. Za dva dana mu je sahrana. Sjutra prvim letom idem za Podgoricu. Ostavila sam ti kontakt u ordinaciji ako ti zatreba. Želim ti da ostvariš sve ono što si zamislio. Bilo nam je lijepo. Jasmina˝.

Napisao sam joj odgovor čim sam pročitao. I onda još jedan mejl nakon toga. I naredni dan sam poslao još jedan mejl. Ali uzalud. Odgovora nije bilo. Kontaktirao sam brata i zamolio da mi pokuša naći njen kontakt u Crnoj Gori. Začuđeno me pitao – a što će ti? Poslat će ti drugu medicinsku sestru kao zamjenu. Nije razumio. I neće nikada. Pomišljao sam da odem u Berane i pitam za nju. Bili smo tako blizu a tako daleko. Nakon nekih sedam dana sam odustao i nekako mehanički proživio ostatak odmora sa porodicom. Prisutno a odsutno. Čim sam stigao u kamp, potražio sam njene kontakte u ordinaciji. Na papiriću plave boje je napisala stihove:

postoje u nama neke
neprevodive dubine
postoje u nama neke stvari
neprevodive u reči


I ispod toga – nemoj me tražiti. Nemoj jer smo se sreli u pogrešno vrijeme, na pogrešnom mjestu. Da si me sreo ranije – možda – ali nisi. Ako ti išta znači – volim te i uvijek ćeš biti u mom srcu.

Plakao sam kao dijete bar sat vremena. Sudanci su me čudno gledali kada su pokušavali ući u ordinaciju i jedan po jedan su se vraćali neobavljena posla. Tražio sam njene informacije u ženevskoj centrali, niko mi ih nije htio dati. Nakon nekih godinu dana traganja, dospio sam u pogranični gradić u Turskoj i tamo upoznao nekog Turčina koji je porijeklom iz Crne Gore. Pitao sam ga za nju. Kao, svi Turci crnogorskog porijekla se znaju, naivac u meni je mislio. Čudno me pogledao i samo odmahnuo rukom, kao da je htio reći – pa potraži je u Crnoj Gori, Bosna je bliža. Nije razumio. Nije razumio da je ona moj drugi život. U Bosni ja imam jedan. Ona je drugi. Onaj iz Sudana. Samo joj želim reći da i ja nju volim i da će uvijek biti u mom srcu. Samo to.

Eto, prošlo je već dvadeset godina a ja je više nikad nisam sreo. Ne znam ni gdje je ni šta radi. Trebam dobiti već trećeg unuka na proljeće. Svi u porodici su sretni. Sretan sam i ja… Ne znam. Možda sam zbog nje počeo pisati. Jer sve mi se čini kao san, taj život u Tawilu. Svi oko mene misle da sam nakon Sudana preopterećen traumama života izbjeglica u kampu pa pišem stalno o njima, a ja sa svakom napisanom stranicom oživljavam samo nju…  Poslao sam 500 primjeraka zadnje knjige biblioteci u Beranima. Nadam se da će je i ona pročitati ako je tamo. Jer u njoj je i posveta njoj. Na prvoj strani piše – Volim i ja tebe. Još uvijek si mi u srcu.

Sklopio je oči i maramicom obrisao suzu. Teška je suza muška, rekli su jednom. Ova mi se čini najtežom. A ti? Koja je tvoja besjeda, dijete – prekide mi misli. Ah, gospodine, možda neki drugi put Vam je ispričam. Moram ići, sutra ujutro idemo sa brodicom do Antalije pa moram rano ustati.

Produžih stazom ka hotelu. Kako da mu je ispričam, upitah samu sebe tiho… 


[1] اجلس!- (ajls!)arap. – sjedi)

Bilješka o autorici:

Amira Šehić rođena je 1981. godine u Tuzli. Dplomirani je profesor bosanskog jezika i književnosti. Obavljivani su joj istraživački radovi iz književnosti (˝Dva prepjeva Bulbulistana: Ćehajić vis-a-vis Latić˝, Ostrvo, 2007.)  kao i iz jezika (˝Fonetske osobitosti u djelu Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka Istočno blago˝, Gradovrh, 2018.), dok su joj proza i poezija objavljivane u zborniku Garavi sokak, časopisu Avlija kao i onlajn časopisu Fantastični vodič kroz fantastiku.


Kad ste već ovdje, pročitajte i ovo:

Donatori Magazina Dunjalučar mogu biti svi koji su zadovoljni našim radom, i žele podstaknuti naš trud. S obzirom na to da je Dunjalučar neprofitna organizacija, rad na magazinu je volonterski, ali smo se odlučili da vam omogućimo da nam pomognete u daljem radu i razvoju mjesečnom uplatom odabirom jedne od ponuđenih opcija.

Dobrovoljne uplate na račun Magazina možete uplaćivati putem platforme Patreon, koja predstavlja legitiman način finansiranja nečijeg rada. Prije same uplate neophodno je izvršiti registraciju na platformi Patreon, a uplaćivati možete putem kartice ili putem paypal računa. Registraciju i svoje uplate možete izvršiti putem sljedećeg linka: