Albert Camus: Stoljeće rata
(Combat, studeni 1948.)
XVII stoljeće je bilo stoljeće matematike. XVIII sto ljeće prirodnih znanosti, a XIX biologije. Naše, XX sto ljeće je stoljeće straha. Reći će mi da to nije znanost. Ali najprije, znanost tu nešto znači, jer su je njeni teorijski napreci doveli do toga da samu sebe poriče i jer njezina praktična savršenstva prijete uništenjem cijeloj zemlji. Štaviše, ako se strah ne može smatrati znanošću, nema sumnje da je on ipak tehnika.
Ono što doista najviše iznenađuje u svijetu u kojem živimo, to je, prije svega i uopće, da je većina ljudi (osim vjernika svake vrste) lišena budućnosti. Nema života koji bi imao vrijednosti projekcije u budućnost, bez obećanja zrelosti i napretka. Živjeti pred zidom, pseći je život. Doista! Ljudi moje generacije i generacije koja danas ulazi u radionice i na fakultete živjeli su i sve više žive psećim životom.
Naravno, nije prvi put da se ljudi nalaze doslovno pred zazidanom budućnošću, Ali oni je redovito pobje đuju riječju i krikom. Od nje su tražili druge vrijednosti koje su činile njihovu nadu. Danas nitko više ne govori (osim onih koji se ponavljaju), jer nam se čini da svijet vode slijepe i gluhe snage koje neće čuti krikove opominjanja ni savjete niti preklinjanja. Nešto je u nama bilo uništeno gledanjem upravo proteklih godina. A to nešto, to je vječito povjerenje čovjeka pomoću kojeg je vjero vao da se u drugom čovjeku mogu potaći ljudske reak cije govoreći mu jezikom čovječanstva. Vidjeli smo kako se laže, ponizuje, ubija, deportira, muči. I svaki put nije se moglo uvjeriti one koji su to činili da to ne čine, jer su bili sigurni u sebe, i jer se neku apstrakciju ne može uvjeriti, to jest nekoga tko zastupa neku ideologiju.
Dug dijalog ljudi upravo je prestao. I, razumije se, čovjek kojeg se ne može uvjeriti jest čovjek koji ulijeva strah. To je stoga što se pored ljudi koji nisu govorili, jer su to smatrali beskorisnim, pruža i pružala se golema zavjera šutnje koju su prihvatili oni kojima je u interesu da to učine. »Vi ne smijete govoriti o čistki umjetnika u Rusiji, jer bi to koristilo reakciji.« »Vi morate šutjeti o podržavanju Franca od Anglosasa, jer bi to išlo u prilog komunizmu.« Rekao bih da je strah tehnika.
Između veoma općenitog straha od rata što ga pri prema čitav svijet i sasvim naročitog straha od ubilačkih ideologija, istina je, dakle, da živimo u strahu. Živimo u strahu jer uvjeravanje nije više moguće, jer je čovjek čitav bio prepušten povijesti i jer se nije mogao obratiti onom dijelu u sebi, isto onako istinitom kao što je povijesni dio, i koji ponovo nalazi pred ljepotom svijeta i lica, jer živimo u svijetu apstrakcije, svijetu krvnika i mašina, apsolutnih ideja i mesijanizma bez istančanosti. Gušimo se među ljudima koji vjeruju da su potpuno u pravu, bilo u svojim mašinama, bilo idejama. A za one koji ne mogu živjeti do u dijalogu i prijateljstvu ljudi, ta tišina je kraj svijeta.
Da bismo se izbavili toga straha, trebalo bi moći misliti i djelovati slijedeći misao. Ali upravo strah nije pod neblje koje pogoduje mišljenju. Ipak, mišljenja sam da umjesto da ga kudimo, taj strah moramo smatrati jednim od prvih elemenata situacije i pokušati mu doskočiti. Ništa nije od toga važnije. Jer to zadire u sudbinu velikog broja Evropljana koji, zasićeni sile i laži, razo čarani u svojim najvećim nadama, protiveći se ideji da ubijaju bližnje, pa bilo to i da bi ih uvjerili, isto se tako protive ideji da budu uvjereni na isti način. Ipak, to je alternativa kamo se smješta tu veliku masu ljudi u Evropi koji ne pripadaju nijednoj partiji ili koji se loše osjećaju u onoj koju su odabrali, koji sumnjaju da se socijalizam ostvario u Rusiji, a liberalizam u Americi, a koji ipak i ovima i onima priznaju pravo da potvrđuju svoju istinu, ali im odriču pravo da je nameću u pojedi načnim ili kolektivnom zločinom. Među onima koji danas vladaju, to su ljudi bez kraljevine.
Ti ljudi neće moći učiniti da se prihvati (ne kažem da pobijedi nego da se prihvati) njihovo gledište, i moći će naći svoju domovinu tek kada postanu svjesni onoga što žele i kada to dovoljno jasno i dovoljno snažno izraze kako bi njihove riječi mogle povezati sve snage. A ako strah nije pod neblje za ispravno razmišljanje, moraju se najprije s njim pomiriti. Da bi se s njim pomirilo, valja znati što on znači i što uskraćuje. On znači i uskraćuje istu činjenicu: svijet u kojem je zločin ozakonjen i u kojem se ljudski život smatra ništavnim. Evo prvog političkog problema današnjice. I prije nego se dođe do valja zauzeti stav u odnosu prema njemu. Prije svakog poduhvata, treba danas postaviti dva pitanja: »Da ili ne, direktno ili indirektno, želite li biti ubijeni ili silovani?« Svi oni koj odgovore ne na oba pitanja istog su časa uključeni u niz posljedica koje moraju promijeniti njihov način posta vijanja problema.
Izvor: Albert Camus, Kronike.
Kad ste već ovdje, pročitajte i ovo:
Donatori Magazina Dunjalučar mogu biti svi koji su zadovoljni našim radom, i žele podstaknuti naš trud. S obzirom na to da je Dunjalučar neprofitna organizacija, rad na magazinu je volonterski, ali smo se odlučili da vam omogućimo da nam pomognete u daljem radu i razvoju mjesečnom uplatom odabirom jedne od ponuđenih opcija
Dobrovoljne uplate na račun Magazina možete uplaćivati putem platforme Patreon, koja predstavlja legitiman način finansiranja nečijeg rada. Prije same uplate neophodno je izvršiti registraciju na platformi Patreon, a uplaćivati možete putem kartice ili putem paypal računa. Registraciju i svoje uplate možete izvršiti putem sljedećeg linka:
Dunjalučar 