---

U karanteni

Jesen je dvije tisuća dvadesete godine. Nakon šest mjeseci virusa dozvoljena su nam privatna putovanja. Nakon provedenog godišnjeg odmora kod kuće u Europi vraćam se na posao u Hong Kong. Radim tamo za njihovu kompaniju kao civilni pilot. Budući su novi korona propisi strogi moram računati na tri tjedna karantene (za slučaj da budem pozitivan) da bih stigao na vrijeme na posao. Prebolio sam koronu proljetos, kad sam bio na kratkom dopustu kod cure u Njemačkoj. Oboje smo je preboljeli takoreći na nogama.

Dva-tri dana curenja iz nosa i izgubili smo miris i okus. I ništa više. Ona se testirala i bila pozitivna. Ja se nisam želio testirati, nikom se nisam prijavio, jer sam to smatrao običnom hunjavicom. A i zato, jer sam se nalazio u tuđoj zemlji, a trebalo se vratiti u Hong Kong na posao. Nisam htio imati komplikacije. Samo smo se oboje stavili u izolaciju par dana. Zapravo, izolacija je bila ono što smo željeli, čak i da nije postojala korona na ovome svijetu. U Hong Kongu su počeli sa testiranjem PCR testom, kao uostalom u cijeloj Kini. Govore da se priprema i cjepivo, ali nemam baš povjerenja u to. Potpuno sam zdrav, ne pušim, ne pijem, ne drogiram se…dakle uzdam se u svoje tijelo. Osim toga, valjda sam stekao neki imunitet jer sam prebolio koronu?! Izlazim mirno iz aviona, naspavan poslije dugog leta. Dolazim na konrolni punkt, vadim svoju EU putovnicu. Vadim i osobnu kartu Hong Konga koja ujedno važi kao dozvola boravka i rada u toj zemlji. Moram krenuti za službenikom. Kažu da idem na testiranje. Ok. Pokazuju na mirno mjesto na aerodromu gdje ima internet i može se tu pričekati na rezultate testa. Čekam. Poslije devet sati dolazi službenik i donosi papir: test je negativan! Super! Odahnuo sam, idem konačno u svoj stan u srcu grada. Ali, neee. Službenik mi daje da ispunim neke papire i tumači da moram u hotel, u izolaciju. Vlasti su izabrale lokaciju. Kako? Pa test je negativan. Ništa mi nije jasno.

– A da sam pozitivan? pitam, što bi se desilo?

– Onda biste morali u specijalnu Covid 19 bolnicu, odgovara on. Dakle, zatvor su izabrali oni, ali ću ga morati sam platiti.

– Da li mogu u izolaciju u svoj stan, koji je sad prazan i koji također plaćam papreno? pokušavam.

– Ne, takva je procedura.

Dolazi vozilo koje me vodi u hotel. Nisam sam. Kad smo stigli tamo preuzimaju me na recepciji i vode u sobu. Kad sam ispunjavao papire na istoj vidio sam da na ekranima prate sve sobe u svom hotelu. Stavili su mi elektronsku narukvicu na gležanj noge. Kud ću, što ću, moram slušati. Nadam se da će se ova noćna mora završit kad nazovem svoga poslodavca. Uh, sad se počinjem pitati kakav je tretman onih pozitivnih kad ovako rade s negativnima ! Molim Boga da u ovom hotelu sa tri zvjezdice imaju stabilan internet. I prozor!

– Za vrijeme boravka u hotelu ćete biti još dva puta testirani. Svaki puta će doći medicinsko osoblje u specijalnim odijelima da vam uzme test.

– Ključ od sobe vam ne treba, ali ne pokušavajte izaći, jer možete platiti debelu kaznu. Hranu možete online naručivati i biće vam ostavljena pred vratima.

I ostaviše me. Javlja, svojima kod kuće gdje sam. Pravim video i slikam svoj zatvor da vide Hvalim se. Ima i kipu, kažem. Nadam se samo da klozet nije obuhvaćen Big Bother programom. Majci su pune oči suza, sestra smrknuto šuti, cura mi je u panici. Prijatelji u Amsterdamu, najbolji drugari iz djetinjstva i školskih dana, ne mogu da vjeruju svojim očima. Nek živi YouTube , inače mi nitko ne bi vjerovao. Zdrav, normalan u zatvoru sa narukvicom. Nema suđenja, zločin nepoznat. Prvi tjedan me spasio WhatsApp, chatanje, čavrljanje. Onda sam pao u malodušnost, pa nazvao majku. Odmah je shvatila moje stanje duha.

-Znaš ono, kad si bio dječak…

-Što?

-Pa jesam te uvijek učila kad je teško i kad zapne, smiri se , zatvori oči i izgovaraj: Ja mogu, ja hoću! Znaš da je uvijek pomagalo.

– Ah , Mam pa nisam više dijete. Kao da bi to sad pomagalo, nasmijao sam se. Ali, kad sam sljedeće jutro ustao, skoncentrirao sam se , sjeo u Budin položaj i ponavljao tu mantru iz svog djetinjstva. Ljuljao sam se i izgovarao ‘Ja mogu, ja hoću’. Sto puta. Izgledao sam kao moja baba kad bi molila Očenaš zatvorenih očiju. I osjetih odmah olakšanje. Zakleo bih se da osjetih i neke mirise iz djetinjstva! Također mi dođe trenutak u misli kad su me prozvali na promociji diplome u Avio Akademiji. Majka, koja je sjedila do mene namignu mi i reče na našem jeziku:

– Ja mogu, ja hoću. Dok su se oni najbliži oko nas čudili čuvši nepoznat im jezik , ja sam ustao i lak kao perce primio svoju diplomu. Sad znam da je to bio najsretniji trenutak moga života. Odjednom sam mogao sve podnijeti u ovom zatvoru. Živnuo sam i odlučio urediti svoj novi život . Važna je struktura i disciplina, govorio sam sam sebi. Napravio sam raspored što ću raditi od jutra do večeri. I odlučio ga se držati. Ustajanje u isto vrijeme, tuširanje, yoga i moja mantra, doručak, učenje. Popodne jedan film, pa opet učenje pilotskih procedura na simulatoru, večera, tjelovježba, čatanje sa obitelji i prijateljima… Puno sam čitao. Naročito su me sada zanimale teme iz vremena fašizma. Išao sam točno u isto vrijeme na spavanje. Vidio sam da struktura utiče dobro na moje raspoloženje i stanje. Mamina mantra na duševno a tjelovježba na tjelesno. Testiran sam i drugi put. Možete pogoditi rezultat. Jedini virus koji sam mogao dobiti sjedeći u izolaciji bio je onaj kompjutorski. Samo sam jedanput za tri tjedna, pri uzimanju hrane ispred vrata, odlučio prošetati po hodniku hotela. Nisam pošteno ni zakoračio a već me nazvala recepcija i oštro ukorila. Spomenuli su kazne i zaprijetili da će zvati policiju ako takvo što ponovim. Odmah sam shvatio da se s ovim ‘azijskim robotima’ nije šaliti, pa mi nije više palo na pamet eksperimentirati. Dvadeset i prvi dan je za mene imao posebno značenje. Testiran sam treći put. Ja koji sam odrastao u bogatoj zemlji zapadne Europe po prvi put sam bio svjestan koliko sam imao sretno djetinjstvo i mladost. Zapravo sam u ovom neznamčijem eksperimentu saznao što sve mogu izdržati. Shvatio sam u praksi što je (ne)sloboda. Zadnji dan karantene, u kasnu večer došla je službena osoba, skinula mi narukvicu, dala neke papire da potpišem i rekla da mogu ići kući. Kad sam izmirio račune moga ‘gostovanja’ u ovome hotelu, bila je točno ponoć. Moj raspored je govorio da sutra moram na posao. Mog poslodavca sam odmah na početku obavijestio da sam u karanteni, ali oni nisu smjeli ni mogli intervenirati. Izašao sam u toplu noć. Išao sam polako i duboko udisao zrak. Baš onako ‘svjesno’. Odlučio sam prošetati ta tri kilometra do moga stana. Nisam ni primijetio da sam jedini čovjek na ulici. Odjednom sam iza sebe začuo neki zvuk. Osvrnuo sam se i ugledao policajca na mororu u punoj (ratnoj) spremi.

-Što radite u noći na ulici. Zar ne znate da je lockdown ? Možete li se legitimirati?! Kao da sam došao sa drugoga svijeta, izvadim sve one dokumente i turim mu ih pred nos.

-Oh, nisam znao. Samo prije pola sata sam izašao iz karantene. Koja je trajala tri tjedna. Zaželio sam se hodanja i čistog zraka. U sebi sam mislio: zar nisam dovoljno kažnjen?! On me dugo gledao svojim kosim očima… Pruži mi dokumenta nazad pa tiho reče:

– Briši kući!

Autorica: Dragica Križanac

Bilješka o autorici:

Dragica Križanac je rođena 1957 godine u Vitezu Bosna i Hercegovina, gdje je odrasla , i završila srednju školu. Nakon toga upisuje studij komparativne književnosti i bibliotekarstva na Filozofskom fakultetu u Sarajevu , gdje diplomira 1986 godine. U srednjoj školi i studentskim danima pisala je pjesme, koje su često čitane u Jutarnjem programu na Radio Sarajevo. Prije rata vodila je specijalnu biblioteku i dokumentacioni centar vojne industrije u Vitezu. Od 1992 g. živi i radi u Amsterdamu. Ponosna je majka dvoje odrasle djece. Uči nizozemski jezik, vraća se postepeno svojoj profesiji i počinje pisati i prevoditi. Specijalizirala se za kratku priču i poeziju. Objavljuje kratke priče i poeziju u književnim časopisima i portalima u Hrvatskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj. Članica je hrvatske udruge Kvaka, u čijem književnom časopisu publicira. Njena poezija se čitala u emisiji ‘Anđeli bez krila putuju svijetom’ Prigorske TV Hrvatska. Administratorica je Facebook grupe ‘Literatura-lijepa riječ’.