Svemirski bijeg od stvarnosti
Istaknuto obilježje strojeva i sredstava što ih megamašina izabire i koncentrira za svoje vlastite iracionalne ciljeve sastoji se u tome da oni trebaju crpsti najveće moguće zalihe energije i koristiti naj razrađeni ja tehnička sredstva za ciljeve koji su uglavnom relevantni za restriktivne svrhe kompleksa moći: za ekspanziju njegove strukture i širenje njegovog načina kontrole. Odbacivši svrhu i namjeru svakog drugog aspekta iz svojeg tumačenja prirodnih zbivanja, megamašina se pojavljuje s jednom jedinom i dominantnom svrhom: zamjenom prirodnih i ljudskih mogućnosti svojim poddimenzioniranim i strogo programiranim sistemom. Svaki napredak inkorporiran u tu strukturu moći ne obraća se čovjeku, nego megamašini i njenim pomoćnicima: ono što njenim djelima daje značenje nije njihova ljudska vrijednost, nego njihova znanstvena ili tehnološka složenost.
Taj ništavni rezultat rječito – i bez naplate! – brani Marshall McLuhan svojom bitnom frazom: »Medij je poruka.« Budući da sam prije pola stoljeća i sam bio radio-amater, znam točno što misli. Kao mlađahnog čitaoca lista »Moderna elektrika«, moju pubertetsku maštu bila su potpuno obuzela sredstva bežične komunikacije. Kad mi je najzad uspjelo sklopiti svoj prvi radio-prijemnik, bio sam doista oduševljen hvatanjem emisija okolnih stanica, te sam nastavio eksperimentirati s novim instrumentima i pomagalima, ne bih li dobio što jači signal udaljenijih stanica. Ali nikad se nisam potrudio da savladam Morseovu abecedu ili da razaberem što to čujem: medij je bio poruka. Da sam postao punokrvni tehnokrat ili ostao zakočeni adolescent, ne bih ni zahtijevao ljudski vredniji rezultat. Moral ove male priče vrijedi i za stotine drugih tehničkih pothvata. Umovi zadovoljni time da se služe medijem a zanemaruju poruku, iracionalni su finalni produkti onog što se nekritično naziva »racionalizacijom«.
Iako su nuklearne bombe, naravno, vrhovni simboli razornih moći megamašine, interplanetarna svemirska raketa s posadom možda još primjerenije pokazuje načela na kojim počiva cijeli sistem, jer svemirska raketa postavlja najviše zahtjeve na energiju, zamišljena je s najrafiniranijim složenostima, te krajnje skupa u proizvodnji i održavanju – i na isti način najjalovija opipljivim i korisnim rezultatima za čovjeka, osim prestiža i publiciteta što ga podvig astronauta donosi pentagonalnom nacionalnom establišmentu. Pomoću snažnih raketa moderni čovjek doista osvaja svemirski prostor. Ali sam čin omogućavanja tog dostignuća omogućuje megamašini da provodi daljnje osvajanje čovjeka. Uz izvanredno točnu simboliku, prvi predmet svemirskog istraživanja bio je naš neplodni satelit, nepogodan za organski život uopće, a još manje za trajno ljudsko boravište.
Poput nadzvučnog aviona i interkontinentalne balističke rakete, smišljenih da nose atomske bojne glave, i svemirska raketa je prije svega podvig imaginativne »vojne« strategije. Takva strategija napušta norme tradicionalnog ratovanja koje su usmjerene na ograničeni broj ljudskih bića, kako bi prijetnjom ili stvarnim nasiljem postigla totalnu kontrolu stanovništva u kontinetalnim ili hemisferskim razmjerima. Pod današnjim psihotičnim pritiscima možda bi se još mogao opravdati čisto znanstveni zahtjev za svemirskom letjelicom bez posade, u svrhu nalaženja boljih načina interplanetarne komunikacije, istraživanja svemira izvan Sunčevog sistema ili boljeg astronomskog promatranja.
Ali golema koncentracija na razvoj raketa u Sovjetskom Savezu i Sjedinjenim Državama ima posve drugi cilj, neljudski cilj, previše očit a da bi se mogao sakriti, a dijelom je već i ostvaren. S tim oblikom razvoja raketa započelo se kao sredstvom za vojnu špijunažu, što je dovelo do današnjeg trijumfalnog rezultata u planovima za bacanje nukleranih bombi iz navodno neranjivih svemirskih stanica. Rakete s posadom i svemirske stanice nisu neminovni ili neizbježni izumi: to su konkretizirane projekcije morbidnih militarističkih opsesija, isključivo rođenih iz shvaćanja da bi isto tako opsjednuti neprijatelj mogao postići prednost i jedini raspolagati svemirom. Naši vođe izgleda vjeruju da prirodu svojih ubilačkih fantazija mogu prikriti nazivajući dotična oružja »željezarijom«.
U svom »Somniumu«, koji je proizvod čiste mašte, Kepler nije bio dužan izračunati troškove putovanja na Mjesec, ali jedan današnji znanstvenik, dr Warren Weaver, potrudio se da to učini. On ukazuje na to da su trideset milijardi dolara što ih Sjedinjene Države troše samo da bi poslale čovjeka na Mjesec – a neka slična količina ljudi, znanstvenih eksperimenata i radne energije troši se na to i u Sovjetskom Savezu – mogle biti potrošene na značajnije ljudske ciljeve, i to na slijedeći način.
To bi značilo povećanje plaće za deset posto godišnje kroz deset godina, svakom učitelju u Sjedinjenim Državama. Svako od dvije stotine malih sveučilišta dobilo bi po deset milijuna dolara. Time bi se moglo financirati školovanje pedeset tisuća znanstvenika, sagraditi deset novih medicinskih fakulteta, po cijeni od dvjesta milijuna dolara za svaki. Time bi se moglo sagraditi i financirati više od pedeset kompletnih univerziteta. Time bi se mogle stvoriti tri nove Rockefellerove fundacije, svaka s fondom od petsto milijuna dolara.
Primjećujete da te alternative imaju potpuno obrazovne ciljeve, uglavom zaista znanstvene. Ne mogu se s toga odbaciti kao da dolaze od nekoga tko je ravnodušan za interese znanosti ili za kontinuirani napredak. Umjesto održavanja dvaju ljudskih bića koja uz golemi trošak s rizikom žive i jedva dišu na nenastanjivom planetu, kako bi izveli isprazan ako ne i svjesno destruktivan podvig, alternative dra Weavera barem bi održale i popunile postojeći znanstveni establišment. Ovdje nije mjesto da iznesem svoje vlastite rezerve o prijedlozima dra Weavera: dovoljno je da se mogu prihvatiti njihove humane namjere.
Ova mala lekcija iz aritmetike ističe još jednom ono što je moglo zbuniti čitatelja dok sam navodio Burckhardtova predviđanja o nadolazećim »vojnim zapovjednicima«, pod čijim će tiranskim režimom vladari biti »potpuno ravnodušni prema zakonu, dobrobiti, korisnome radu, industriji, bankama itd.«. To obilježava prevladavajuće stanje duha u »vojno-znanstveno-industrijskoj eliti«. Astronomske svote spiskane na razradu tehnika genocida i na iskrcavanje na Mjesec, bez obzira na ljudske potrebe i ekonomske posljedice, potpuno su u stilu Burckhardtovih predviđanja.
Izvor: Lewis Mumford, Pentagon moći.
Kad ste već ovdje, pročitajte i ovo:
Donatori Magazina Dunjalučar mogu biti svi koji su zadovoljni našim radom, i žele podstaknuti naš trud. S obzirom na to da je Dunjalučar neprofitna organizacija, rad na magazinu je volonterski, ali smo se odlučili da vam omogućimo da nam pomognete u daljem radu i razvoju mjesečnom uplatom odabirom jedne od ponuđenih opcija.
Dobrovoljne uplate na račun Magazina možete uplaćivati putem platforme Patreon, koja predstavlja legitiman način finansiranja nečijeg rada. Prije same uplate neophodno je izvršiti registraciju na platformi Patreon, a uplaćivati možete putem kartice ili putem paypal računa. Registraciju i svoje uplate možete izvršiti putem sljedećeg linka:
Dunjalučar 