Artefakti i simboli: odnos čovjeka i simbola
Metafizičke ideje arhajskog svijeta očito se nisu oduvijek izražavale jezikom teorije; simbol, mit i obred na različitim planovima i na sebi svojstvene načine izražavaju složen sistem logičkih tvrdnji o krajnjoj realnosti stvari. Simboli, njihova „priroda“ i uloga, predstavljaju jedan od najznačajnijih elemenata u konstruiranju sepulkralnog kulta na području današnje istočne Bosne i Hercegovine u periodu željeznog doba, stoga im je potrebno posvetiti posebnu pažnju. Jasno je da se simboli, tj. simbolizam, putem uspostavljanja konteksta i analogija, može dovesti u vezu i sa drugim u radu navedenim aspektima ovog kulta, kao što su žrtvovanje, konstrukcija tumula, položaj pokojnika, ritus inhumacije ili incineracije, itd. Međutim, ovdje naglasak neće biti na pojedinačnim simbolima, nego će se tematizirati način „rađanja“ simbola, ili bolje rečeno, simbolike koja okružuje određeni akt, pojavu, predmet ili osobu.
The nonsymbolic behavior is the behavior of man the animal; the symbolic behavior is that of man the human being. Kako navodi Leslie A. White u svom tekstu Symbol: The Origin and Basis of Human Behavior, jednako kao što je ćelija osnova svih živih bića, tako je i simbol osnova kulture, civilizacije i ljudskog ponašanja. Human behavior is symbolic behavior; symbolic behavior is human behavior. The symbol is the universe of humanity. Autorica navodi da je simbol stvar koja može poprimiti različita značenja, pri čemu riječ „stvar“ ukazuje na sposobnost simbola da svoje značenje prenese u bilo kojoj formi, a značenje mu daje zajednica, društvo koje ga koristi. U prirodi simbola leži paradoks, on mora imati formu, ali se njegovo značenje ne može spoznati kroz formu, gdje do izražaja dolazi razlika između znaka i simbola. Jedan od najočitijih primjera načina na funkcionisanja simbola i njihove zavisnosti od učitavanja značenja od strane društva jeste simbol svastike koja se javlja i na grobnim prilozima, gdje je svastika simbol solarnog kulta, ali je u XX stoljeću, posredstvom ideologije nacizma postala simbol sa izrazito negativnom konotacijom.
Simboli koji se javljaju na materijalnim ostacima sepulkralnog kulta, predstavljaju materijalizaciju određenih vjerovanja, pri čemu i predmeti sami po sebi mogu predstavljati određeni simbol, što je već ilustrovano kroz više primjera, npr., štit kao grobni prilog dio je simbolike i stvaranja slike jednog ratnika, on ima zaštitnu ulogu, a njegov kružni oblik se povezuje i sa simbolikom kruga, točka, sa solarnim kultom, itd. Kako navodi Carl Knapett u svojoj knjizi Culture, and Society: Thinking Through Material Culture: An Interdisciplinary Perspective, simboli koji se javljaju na materijalnim ostacima često se promatraju kao nešto što je odvojeno od njih, stoga ovaj autor naglašava važnost mreže značenja, gdje su predmeti i simboli međusobno povezani. Predmeti su povezani u jednom kvazilingvističkom sistemu, što bi značilo da predmeti funkcionišu poput riječi, dok njihove pojedinačne karakteristike, te simboli koji se na njima nalaze djeluju poput slova, a sve zajedno čini jednu kompleksnu cjelinu, tekst koji podrazumijeva i kontekst. Dakle, materijalna kultura predstavlja svojevrsni „produžetak“ ljudske komunikacije, što je posebno naglašeno kada su u pitanju materijalni ostaci sepulkralnog kulta, gdje predmeti svjedoče o razvijenoj slici života nakon smrti, o načinu na koji se čovjek suočava sa prirodom svog života koji podrazumijeva i neminovnu smrt.
Suština funkcionisanja simbola leži u njihovoj mogućnosti transformacije i podložnosti „utiskivanju“ značenja. Knappet daje jednostavan primjer šoljice za kafu koja može postati simbol u zavisnosti od konteksta, a činjenica da je to predmet za svakodnevnu upotrebu ne ograničava njegov simbolički potencijal, tj. mogućnost da jednog dana postane umjetničko djelo. Ovaj primjer može se adekvatno primjeniti na grobne priloge o kojima je bilo riječi u prethodnim dijelovima rada, naročito na one predmete koji preslikavaju pokojnikovu svakodnevnicu.
The free-floating quality of sign-value means that art object can be much more readily reassigned a new meaning. Quite simply, the everyday object is designed to be pragmatic (and hence nonsignificative), while the art object is designed to be significative (and hence nonpragmatic). Ova logika ne vrijedi onda kada se svakodnevnim predmetima dodaju različiti slojevi značenja, kada oni postaju simboli, kao što je slučaj sa grobnim prilozima, posudama koje se razbijaju za vrijeme obreda žrtvovanja, itd. Čak i oni predmeti koji se svrstavaju u grupu luksuznih predmeta, kao što su ratnička oprema, kola i konjska oprema, nakit, importovano posuđe, za vrijeme pokojnikovog života nisu imali tako naglašen simbolički karakter, iako jesu simbolizirali njegovu veličinu, status, itd., tek onda kada postaju grobni prilozi, ti predmeti su na neki način ovjekovječeni, trajno spojeni sa čovjekom i njegovom ličnošću. Materijalna kultura ima svoj prostorni i vremenski okvir, što podrazumijeva „životni vijek“ predmeta, vrijeme i mjesto njegovog nastanka, vrijeme i mjesto nejgove upotrebe, što je posebno značajno za proučavanje importovanih predmeta i njihove simboličke vrijednosti.
Ian Hodder svoju teoriju o odnosu ljudi i stvari, naziva teorijom preplitanja (Entanglement theory), a ona počiva na četiri tipa veza između predmeta i stvari: ljudi zavise od stvari, stvari zavise od drugih stvari, stvari zavise od ljudi, te ljudi zavise od drugih ljudi. We seem caught; humans and things are stuck to each other. Rather than focusing on the web as a network, we can see it as a sticky entrapment. Mrežu odnosa ljudi i stvari Hodder ne vidi kao uredno posložen sistem veza, već kao neku vrstu uklještenja, i to „ljepljivog uklještenja“, koje podrazumijeva nužnost, gdje se ponekad čini da su ljudi ti koji dominiraju nad svarima, dok se drugi put čini da su stvari te koje porobljavaju ljude. Nužnost ove povezanosti, dolazi do izražaja onda kada predmeti imaju simboličku vrijednost, pa tako svi do sada navedeni grobni prilozi ilustruju upravo neraskidivi odnos ljudi i materijalne kulture koja odražava pripadnost pokojnika određenoj zajednici, vjerovanje u zagrobni svijet, itd., ilustruje kompleksnost sepulkralnog kulta i način na koji čovjek putem predmeta materijalizuje svoja vjerovanja.
Kada govori o načinu funkcionisanja simbola, te o njihovom odnosu sa mitovima i ritualima, u svojoj knjizi The Greek Experience, C. M. Bowra, objašnjava kako je čovjek posredstvom rituala i simbola „oživljavao“ prošlost. Bowra navodi primjer iz Euripidove tragedije Hipolit, gdje na kraju drame boginja Artemida objašnjava kako će Hipolitov tragični usud biti ovjekovječen kroz ritual:
To you shall maids before theri wedding-day
Cut off their hair, and through the length of time
You shall receive the tears of their vast grief.
Na sličan način, svaki put kada Homer opiše, ili samo spomene dio nekog rituala, npr. rezanje kose na Patroklovoj sahrani, on zapravo ukazuje na svaki put kada je izvršen isti takav ritual, ukazuje na simbolizam kose koju živi režu za pokojnika, dajući time komadić svijeta živih svijetu mrtvih, ukazuje na prirodu ovih fenomena: oni ne podliježu racionalizaciji upravo zbog toga što oživljavaju događaje koji su dio prošlosti, te ukazuju na događaje koji će doći, dakle, karakterizira ih sveprisutnost i sveobuhvatnost u okviru datog sistema vjerovanja. Farin Chwalkowski u svojoj knjizi Symbols in Art, Religion and Culture: The Soul of Nature, nudi definiciju simbola koja podrazumijeva povezanost predmeta i ljudskog djelovanja: A symbol is the use of a concrete object to represent an abstract idea. The term symbol is often a figure of speech in which a person, object, or situation represents aomething in addition to its meaning. A symbol also may appear in a number of different things. Most commonly, a symbol presents itself in the form of: 1) a word, 2) a figure, 3) an event, 4) an action, or 5) a character. U skladu sa tim, predmeti korišteni za obavljanje rituala, kao i grobni prilozi, npr. britva korištena za rezanje kose, za vrijeme pokojnikovog života, ali i u okviru rituala prakticiranih na njegovoj sahrani, ilustruju „uklještenje“ predmeta, simbola i ljudskih aktivnosti. Symbols were needed to convey the quality of divine intervention in a human society much occupied with its own activities. Dakle, simboli, putem materijalne kulture, ukazuju na stalnu prisutnost svijeta bogova, predaka, heroja i mrtvih, u svijetu živih.
Autorica: Zerina Kulović
Upute na tekst:
Leslie A. White: Symbol: The Origin and Basis of Human Behavior.
Eliadea Mirce: Mit o vječnom povratku.
Carl Knapett: Culture, and Society: Thinking Through Material Culture: An Interdisciplinary Perspective.
C.M.Bowra: The Greek Experience.
Hodder Ian: Theory and Practice in Archaeology.
Kad ste već ovdje, pročitajte i ovo:
Donatori Magazina Dunjalučar mogu biti svi koji su zadovoljni našim radom, i žele podstaknuti naš trud. S obzirom na to da je Dunjalučar neprofitna organizacija, rad na magazinu je volonterski, ali smo se odlučili da vam omogućimo da nam pomognete u daljem radu i razvoju mjesečnom uplatom odabirom jedne od ponuđenih opcija.
Dobrovoljne uplate na račun Magazina možete uplaćivati putem platforme Patreon, koja predstavlja legitiman način finansiranja nečijeg rada. Prije same uplate neophodno je izvršiti registraciju na platformi Patreon, a uplaćivati možete putem kartice ili putem paypal računa. Registraciju i svoje uplate možete izvršiti putem sljedećeg linka:
Dunjalučar 