Dvije smrti i dva života
U stambenoj austrougarskoj arhitekturi česta je slika glavne šire ulice u koju se kao bujice slijevaju prilazne uske uličice, građene u zanosu i duhu ondašnjeg Sarajeva, u čije je šarenilo stilova i elemenata tako dobro nalegao kolorit njegovh stanovnika, doseljenika i putnika. Tlocrt takvog prikaza koji podsjeća na dlan ruke, a ponegdje na mali zubasti češalj, zovemo kvart. Na mjestu gdje jedna takva uličica ulazi u onu širu nalazi se ni po čemu lijepa, osim po njenim stanarima, zgrada u kojoj sam rastao. Možda se i danas, ako se pogleda dovoljno visoko, u erkeru dnevnog boravka može prepoznati starac koji prstima napipava neosušeni staklarski kit svojih prozorskih ramova. Biće da su ga, u ono živo vrijeme, razbila djeca čije su lopte stizale čak do prozora čika Zijinog stana na drugom spratu.
Čak i tako razbijeni, prozori su bili lijepi, i znam da se više nikad neće razbijati dječjim loptama, ne zato što neće biti djece i lopti, već zato što neće biti ljudi poput čika Zije koji miluje djecu koja ih lome. Naše svjetove pored svih ostalih stvari djelila su dva sprata zajedničke nam zgrade, i da nije bilo Biserke Šaković moje profesorice bosanskog jezika i čika Zijine supruge, svi naši putevi uspješno bi se mimoilazili, onako kako se razdvajaju dječački i starački životi. Možda ni rat, koji je užurbano dolazio, i donosio strah zbog kojeg se ljudi počinju tjesniti jedni uz druge onako kako se uvlače i skrivaju marindvorske ulice jedna u drugu, ne bi spojio čika Zijin i moj svijet.
U ljeto devedeset druge, u vrijeme kad bi obično razmišljali o putovanjima na more, sjedili smo u malom parku na vrhu ulice i posmatrali staru vojnu bolnicu na Hastahani koju je dao sagraditi Šerif Topal Osman-paša, za kojeg Hamdija Kreševljaković u jednom tekstu kaže: izobražen, pun iskustva, vrlo napredan i neobično marljiv čovjek. Da li će nam Osman-pašina građevina i njena humana namjena biti na umu dok je budemo rušili na kraju prve i početkom sljedeće ratne godine kad je grad udesila najteža glad i zima, vjerovatno neće, i u prvoj ratnoj godini otpočećemo rušenje u ime čiste egzistencionalne računice u kojoj je zgrada bila bogata bukovim parketom, debelim ukrasno urezbarenim vratima, solidnim štokovima, a pred kraj rušenja i dobro očuvanim unutrašnjim jelovim gredama, a mi, Sarajlije, bili promrzli i gladni. Od momenta kad je srušimo, svih narednih godina i cijeli naš život, bićemo zaslužni za prozračnost, jer su se kao nikad prije zgrade u Kranjčevićevoj ulici mogle vidjeti iz malenog parka sa vrha Vrazove ulice. To širenje grada na svoju ruku, u ratnoj nuždi, činit ću zajedno sa čika Zijom, na mjestu bivše Osman-pašine bolnice, na provaliji naših života, gdje smo se nas dvojica duboko povezivali. Sve naredne godine u kojima nismo umrli od metaka i granata nismo umirali ni od zime, jer nas je od nje spašavala drvena građa stare vojne bolnice koju je izgradio posljedni vezir Bosanskog pašaluka. Jedino što nismo izložili u našim pećima biće dva lijepo uramljena austrougarska prozora odložena i ostavljena za neka ljepša vremena.
Početkom rata otkrio sam dotad neobičnu pojavu, kako svakoj stvari dajemo neki dublji smisao, u kojem kad nam se pred očima dovoljno razmagli vidimo ciklični niz u kojem svaki prethodni događaj utiče na onaj koji se tek treba desiti, tako da u konačnici prvi uzrokuje onaj zadnji. I često sam razmišljao o izglavljenim prozorima, bukovim parketima i jelovim gredama. Da je taj događaj od nas tražio neki važan naslov možda bi mu dodjelili onaj težak i tragičan; rušenje u tri čina. U zapletu prvog čina rušili smo staru bolnicu, a u raspletu drugog i trećeg pravili prozračnost između dvije ulice gdje u jednu pada a u drugoj od te granate gine mladi nadolazeći sarajevski pisac i genij Karim Zaimović. Po svim ponavljanim, okajanim, i mogućim putanjama, zgrada vojne bolnice, da nije srušena, bila je ta koja je mogla spriječiti sudbinski geler koji se zarovio u tijelo mladića. Kada zgrade više ne bude neće biti ni Karima, niti će biti ikoga da nam odgovori; koliko bi trajao i kako bi izgledao život Karima Zaimovića, da staru vojnu bolnicu koju je dao izgraditi Šerif Topal Osman-paša nismo srušili!
U zadnjim mjesecima rata otpočelo je čika Zijino i moje novomirnodopsko udaljavanje, sve dok sa suprugom nije zauvijek napustio grad u kojem mu više niko neće razbijati prozore, a ako se i desi da ih neko razbije njega zasigurno više neće biti da izvuče ona dva austrogarska rama iz podruma i da im se divi u erkeru svog dnevnog boravka. U miru je skončao svaki razlog našeg poznanstva, koje je po svemu bilo neobično i nesvakidašnje. Dugo me pratila misao kako se bez nekog novog i velikog rata to ne može ponoviti, kad ću opet negdje među razbijenim prozorima razaznavati dobroćudne ljudske likove. A desit će mi se mnogo godina kasnije, dok se budem kretao prema rimskom Koloseumu koji nije srušen kao što je srušena stara vojna bolnica, niti je iko umirao na prozračnim rimskim ulicama. Desit će mi se na Balearskom moru, u Barceloni, u nepreglednim andaluzijskim poljima, u blagim seviljskim zimskim noćima, među čempresima i dudovima alkazarske palate, nad vječnim lukovima Puerto Romano, možda ponajviše u hodočasničkim albaicinskim suzama, i na svim mjestima koja su me podsjećala na vrijednost i prolaznost ovoga života. I nije bitno što će se davno umrli Zijad Šaković jednom zvati Nusret Isanović, niti je bitno Sarajevo koje se u februaru presvlači u Kordobu i Medinu al-Zahru, bitan je onaj ljudski dobroćudni i neumorni duh koji u jednom času miluje dječje glave u Vrazovoj ulici a u drugom času ponizno i pobožno, zalutaloj slovenskoj studentici, dešifruje pred historijom nestajući zlatni drevni grad koji nikom, osim još ponekom, ne znači ništa.
Autor: Kenan Zuković
Bilješka o autoru:
Kenan Zuković, rođen i živi u Sarajevu. Radi kao televizijski urednik. Piše kratke priče, radio-drame. U melanholičnim slikama prošlosti pronalazi inspiraciju za preživljavanje budučnosti. Ljubitelj je knjiga, stripova i filmske umjetnosti.
Kad ste već ovdje, pročitajte i ovo:
Donatori Magazina Dunjalučar mogu biti svi koji su zadovoljni našim radom, i žele podstaknuti naš trud. S obzirom na to da je Dunjalučar neprofitna organizacija, rad na magazinu je volonterski, ali smo se odlučili da vam omogućimo da nam pomognete u daljem radu i razvoju mjesečnom uplatom odabirom jedne od ponuđenih opcija
Dobrovoljne uplate na račun Magazina možete uplaćivati putem platforme Patreon, koja predstavlja legitiman način finansiranja nečijeg rada. Prije same uplate neophodno je izvršiti registraciju na platformi Patreon, a uplaćivati možete putem kartice ili putem paypal računa. Registraciju i svoje uplate možete izvršiti putem sljedećeg linka:
Dunjalučar 