,,Stojanka majka Knežopoljka” Skendera Kulenovića
,,Stojanka majka Knežopoljka” – poema pjesnika Skendera Kulenovića, nastala je u toku narodnooslobodilačke borbe na Kozari i naišla na izvanredan prijem naroda i boraca koji su je čuli ili pročitali. O nastanku ovog svog pjesničkog djela Kulenović je dao sljedeće svjedočanstvo:
“Stojanku majku Knežopoljku” napisao sam neposredno poslije velike fašističke ofanzive na Kozaru 1942. godine (ofanziva koja ide u red najvećih paklova drugog svjetskog rata). Sjećam se jednog trenutka iz same ofanzive: duboko sam zaželio da o svemu nešto reknem, možda bolje rečeno da nešto urliknem, ako ostanem živ. Zatim, u miru šume koji je zavladao poslije ofanzive, to je postalo opsesija. Dobro sam već osjećao u sebi osnovni ton poeme, njeni elementi postajali su sve jasniji, spajali se, imao sam već njenu kompoziciju, pa čak i nekoliko prvih stihova, i, da tako kažem, zvukove stihova koji treba da dodu. Tako se desilo da sam poemu napisao za jedan dan, zapravo za jedan dan i noć.
Naime u augustu te godine, trebalo je da se održi na jednom kozarskom visu, Paležu, smotra preživjelih boraca i naroda, i trebalo je da u tzv. kulturnom dijelu smotre ja pročitam nešto svoje. Uoči smotre našao sam jedno mjesto u šumi, podalje od zaravanka na kojem su borci i narod čitav dan igrali kozaračko kolo. Tu sam stihove zapisao u jednoj školskoj svesci. Kada bi došlo do zastoja, odlazio sam i ja da igram, pa se opet vraćao pisanju. Uhvatila me i noć, a s ovom i nemir, jer nisam bio gotov. Posudio sam od jednog partizana bateriju, za koju mi je rekao da je već pri kraju. Kad je stih bio gotov, upalio bih bateriju i zapisao ga. Baterija se, srećom pri kraju poeme, sasvim potrošila, pa sam po sljednja dva-tri stiha zapisao u mraku. Sjutradan sam ih ipak pro čitao, više po sjećanju – inače bi to bilo nemoguće pročitati. Prepisao sam sve na čisto, i poemu sam čitao pred kozarskim odredom i narodom na Paležu. Pokojni narodni heroj Petar Mećava, koji je bio do mene, rekao mi je da su mi pred čitanje drhtala koljena.
Po kuriru poema je, zatim, otišla u redakciju lista „Krajiški partizan” i bila objavljena pod mojim inicijalima sa „zanimanjem”: partizan. – (N. Drenovac: Pisci govore, Beograd, Grafos, 1964)
Poema ,,Stojanka majka Knežopoljka” je posvećena „ženi bezimenoj voljenoj u borbi rođenoj”, majci Stojanki koja zove na osvetu, tražeći sinove Srđana, Mrđana i Mlađana što poginuše u fašističkoj ofanzivi. Poema je određena i vremenom i prostorom i čovjekom u tom prostoru i vremenu. Jasno je odredljiva i tema njenog pjevanja: naša revolucija i čovjek u njoj kao i ideja kazanog: iz smrti niče novo rađanje; svijest o neminovnosti žrtvovanja je ujedno i svijest o novom životu – slobodnom i svom. Dakle, Stojanka majka Knežopoljka” je neosporno i poema o stradanju, ali i kazivanje o iskonima života, o silnim i neuništivim izvorima njegovim. I tu misao o smrti prisutnoj, neumitnoj i o životu – vjeri u pobjedu i slobodu, u smisao života samog kao odgovora na stalni pritisak smrti (u njenim različitim vidovima) možemo pratiti tokom cijele poeme. Život i smrt u stalnoj su uzajamnoj vezi – dotiču se, prepliću, jedno iz drugog izviru, nadrastaju se. Taj i takav pjesnikov odnos prema svijetu i čovjeku vidljiv je i u kompozicionom sklopu poeme i u njenoj jezičko-misaonoj strukturi. Između dva jauka-kratkog i zagrcnutog joj”, i dugog, otegnutog, bolom ispunjenog, joooj” na samom početku pjevanja, probija život primaran, najjači, jedini: život mirisa i rasta puti dječije. I tako, kompoziciono posmatrano, sve do kraja pjesnikovog kazivanja, kada unatoč opštem svom snagom nadvladava silno svjetlo novog svijeta: zemlja će nam u sunce prociktati!”
Rekli smo da se i u misaonoj potki poeme smjenjuju plohe svjetla i tame, ali u različitim oblicima i u očitoj gradaciji. Nasuprot radanja života, života ljubavi i nježnosti, života toplog i mekog, javlja se smrt u punom svom zamahu: majka je izgubila sinove, pusto je ostalo Knežopolje. Životu prostora iz kojeg smo izniknuli i kojem pripadamo i životu vremena, tradiciji đurđevdanskoj i historijskom hodu Obilića, suprotstavlja se smrt, uništenje koje nas gleda iz tog prostora i iz davno prošlog vremena. Odnosi su izjednačeni. Mrtvi traju neuništivi svojom vjerom, snagom, istinom i slobodom. Na kraju, jer tako može i mora biti, ideji života, svijesti čovjekovoj o dužnosti, o onome što se mora i jedino smije nema niko više da se suprotstavi. Jer:
Znaj:
Kad bi se utroba moja oplodila,
još bih tri Mlađana,
i tri Mrđana,
i tri bih Srđana
porodila, i ljutom dojkom odojila,
i svatri tebi poklonila.
Stani mi stamena,
u dvije zmije uzvij obrve,
u ljut ugriz stegni vilice,
i iz svake žilice
srkni jeda mamena
pa ga uždi na ognjene nozdrve
u tri živa plemena,
u tri živa Mlađena,
u tri živa Mrđana,
u tri živa Srđana,
u ilinska tristaitri plamena,
cikni, sele, stoglavo,
stuci ih, seko, storuko,
nek im nema ni traga ni znamena…
Ovako govori majka Stojanka, ona kojoj je ova poema posvećena: bezimena žena, voljena žena, paćenica i stradalnica koja, ipak, nadrasta sve: od krika nad užasom smrti, od posrtanja bolom izlomljenog tijela do snage novog čovjeka, do saznanja o neminovnosti žrtvovanja za veliko dolazeće SUTRA. Žena i majka u borbi rođena. Neuništiva.
Izvor: Ljiljana Cikota, Skender Kulenović, Stojanka majka Knežopoljka.
Kad ste već ovdje, pročitajte i ovo:
Donatori Magazina Dunjalučar mogu biti svi koji su zadovoljni našim radom, i žele podstaknuti naš trud. S obzirom na to da je Dunjalučar neprofitna organizacija, rad na magazinu je volonterski, ali smo se odlučili da vam omogućimo da nam pomognete u daljem radu i razvoju mjesečnom uplatom odabirom jedne od ponuđenih opcija.
Dobrovoljne uplate na račun Magazina možete uplaćivati putem platforme Patreon, koja predstavlja legitiman način finansiranja nečijeg rada. Prije same uplate neophodno je izvršiti registraciju na platformi Patreon, a uplaćivati možete putem kartice ili putem paypal računa. Registraciju i svoje uplate možete izvršiti putem sljedećeg linka:
Dunjalučar 