Slika i muzika
Marshall McLuhan (1911 – 1980) je u svom djelu izdvojio dva tipa kulture: vizualnu i akustičnu na osnovu toga na koji način se doživljava informacija. Akustični tip je vladao do pojave Gutenbergove prese u XV stoljeću kad počinje vladati vizualni tip. Pišući u vremenu kad su s razvijali električni i digitalni mediji, on je predviđao da će se kultura transformisati ponovo u akustičnu. Ovo podrazumijeva da ljudi kao bića koja imaju potrebu za informacijama, ispunjavanjem te potrebe nesvjesno oblikuju svoje viđenje svijeta na osnovu toga kako tu potrebu ispunjavaju. Ova njegova podjela kulture na dva tipa se može povezati sa njegovom tvrdnjom da je medij poruka, odnosno da sredstvo pomoću kojeg se informacije dijele također učestvuje na formiranju percepcije kao i sam sadržaj medija. Neko zapaženje se može dovesti na trenutno vrijeme kada su društveni mediji vladajući izvor informacije, pa uz smanjenju pažnju i navike informisanja uglavnom čitajući samo naslove, čovjek u svojoj percepciji smanjuje dubinu različitih tema i počinje ih doživljavati površno.
Pošto je McLuhanovo učenje inspiracija za ono što je u fokusu ovog eseja, njegove teorije se neće detaljnije iznijeti, ali se preporučuju njegove knjige Gutenbergova galaksija i Razumijevanje medija za one koji se zanimaju za dublji ulazak u tematiku medija. Dva spomenuta tipa kulture se razlikuju i po tome što se vizualna može opisati kao hladna, a akustična kao topla u smislu da u akustičnoj kulturi informacija i jezik postaju poistovjećeni sa stvarnosti, dok u vizualnoj kulturi čovjek ima veću ulogu kao posmatrač nego kao učesnik stvarnosti. Iako u vremenu društvenih mreža se komunicira porukama koje se primaju čulom vida (osim glasovnih koje se primaju čulom sluha), te poruke teže oponašanju govornog jezika, dok se zaseban oblik jezika upotrebljavao za pisanju pisama i mailova.
Zbog toga vladajuća kultura više priliči onoj akustičnoj u vremenu prije štampe, nego što priliči skorijim vremenima tokom doba industrijalizacije. Ne zalazi se u poređenju tih kultura što se tiče pitanja bivanja bolje ili lošije, već se o njima govori kao o pojavama sa svojim osobinama te se ciljem upoznavanju tih osobina radi svjesnijeg življenja u trenutnom dobu čije su osobine istovremeno nove i mlađima i starijima, a svi su podložni stvarnost doživljavati na onaj način kako vladajuća kultura određuje. Vladajuća kultura nije nužno toliko moćna da ljudima određuje načine života ( u ovom eseju načine percepcije stvarnosti), ali obično ljudi nesvjesno podliježu njenom utjecaju, ali s osvješćivanjem taj odnos utjecaja postaje manje jednosmjeran i ljudi mogu oblikovati vladajuću kulturu dok od nje preuzimaju osobine.
Slika sukladno svojoj prirodi postoji statično. Ona je u datom obliku identična svim posmatračima, ali zavisno od pažnje posmatrača neki njeni dijelovi će tom posmatraču ostati upečatljiviji, kao i što će zavisno od predznanja posmatrača neke njene poruke biti jasnije ili na više načina protumačene. Slično se može i reći za muziku, odnosno za zvukove, ali bitna razlika u prirodi slike i muzike je to što je muzika dinamična i ona u datom obliku postoji samo dok traje. Slike su dugotrajnije u sjećanju, ali muzika u sjećanju češće ostane po onome kakvo je osjećanje ili raspoloženje izazvala nego u čistim tonovima ili u melodiji. Također, istovremeni posmatrači neke slike se mogu posvećivati različitim dijelovima slike, dok istovremeni slušaoci muzike su uslovljeni da sinhrono slušaju one dijelove muzike koji se trenutno izvode. Iako se slika i muzika koriste kao metafore za dva načina percipiranja stvarnosti, ta metafora se može produbiti uzimajući u obzir da se među posmatračima mogu pronaći i slikari ili muzičari, te će i njihovo odnos sa datim elementima dihotomije biti drugačiji od onoga kakvi bi imali obični posmatrači. To govori o kompleksnosti stvarnosti i različitih načina kako bi se iste stvari drugačije mogle shvatiti, a da niko ne griješi; naprosto razlika nastaje u onome čemu pažnju posvećuju posmatrači.
Slika postoji i kad se oči zatvore, a po potrebi se uvijek može osoba njoj vraćati za potrebe referisanja i preciziranja opisa dok muzika postoji samo dok traje, tj. dok se sluša. Digitalno doba je muziku učinilo sličnijom slikama zbog mogućnosti čestog referisanja na nju (pomislite na ranija doba kad se za slušanje nekog muzičkog djela morali okupiti izvođači sposobni da ga izvedu), ali ona i dalje u svom obliku postoji samo u trenucima slušanja. Vraćajući se na tezu da elektično doba dovodi transformaciju kulture iz vizualne u akustičnu, gubi se osjećaj stvarnosti kakav bi bio opisan kao slikovit, odnosno da je stvarnost platno na koje se pojedinci referišu bilo posmatranjem što su na njemu do sada naslikali ili da se prisjete što se na njemu nalazi. Slika u ovom kontekstu služi kao oslonac za svoju percepciju i razvoj iste ili kao sidro nekog vremena koje je duže od same sadašnjosti postojanja. Stvarnost više postoji kao muzika, odnosno pojedinac ju shvaća samo dok traje i ono što traje bez obzira na svoju volju ili odluke. Iako se može shvatiti kao da se slika postavlja kao boljom od muzike, ipak treba imati na umu da različite škole duhovnosti (npr. budizam i stoicizam) naglašavaju bitnost sadašnjeg trenutka za kvalitetan život čovjeka, ali ono što je suštinski potrebno jeste imati na umu i sliku i muziku kad se stvarnost doživljava. Sliku kao oslonac i mogućnost cjelovitijeg shvaćanja stvarnosti, a muziku kao mogućnost učestvovana u sadašnjosti sa tim da muzika nije nasumični skup zvukova. Slika se slika dok se živi. Pogrešno bi bilo pretpostaviti da je preslika stvarnosti u nekom određenom vremenu života dovršena kao neko umjetničko djelo. Neke slike mogu biti preciznije i sadržajem obimnije nego neke druge, ali je upitno koliko su zapravo dovršene do posljednjeg detalja ili konačnog poteza.
Slika i muzika su postavljena kao dva ekstrema koji opisuju odnos pojedinca prema stvarnosti, ali pretpostavljena njihova sredina se može pronaći u književnosti koja bi bila spoj slike i muzike. Književno djelo postoji u jeziku i kao takvo, tj. kao jezička tvorevina, ono je oznaka za različite ideje, ličnosti, događaje i svijetove. Ono kao ta oznaka postoji samo dok se čita, tj. dok se rečenice prepliću kroz misli čitaoca, a ono označeno na šta ono upućuje ne mora čitaocu odmah biti u potpunosti jasno ili precizno prikazano. Čitalac dok čita, ali i dok razmišlja o pročitanom, stvara utiske koji su u kontekstu metafora ovoga eseja slika. Ako bi se neko zapitao zašto je nužno danas čitati književna djela, a ne samo upijati riječi na društvenim mrežama kao da su zvukovi, bilo kakofonija ili muzika, onda bi odgovor na to pitanja glasio da čitanje razvija svijest o simbiotičkoj sintezi slike i muzike, ta dva načina percipiranja, odnosno sudjelovanja, u stvarnosti, tj. vanjskom svijetu.
Čitalac koji bi u ovoj binarnoj opoziciji prepoznao suprotstavljenost apolonijskog i dionizijskog ili suprotstavljenost racionalnog i iracionalnog, bio bi u pravu. Vrijedi napomenuti da binarne opozicije ne služe za dogmatičnu kategorizaciju stvarnosti već kao načini proširivanja indivudalne percepcije i pokušaji dovođenja do boljeg razumijevanja pojava u društvu. I one same kad postanu dio diskursa o stvarnosti dovode do mijenjanja stvarnosti. Slika nas uči da budemo posmatrači koji stvarnost analiziraju, a muzika nas uči da smo uvijek učesnici stvarnosti koji nju mijenjaju dok nas ona mijenja.
Autor: Luka Bošković
Literatura:
Marshall McLuhan Razumijevanje medija.
Marshall McLuhan Gutenbergova galaksija.
Tvrtko Kulenović Rezime.
Gotthold Ephraim Lessing Laokoon.
Bilješka o autoru:
Luka Bošković je rođen 1997. godine u Sarajevu gdje je završio Treću gimnaziju. Studira dvopredmetno komparativnu književnost i informacijske znanosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu gdje je i predsjednik Studentske asocijacije Filozofskog fakulteta od 2019. godine. Njegove pjesme su izašle u međunarodnoj zbirci mladih autora Perom ispisujem dušu 3 u izdanju Kulture Snova, Zagreb i u almanahu Planeta poezije, Sarajevo. Dopisnik je web magazina Dunjalučara gdje povremeno objavljuje poglavlja romana Tanat, eseje i priče, kao i dopisnik online magazina Fenomenalno gdje objavljuje kratke tekstove o dijelovima i ljudima iz prošlosti . Objavljuje poeziju na svojoj FB stranici Lux Nocis-poezija i do sada ima napisanih i na FB stranici objavljenih preko 200 pjesama. Član je Mense BiH.
Kad ste već ovdje, pročitajte i ovo:
Donatori Magazina Dunjalučar mogu biti svi koji su zadovoljni našim radom, i žele podstaknuti naš trud. S obzirom na to da je Dunjalučar neprofitna organizacija, rad na magazinu je volonterski, ali smo se odlučili da vam omogućimo da nam pomognete u daljem radu i razvoju mjesečnom uplatom odabirom jedne od ponuđenih opcija
Dobrovoljne uplate na račun Magazina možete uplaćivati putem platforme Patreon, koja predstavlja legitiman način finansiranja nečijeg rada. Prije same uplate neophodno je izvršiti registraciju na platformi Patreon, a uplaćivati možete putem kartice ili putem paypal računa. Registraciju i svoje uplate možete izvršiti putem sljedećeg linka:
Dunjalučar 