Snijeg će zatrpati grad kao što je ratom zatrpano vrijeme; koji je danas dan? kad dolazi subota?, ne znam. Mrtvi su dnevni rituali, i godišnji: ko će u decembru štampati kalendare za 1993. godinu? Postoji dan, postoji noć: u njima je čovjek koji se odredio prema smaku svijeta; on zna da bi postojanje izgubilo na svojoj punoći da nema svijesti o globalnoj kataklizmi.
– (Bijela smrt, Semezdin Mehmedinović: Sarajevo blues)
Književni blues Semezdina Mehmedinovića
Kada nasilna smrt postane sastavni dio svakodnevnice, kada je kontingencija jedino moguće objašnjenje nastalog haosa, umjetnost lišena patetičnosti nastoji sačuvati, opisati i predstaviti ljudsku prirodu. Knjiga priča, bilješki i pjesama Sarajevo blues: pojmovnik opsjednutog grada, Semezdina Mehmedinovića predstavlja pjesnikov način suočavanja sa stradanjima i nasiljem koji postaju skoro pa opipljivi stanari razorenih domova, ljudskih duša, ruševina. Iako je Mehmedinović objavio nekoliko zbirki pjesama prije Sarajevo blues-a, koja je objavljena u Sarajevu za vrijeme opsade 1995. godine (Modrac, 1984. i Emigrant, 1990), te niz knjiga nakon nje (Ruski kompjuter, 2011., Transatlantic mail, 2009., Autoportret s torbom, 2012.,
Knjigu prozora, 2014., Me'med, crvena bandana i pahuljica, 2017., Ovo vrijeme sada, 2020), može se reći da je to jedno sveobuhvatno djelo koje sumira autorovu poetiku. Mehmedinovićevi tekstovi su hibridni i fragmentirani, a ipak djeluju kao cijelina koja prati vlastitu logiku, bilo da se radi o poeziji, dnevničkim zapisima, pismima, kratkim pričama ili poeziji pisanoj u prozi.
Smrt je iskustvo koje su ljudi udaljili od sebe toliko da nam uvijek izgleda tuđe, kao nešto što se dešava drugima. Međutim, Mehmedinović pokazuje kako se smrt dešava nama i samo kada se identificiramo sa nekim, sa nečijom smrću i nestankom, osjetimo jezu i strah. Upravo je odsustvo patetičnosti, i prividna hladnoća opisa to što čitateljima otvara mogućnost za iščitavanje niza emocija koje obavijaju svaki redak teksta:
Hajra radi u gasulhani, kupa mrtve. Za svakog mrtvog ona kaže: lijep! Ili – lijepa! Za neke kaže: – Lijepa, lijepa, lijepa! Toplom vodom sam je kupala…
Ako ona kaže da je i mrtvom važno da li se okupa toplom ili hladnom vodom, onda bi joj trebalo vjerovati… Hajra je toliko blizu smrti! Skoro bi se moglo reći da joj je smrt – poslodavac… (Kupanje mrtvih, Semezdin Mehmedinović: Sarajevo blues)
U svemu što činimo postoji razdvajanje na ono što je tuđe i ono što je vlastito, lirski subjekt je svjestan sveprisutne smrti, svijet kakvog je poznavao postao je ruševina. Svojim golfom prenosi mrtve sa ulica do klinike poput mitskog lađara, pa ipak naglašava kako je Hajra ta koja je tako blizu smrti, jer je to što ona čini trag jednog rituala, kupanje mrtvih je trenutak pripreme za „putovanje na onaj svijet“, lišeno je ovozemaljskog, tjelesnog i praktičnog. Zbog toga se instinktivno uplaši kada mu Hajra da sapun i peškir kako bi se mogao okupati, jer su ti sapuni i peškiri namijenjeni mrtvima, ali pristaje srušiti granicu između svijeta živih i svijeta mrtvih, postaje mrtvac koji će toplom vodom okupati sam sebe.
Na taj način pjesnik od smrti i brige o mrtvima ne oduzima sferu sakralnog, iako pokazuje apsurd rata, raspadanje tijela koja su danima ostavljena na ulici, svjestan je da se ništa o smrti ne može reči tužnim rečenicama. Smrt je jedna vrsta motivacionog sredstva, upozorava nas na vrijeme i prolaznost. Ernest Becker u svojoj knjizi Poricanje smrti, objašnjava kako nas u isto vrijeme užasava i zadivljuje sukob sa smrtnošću, sukob konačnog i beskonačnog. Najviše se divimo hrabrosti suočavanje sa smrću. Takvoj odvažnosti odajemo naše najveće i nepokolebljivo poštovanje. Ona nas dira duboko u srce jer nismo sigurni koliko bismo bili hrabri mi sami. U romanuMe'med, crvena bandana i pahuljica, koji je dobio nagrade Mirko Kovač i Meša Selimović, pisac precizno definira tu ljudsku otuđenost od smrti. Kao što su stradanja za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini sastavni dio piščevog života koji je pretočen u književnost, tako je i srčani udar kao svojevrsni prelomni trenutak u njegovom životu, prenesen u književnost. Me'med, čovjek koji sve što o tijelu zna, zna kao pjesnik, odbija bolničke posjete sa objašnjenjem:
Oni žele doći da se uvjere kako se srčani udar dogodio meni, a ne njima. To je ljudski i prirodno, oni se žele suočiti s potvrdom da je nesreća njih zaobišla.
Takvu tvrdnju iznosi i Tolstoj u svojoj priči Smrt Ivana Iljiča, i upravo je taj stav da živi likuju svaki put kada shvate da ih je smrt/nesreća zaobišla, ono što smrt izdvojenog pojedinca čini tragičnom. Mehmedinović je svjestan usamljenosti pojedinca koji se suočava sa smrću, svjestan je činjenice da tijelo bolesnika, ranjenika, postaje objekat, ukazuje na dolazak smrti, lišeno je Erosa i seksualnosti. To je pisac čija književnost nema za cilj osuđivati i podsticati na političke rasprave o uzrocima, posljedicama i identitetima. Umjesto toga, izražava iskustvo života jednog pojedinca, pri čemu smrt nije suprotna od života, nego je njegovo uvijek prisutno naličje.
Autorica: Zerina Kulović
Upute na tekst:
Beker Ernest: Poricanje smrti.
Mehmedinović Semezdin: Sarajevo blues.
Mehmedinović Semezdin: Me'med, crvena bandana i pahuljica.
Kad ste već ovdje, pročitajte i ovo:
Donatori Magazina Dunjalučar mogu biti svi koji su zadovoljni našim radom, i žele podstaknuti naš trud. S obzirom na to da je Dunjalučar neprofitna organizacija, rad na magazinu je volonterski, ali smo se odlučili da vam omogućimo da nam pomognete u daljem radu i razvoju mjesečnom uplatom odabirom jedne od ponuđenih opcija
Dobrovoljne uplate na račun Magazina možete uplaćivati putem platforme Patreon, koja predstavlja legitiman način finansiranja nečijeg rada. Prije same uplate neophodno je izvršiti registraciju na platformi Patreon, a uplaćivati možete putem kartice ili putem paypal računa. Registraciju i svoje uplate možete izvršiti putem sljedećeg linka:
Dunjalučar 