Ivana Milićević: Čekala sam proljeće
„Čekala sam proljeće“ zbirka je pjesama mlade studentice književnosti, Ivane Milićević. Iako autoricu krasi, možda i opterećuje epitet „mlada“, pjesnički subjekt kojeg artikulira u ovoj zbirci odlikuje se zrelošću u mnogim aspektima.
Kao prvo, autorica je dovoljno zrela da zna da se postupak originanosti ne može postići izmišljanjem nekih novih tema, ona se ne priklanja ni postmodernim, katkad uzaludnim težnjama originalnosti koje iščeznu u apstrakciji. Spontano se opredjeljuje za formalistički efekt začudnosti na kojemu se zasniva i sama literarnost. Oneobičava uvjetno rečeno obično, udahnjujući dušu stvarima koje ne primjećujemo ili im ne dajemo osobitu pažnju. Kao što lirskom subjektu dobro nam poznatog Antuna Branka Šimića oči rastu pored stvari, a pri tom su velike i nijeme, tako i pjesnički subjekt koji je kreirala Ivana Milićević se zaustavlja pored svakodnevnih i klišejiziranih životnih trenutaka, stvari kojima smo opsjednuti, koje više i ne registriramo.
Promatra ih iz više perspektiva, udahnjujući im pri tom neku novu dušu, oneobičava ih hiperbolički kako se ciklusi pjesama nižu i zaustavlja u nekontroliranoj kretnji vremena i prolaznosti. Opća mjesta ponegdje nisu izbjegnuta. Međutim, patetizacija jest. Kad pročitamo stihove: „U oku ti je cijeli svemir/ Ne znam znaš li/ kad ga gledam/ vidim i mrak i zvijezde/ i nebo i oblake/ I divim se/ I čudim/ nema veze što svemir ne razumijem/ ali kako prije nisam vidjela?“, primjećujemo da autorica ne prakticira hermetični jezik, stihovi su pisani jednostavnim jezikom, otvoreni su i fluidni.
Ton lirskog subjekta je narativan pa bi se ova poezija vrlo lako mogla klasificirati kao poetska proza, što je vrlo čest spontani izbor mladih književnih glasova. Međutim, autorica se igra jezikom. Ona na kraju rečenične cjeline ne stavlja konvencionalno određeni interpunkcijski znak. Ona se igra i drugim interpunkcijskim znakovima oneobičavajući njihovu uporabu ili ih izostavljajući. Našu prvotnu klasifikaciju djela kao poetske proze s nekoliko pokliznuća u opća mjesta stavlja u pitanje. U tom trenutku, mi, čitatelji postajemo angažirani. Tada shvaćamo da se ne radi o još jednom djelu o ljubavi, religioznosti i sl. nego da je pred nama jedno koherentno djelo otvoreno različitim interpretacijskim mogućnostima čitatelja. Otvoreno, uostalom, dijalogu s čitateljem, njegovim propitivanjem, nadopunjavanjem, čekanjem ili kraće rečeno; reakcijom. Jezična igra u stihovima, dakako ima semantičko opravdanje. Ako izostanak ili specifičnu uporabu interpunkcijskih znakova povežemo s izostankom ili specifičnim naslovljavanjem pjesama pješčanim satom, možemo doći do opažaja ironičnog postupka, također odraza zrelosti književnoga djela. Ironizira li to autorica konvencije općenito pa tako i konvencionalnu primjenu pravopisa i naslovljavanja tekstova, ostaje nam na promišljanje. U svakom slučaju, radi se o plauzibilnoj dosjetci koja pojačava umjetničku vrijednost ove maštovite knjige.
Na naslovnoj stranici prevladava crno-bijela boja ili bolje rečeno, „neboja“. Kao što svaka riječ ili praznina u poetskom tekstu nosi duboko semantičko opravdanje, tako i slika naslovnih korica ima simbolično značenje. Uporaba crne i bijele kao „nepravih“ boja, njihovo kontrastiranje i dakako, cvijećem obrasli pješčani sat, već i prije samog otvaranja knjige obećava komunikaciju s čitateljem, konstantno produžavanje horizonta očekivanja čitatelja i što je najvažnije, reakciju. U naslovima pjesama pijesak iz gornjeg spremnika sata postupno se smanjuje i prelijeva u donji dio sata. Vrijeme prolazi, vremenskim odrednicama se ne igra samo i na planu forme izraza nego i sadržaja. Jasno nam je da curenjem pijeska, curenjem vremena dolazi do iščezavanja sadašnjosti. Sve što iscuri u prošlost, nekako dobiva nostalgičnu notu, sve što je prošlo, u sadašnjosti je i ljepše nego što je bilo. Baš tu iscurenu prošlost, Ivana poetizira. Kao što je na naslovnoj slici „spremnik za prošlost“ ocrtan cvijećem, romantiziran, tako i autorica prošlosti pristupa vizualnim i auditivnim motivima koji bi se mogli pridodati i cvijeću. Na naslovnoj stranici, cvijeće nije oslikano, ali cvijeće nostalgije u sadržaju bi se moglo konotirati koloritno. Lirski subjekt nije više u trpećem stanju „čekanja“. On na to stanje gleda nostalgično, stoga je u naslovu naglašen perfektni oblik tog glagola „čekala sam“. I sama ta činjenica ukazuje na optimističnu poantu ove knjige i obojano cvijeće u planu sadržaja.
Proljeće je motiv koji nosi uglavnom pozitivne konotacije. Međutim, nijednom motivu ne treba pristupati jednoznačno. Autorica je izbrušila stil pa ona ne zatvara čitatelja u određene okvire recimo njezinih, osobnih konotacija za motiv proljeća. Ostavlja čitatelju slobodu i prostor da sam kreira vlastite konotacije za određene motive, kao što je to proljeće, dajući fragmente i slike u osebujnom stihovlju.
Pojedine pjesme kao što je sljedeća: „Koja glupa hrabrost/ pisati o ljubavi/ a bježati od nje.“ primjer su autoričine svijesti o važnosti ekonomičnosti izraza u poeziji. Munib Delalić kaže: „Knjiga suprotnosti se čita polako/ stih po stih/ red po red“. I ova knjiga se može klasificirati kao jedna od knjiga suprotnosti, u čemu između ostalog i jest njezina veličina. Lirski fragmenti su počesto popraćeni prikladnim crtežom. Uočavamo važnost prikaza jedne stihovne organizacije kroz sliku i fragment, nedorečenost i asocijativnost.
Ono što je osobito zanimljivo je ciklična struktura zbirke. Prvi ciklus sa šest pjesama se nastavlja na kraju s također šest pjesama. Između ta dva okvira koja su uostalom primjer i specifične forme izraza, nalaze se još dva ciklusa. Njihovi naslovi su također koherentno formulirani; sva tri su u istom glagolskom obliku: „Odnesi me“, „Ponesi me“ i „Povedi me“. Sat u drugom dijelu prvog ciklusa, na kraju knjige se ne mijenja! Indikativno i domišljato.
Unutarnju dinamiku zbirke uvjetuju i razni motivi, može se reći i aktivnosti lirskog subjekta koji su svakodnevni u životu mlade lirske kazivačice. Umjetnički postupak koji je načinjen pri njihovom zapisivanju je nalik zamrzavanju slike na ekranu. Pri normalnoj izmjeni prizora na ekranu ne registriramo pojedinačno, podrazumijevamo to kao normalno. Međutim, pjesnikinja zaustavlja određene momente promatrajući ih iz više perspektiva. Time ih oneobičava i literarizira.
U zbirci se propituju relacije „krupnih“ i „sitnih“ životnih stvari pa često nailazimo na stihove poučnog karaktera koje osobito mogu zaintrigirati mlade, a starije podsjetiti na važnost plemenitih životnih stavova, npr. „Sretnije živiš što su tvoja jedva čekanja sitnija“. Često je izravno obraćanje drugom licu, pozivanje na interakciju, ali i prethodno spomenuto zastajkivanje i šutnju kao potencijalno jednu od najboljih vrsta reakcije i komunikacije. Možda emocije, ponajprije! Negdje između stvarnosti koja počesto nosi na leđima epitet „okrutne“ i fikcije ili željenog, obično nemogućeg, titra jedan poetski glas koji u stanju čekanja raste.
Dramski elementi i filmična izmjena kadrova, osobito u dijelovima evociranja Boga, u obliku dramskog monologa, kao i predodžba zbirke kao pjesničke „bilježnice“, što su istaknule recezentice ove knjige, dodatno posložnjava strukturu ove lapidarne zbirke. Zbirka je u svakom slučaju unijela proljeće u pomalo, pretencioznim temama i pomodnim okupacijama, opterećenu književnu scenu.
Autorica: Marija Pavković Baković
Kad ste već ovdje, pročitajte i ovo:
Donatori Magazina Dunjalučar mogu biti svi koji su zadovoljni našim radom, i žele podstaknuti naš trud. S obzirom na to da je Dunjalučar neprofitna organizacija, rad na magazinu je volonterski, ali smo se odlučili da vam omogućimo da nam pomognete u daljem radu i razvoju mjesečnom uplatom odabirom jedne od ponuđenih opcija.
Dobrovoljne uplate na račun Magazina možete uplaćivati putem platforme Patreon, koja predstavlja legitiman način finansiranja nečijeg rada. Prije same uplate neophodno je izvršiti registraciju na platformi Patreon, a uplaćivati možete putem kartice ili putem paypal računa. Registraciju i svoje uplate možete izvršiti putem sljedećeg linka:
Dunjalučar 