Gospodari prirode
Preobrazbu koju su u teoriji započeli Kopernik, Kepler i Galilej, nastavio je Rene Descartes, koji je novu sliku svijeta spojio s dvije nove pojave koje su joj dale neizmjerni autoritet: s ponašanjem automata na satni mehanizam i s vladarskim pravima apsolutnog monarha. Na svoje zadovoljstvo dokazao je da se sve manifestacije života mogu objasniti na čisto mehaničkoj osnovi, te da su s iznimkom čovjeka, organizam i mehanizam zamjenjivi pojmovi.
Descartesova »Rasprava o metodi« stoji kao međaš u povijesti zapadne misli: otmjenošću stila i spojem matematičkog i mehaničkog načina razmišljanja, ostavio je trajni biljeg na kasnijim znanstvenim formulacijama. To djelo, kratko i čitko kao kasniji Rousseauov »Društveni ugovor«, bilo je Descartesu zamjena za jednu daleko sveobuhvatniju knjigu, od pisanja koje se uzdržao kad je vidio u koje se nevolje suvremenik Galilej zapleo sa svetom Inkvizicijom. Ali i takva, ta knjiga služi gotovo kao uvodna Summa moderne misli: jasno artikulirani kostur, nasuprot gojaznoj i detaljima prenatrpanoj sintezi Tome Akvinskog.
U vrijeme kad je Descartes pisao, nije bilo ni dijela svijeta koji se nije činio otvorenim za odgovarajuće znanstveno istraživanje pojedinačnog uma. Poput nekog kraljevskog despota, sam, usudio se da položi ideološke temelje za jedno novo doba. U tom smislu, Descartes je još uvijek pripadao starijoj, aristotelovskoj tradiciji, još nije bio učinio veliko podvrgavanje, koje je proročki nagovještavao njegov stariji suvremenik Francis Bacon. Taj je shvatio da znanost mora prihvatiti specijaliziranu podjelu rada i standardizirani, parcijalni način istraživanja, kako bi postala produktivnijom i neposredno korisnom.
Descartes nam, međutim, daje jasan prikaz temeljnih motiva znanstvenog istraživanja, neovisno od njegovog najstarijeg i najplemenitijeg poticaja, čistog užitka u služenju umnim sposobnostima, kako bi se otkrio red u odnosima i stvorile razgovijetne simboličke strukture, koje otkrivaju skriveni slijed uzroka ili pojavljivanje modela u prividno slučajnim zbivanjima. Bez te beskrajne znatiželje i čuđenja, čovjek bi jedva mogao krenuti dalje od životinjskog stanja, vježbanja svojih mišića i nepromišljene radosti. Ono što je Thorstein Weblen ironično nazvao »lijenom radoznalošću«, služilo je nekoć da najbolje umove priveže uz strastveno bavljenje znanošću, vrlo često bez ikakve druge opipljive nagrade. Ta dezinteresirana predanost općenito prihvatljivoj istini predstavlja možda najtrajniju baštinu znanosti.
Ali, s početkom razvoja znanosti, odigrale su, pokraj toga, svoju ulogu i one sebičnije težnje i zamke koristoljublja, kao što je ranije bio slučaj s magijom. Takve se pomisli javljaju čak i u strogim Descartesovim postavkama. »Opazio sam da je moguće«, kaže on, »doći do znanja vrlo korisnih u životu, te umjesto spekulativne filozofije koja se obično uči u školama, otkriti praktičnu metodu pomoću koje bi, poznavajući snagu i djelovanje vatre, vode, zraka, zvijezda, nebesa i svekolikih tijela kojima smo okruženi, istom jasnoćom kojom razlikujemo razne zanate naših obrtnika, mogli tu snagu primijeniti na isti način za sve one potrebe kojima bi ona mogla poslužiti, te bismo time mogli postati gospodari i posjednici prirode.« (Kurziv moj.)
Jezik ove posljednje rečenice očito nije jezik dezinteresiranog spekulativnog znanstvenika, on je više povezan sa socijalnim motivima koji od šesnaestog stoljeća počinju igrati svaktivniju ulogu u sveukupnom razvoju zapadne civilizacije: u istraživanju i kolonizaciji, u vojnim osvajanjima i mehaničkoj industriji. Biti »gospodar i posjednik prirode« – ta ambicija potajno je ujedinjavala konkvistadora, trgovca-pustolova i bankara, industrijalca i znanstvenika, koliko god se radikalno različitim činila njihova zvanja i ciljevi.
Čak i u samom početku, znanost i tehnika igrale su ulogu u promicanju tih pretjeranih ambicija i preuzetog posizanja. Bez magnetskog kompasa, astronomskih opažanja i kartografije, oplovljavanje globusa bilo bi još zadugo odgođeno, ako ne i nemoguće. Ali od devetnaestog stoljeća naovamo, zaokupljenost znanosti s čovjekovim jednostranim vladanjem nad prirodom promijenila je smjer: počela je tražiti umjetnu zamjenu za svaki prirodni proces, nadomještajući prirodne proizvode artificijelnim, pretvarajući na kraju i čovjeka u poslušnu kreaturu snaga što ih je sam otkrio ili stvorio. Nekom ironijom, prvi veliki trijumf takvih istraživanja bila je umjetna mokraćevina, životinjski otpadni proizvod! Ali, slijedili su mnogi drugi nadomjesci – vlakna, plastika, farmaceutski proizvodi; neki već po sebi izvrsni, a neki samo da stvore još veće profite velikim poslovnim organizacijama.
Descartes, naravno, nije mogao predvidjeti da će taj jednostrani napor za »osvajanjem prirode« dovesti i do jedne osobite opasnosti, što se više bude približavao svom ostvarenju: do toga da razvlasti i ukloni samog čovjeka. Iako se danas moramo suočiti s tom krajnjom prijetnjom, ovdje je spominjem samo da bih odriješio Descartesa i proglasio ga relativno nevinim. Ni Galilej ni on nisu mogli imati pojma što će se dogoditi kad vladanje izvanjskim pojavama i porast raspoložive fizičke energije u svrhu mijenjanja okoline i disponiranja vremenom i prostorom, postanu važniji od nastojanja da se humanizira sam čovjek, da disciplinira i usmjerava svoj vlastiti razvitak, te da istražuje obilje svojih kulturnih i osobnih potencijala.
U Descartesovo vrijeme, matematika i fizika nisu još bile ostvarile ništa nalik na svoj današnji superiorni položaj. Sam Descartes, iako darovit matematičar, nije se posvećivao isključivo matematičkim problemima ili fizikalnim pojavama: obavio je i podrobno fiziološko proučavanje kretanja krvi srcem i arterijama, i to na tragu koji će Harveyja dovesti do sretnijeg zaključka. Iako je Descartes zamišljao da bi čovjek mogao postati gospodarem prirode, to gospodstvo je, unatoč njegovom vojničkom iskustvu, ostajalo za njega uglavnom intelektualno. On svoje nade nije polagao u porast fizičke energije ili produktivnosti, nego u stjecanje znanja o ljudskom organizmu, nadajući se da će to pružiti racionalni temelj za zdraviji način života.
Videći tako, kao i Bacon, da je znanost praktično nužna, jer vodi do »izuma bezbrojnih umijeća koja bi nam mogla poslužiti da bezbrižno uživamo plodove zemlje i sva njena dobra«, Descartes je istodobno osjećao da »ako se uopće može naći neko sredstvo koje će čovjeka učiniti mudrijim i dovitljivijim nego što je bio do sad . . . treba ga tražiti upravo u medicini«. Bio je uvjeren da bismo se »mogli osloboditi mnogih bolesti tijela i duha, a možda i o lijekovima koje nam pruža priroda«. Njemu je čovjekova neposredna korist još uvijek vrijedila više od pukog porasta materijalnih dobara i moći.
I kao što današnji čovjek sa zahvalnošću i s razlogom priznaje, ta njegova uvjerenost nije bila posve neumjesna. U zapadnom »svijetu sve veći broj ljudi nadživljuje svoj normalni životni vijek zahvaljujući higijeni, preventivnoj medicini, kiruškom umijeću i antibioticima – da ne spominjemo sveopću upotrebu vode isapuna – što nam pokazuje da su Descartesove smjele nade bile opravdane. Ali, kao što je slučaj sa svim takvim utopijskim ili znanstvenim umovima koje zanosi nada u beskrajni napredak, Descartes je previđao negativnosti koje će pratiti i podmuklo uništavati ta dostignuća, često u istom omjeru s njihovim uspjehom. U njima danas počinjemo razaznavati goleme biološke pogreške. Te nepredviđene posljedice dijelom su poništile istinski napredak, pa sve više raste sumnja u konačnu pozitivnu bilancu znanosti, osim ako danas ne učinimo krupne zahvate kako bismo zaustavili znanošću i novcem ubrzane sile destrukcije i istrebljenja.
Izvor: Lewis Mumford, Pentagon moći.
Kad ste već ovdje, pročitajte i ovo:
Donatori Magazina Dunjalučar mogu biti svi koji su zadovoljni našim radom, i žele podstaknuti naš trud. S obzirom na to da je Dunjalučar neprofitna organizacija, rad na magazinu je volonterski, ali smo se odlučili da vam omogućimo da nam pomognete u daljem radu i razvoju mjesečnom uplatom odabirom jedne od ponuđenih opcija.
Dobrovoljne uplate na račun Magazina možete uplaćivati putem platforme Patreon, koja predstavlja legitiman način finansiranja nečijeg rada. Prije same uplate neophodno je izvršiti registraciju na platformi Patreon, a uplaćivati možete putem kartice ili putem paypal računa. Registraciju i svoje uplate možete izvršiti putem sljedećeg linka:
Dunjalučar 