Kako čitati Dantea


Kako čitati Dantea

            Dante Allighieri je bio italijanski pjesnik koji je živio krajem XII i početkom XIII stoljeća. Ne znamo godinu njegovog rođenja, ali znamo da je rođen u mjesecu maju ili junu jer u Raju prilikom penjanja na osmu nebesku sferu spominje sazviježđe Blizanaca „kojima je dužan zbog svojih talenata“ u pisanju i baratanju znanjem, a o djelimičnom predstavljanju sinteze njegovog znanja se govori u ovom kratkom eseju.

            Naime, često se dubina Danteovog djela umanjuje fokusirajući se na analiziranju njegovih stavova i viđenja. Djelimično se i sam Dante može smatrati odgovornim jer u njegovim djelima Novi život i Božanstvena komedija koristeći prvo lice on umeće jednu verziju svoje ličnosti kao naratora djela i čitaoci lako mogu upasti u zamku čitanja njegovog djela kao sasvim ili uglavnom autiobiografskog. Navodno je Buddha izrekao mudrost o prstu koji pokazuje Mjesec i čovjeka koji se zagledao u prst propuštajući vidjeti Mjesec. Dante je iz raznih mogućih razloga pisao kao da opisuje ono što se uistinu dešavalo njemu, ali ono što je stvorio je sinteza mnogih predanja judejsko-hrišćanske i helensko-rimske kulture pomješane sa njegovim mislima i ubijeđenjima.Te iznesene misli i ubjeđenja mogu biti tu kao dio narativa ili trenutne misli u trenutku pisanja, a ne nužno njegovi konačni sudovi o određenoj temi. Treba imati na umu da analiza književnosti nije egzaktna nauka, pa ni stavovi u ovom kratko eseju nisu obvezujući u konačnosti.



            Može se početi sa Beatrice s obzirom da se o njoj često govori kao o Danteovoj neprežaljenoj ljubavi, pogotovo što je identificirana sa stvarnom osobom Beatrice Portinari. Podatci koje Dante navodi u Novom životu se preuzimaju kao da su stvarni podatci iz Danteovog života, a to se radi jer je to djelo napisano kao ljubavno djelo posvećeno „najmilostivoj ženi“ Beatrici i u njemu Dante uz napisane pjesme u prozi opisuje pozadinu pjesama koristeći navodne događaje iz svoga života. Zašto se sumnja u stvarnost Danteovog susreta sa Beatrice? Dante je prvi put sreo Beatrice kad je on bio pri završetku svoje devete godine (odnosno bližio mu se deseti rođendan), a ona skoro napunila devet godina.  Ponovno ju je sreo nako devet godina. Prije nego što je Beatrice umrla, Dante je devet dana ležao bolestan. U istom djelu navodi da je broj devet bio njen prijatelj jer su svih devet nebeskih sfera (o kojima će biti kasnije više riječi) bili u savršenoj harmoniji tokom njenog začeća, ali i da je korijen broja 9 broj 3, odnosno Sveto Trojstvo, čineći nju čudom. Ljubavna poezija je morala imati objekta ljubavi, inače ne bi moglo biti ljubavne poezije. Imajući na umu da je Dante svoju misiju na Zemlji doživljavao kao edukativnom za ostatak svijeta, može se reći da je više govorio o prirodi Ljubavi i kako ona utiče na čovjeka i njegove djelove koristeći sebe kao prikaz zaljubljenog čovjeka. Beatrice znači neko ko donosi sreću, a u Pitagorinom učenju brojeva broj 9 predstavlja ljubav (današnji numerolozi koji pretendiraju na nastavljanje Pitagorinog učenja koriste broj 9 da potvrde uspjeh nečije ljubavne veze), ali i zbog bliskosti da postane savršen broj poput 10, predstavlja i tugu. Predstavlja i granično područje, a Beatrice se u Božanstvenoj komediji pojavljuje u trenutku kad Vergilije ne može pomoći Danteovom daljem putu i kad mu je potreban neko da pređe granicu koju živ čovjek nije prešao. Dante je nastojao uvijek biti bolji radi Beatrice, a zar nije svrha romantične ljubavi da neko za nekoga bude bolji čovjek? Zar nije Ljubav princip koji dovodi proces spajanja, onaj princip koji nije uspješno djelovao u Danteovom vremenu sukoba Gibelina i Guelfa, a kasnije Bijelih i Crnih Guelfa? Ne pokušava se reći da Dante nije osjećao romantiku i ljubav, već se nastoji poručiti da je Beatrice kreirani simbol ljubavnog iskustva i njenog značenja u životu čovjeka, nešto što je Dantea vodilo ka tome da na svoj način da doprinos ljudima da postanu bolji.

            Beatrice i broj 9 se sa Vergilijem javljaju i u Božanstvenoj komediji. Simetrično 9 nebeskih sfera u Raju postoji i devet prstenova Pakla. Čistilište ima sedam terasa, ali se taj broj veže sa sedam smrtnih grijehova od kojih se duše prije penjanja na Raj oslobađaju. U ovom djelu se može najviše pristupiti sintezi Danteovog znanja, ne samo u dijalozima koji služe svrsi iznošenja različitih filozofskih i teoloških stajališta. Na sličan način je i Platon u svojim djelima iznosio različite filozofske teme, ali Platonova djela su nama danas dostupnija nego što su ona bila Danteu, pa Dante vjerovatno nije imao na umu Platona za uzor koliko je imao Vergilija, ali i Pitagoru. Samo djelo je podijeljeno na tri dijela od kojih svako mjesto ima 33 pjevanja s tim da Pakao ima 34 jer je prvo pjevanje uvodno. Isus je po tradiciji imao 33 godine kada je razapet i kad je po hrišćanskoj tradiciji usksrnuo, a radnja čitave Božanstvene komedije je silazak u zagrobni svijet. Taj silazak u zagrobni svijet se u epovima poput Enejide, Gilgameša i Odiseje javlja kao jedna epizoda, a takvi silasci su prisutni u različitim mitovima svijeta od kojih je vjerovatno najpoznatiji Orfejev silazak po Euridiku ili Heraklov silazak radi otmice Kerbera. Prostor u Paklu se sužava do centra Zemlje u kojem se nalazi zaleđeni divovski Lucifer, a prostor u Raju se sa svakom nebeskom sferom širi dok se ne dođe do Boga. Lucifer je vodio pobunu protiv Boga i zbog toga je prognan u Pakao, ali u Danteovom svijetu gdje se on nalazi u centru Zemlje on djeluje kao centar gravitacije koji materiju privlači ka sebi što se može povezati sa nekom manje zvaničnom hrišćanskom tradicijom u kojoj Đavo upravlja materijalnim svijetom, a Bog onim duhovnim. Dante je mogao imati ovo na umu, ali nije morao. Njegovo je bilo da kreira svijet isprepleten simbolima od ranije prisutnih u hrišćanskim, helenskim i rimskim mitovima u koji će smjestiti more sakrivenih značenja, a na čitaocima je da ih otkrivaju. Dante je autor koji je kritikovao pjesnike koji ne znaju šta se krije iza različitih figura, pa i njegove sinteze i figure vjerovatno sadrže mnogo više od kritike Firence i Crkve. Problem je što mi samo možemo nagađati jer ne možemo pitati Dante kakve je misli sakrio u svojoj kreaciji. Dante je tim zagrobnim svijetom mogao linearno putovati i to je idealno za način pripovijedanja, ali se on može čitati kao labirint, tj. ne pročitati samo fusnote s objašnjenjima u izdanju pri ruci, nego čitati djela koje je i on sam navodio i mitove na koje je aludirao i promišljati o njihovom značenju, te o njihovom mjestu u Božanstvenoj komediji, ali u poretku svijeta Danteove kreacije, odnosno sinteze.

            Ovaj esej možda nije toliko informativan koliko služi kao podsjetnik šta bi trebalo imati na umu kad bi se čitao Dante jer se više pažnje posvećuje Danteovoj ličnosti (prstu) nego što se posvećuje pažnje znanju (Mjesecu) koje se sa Danteom u njegovom djelu nalazi, ali koje je zasjenjeno prisutnošću njegove ličnosti. Čitamo kako Dante osjeća i kako je Dante vođen, ali zaboravljamo da Danteov svijet može postojati i bez njega u njemu. U vremenu pozivitizma (XIX stoljeće, Auguste Comte i Hyppolite Taine) se više pažnje posvećivalo pronalaženju autobiografskog u djelu književnika, i time se zanemarivalo više dimenzija nekog djela. Iako je Dante sam dio svog djela, ipak treba promisliti kako njegovo djelo izgleda bez njegove ličnosti i njemu bliskih ljudi. Možda i ono što nam je dao češće nadograđivati i širiti, ali prije toga se i upoznati zasebno sa pozadinom njegovog svijeta: antičkim i hrišćanskim mitovima jer bez poznavanje dijelova neke strukture se teško može razumijeti i ona u cjelini.

            U konačnici se može reći da se Dante više puta čita jer sa svakim čitanjem se može pronalaziti novo i dublje značenje nekog dijela njegovog svijeta. Borges je poznat kao pisac koji je napravio labirint stvarnosti i fikcije, ali Dante je prije njega to ostvario. Takve književne labirinte mogu istraživati i čitaoci i pisci, ali pisci svojim pisanjima mogu istovremeno širiti labirinte i pomagati zainteresiranim čitaocima u njihovom istraživanju. Danas kad antički mitovi nisu toliko popularni kao ranije, svjetovi poput Danteovog mogu postati teški za istraživanje, ali sa čitanjem Dantea se i oni oživljavaju, vraćaju se u kolektivno sjećanje i prisjećaju se pouke koje oni sadrže.


Autor: Luka Bošković

Bilješka o autoru:

Luka Bošković je rođen 1997. godine u Sarajevu gdje je završio Treću gimnaziju. Studira dvopredmetno komparativnu književnost i informacijske znanosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu gdje je i predsjednik Studentske asocijacije Filozofskog fakulteta od 2019. godine. Njegove pjesme su izašle u međunarodnoj zbirci  mladih autora Perom ispisujem dušu 3 u izdanju Kulture Snova, Zagreb i u almanahu Planeta poezije, Sarajevo. Dopisnik je web magazina Dunjalučara gdje povremeno objavljuje poglavlja romana Tanat, eseje i priče, kao i dopisnik online magazina Fenomenalno gdje objavljuje kratke tekstove o dijelovima i ljudima iz prošlosti . Objavljuje poeziju na svojoj FB stranici Lux Nocis-poezija i do sada ima napisanih i na FB stranici objavljenih preko 200 pjesama. Član je Mense BiH.


Kad ste već ovdje, pročitajte i ovo:

Donatori Magazina Dunjalučar mogu biti svi koji su zadovoljni našim radom, i žele podstaknuti naš trud. S obzirom na to da je Dunjalučar neprofitna organizacija, rad na magazinu je volonterski, ali smo se odlučili da vam omogućimo da nam pomognete u daljem radu i razvoju mjesečnom uplatom odabirom jedne od ponuđenih opcija.

Dobrovoljne uplate na račun Magazina možete uplaćivati putem platforme Patreon, koja predstavlja legitiman način finansiranja nečijeg rada. Prije same uplate neophodno je izvršiti registraciju na platformi Patreon, a uplaćivati možete putem kartice ili putem paypal računa. Registraciju i svoje uplate možete izvršiti putem sljedećeg linka: