Proza: Saida Mustajbegović

Čipka od azbuke

Osjećam miris štirke. U koliko je voda preprano prije nego što je namočeno u štirku? Mirišem odgovor: “Dok se nije izbistrila.” Sjedim u kutu velikog otomana, osjećajući da mi leđa peglaju kartonski kruti jastuci. I bez gledanja znam ćošak u kojem su izvezeni monogrami a na kojem se čipka izgužvala. Sve je kao da si tu. Koliko je godina prošlo od našeg rastanka!? Sjećam se kako si pjevušila: Zapjevala bulbul ptica, misli zora je: / “Ustaj Fato, ustaj zlato, spremaj darove!”

– Treba mi čipka koju sam poručila – umjesto pozdrava dočekala je Milica Zlatu.

– Oprosti mi što malo kasnim, morala sam predati tovare. Evo, čipka je tu. Ima je dvostruko više nego što si tražila. Dio je za tri banke, kako si i poručila. Ostalo, samo da majka ne sazna, nek bude poklon što me podučavaš. Hoćeš li me naučiti još jedno? – upita brzo Zlata glasom istovremeno žednim, gladnim i očajnim. – Danas nisam stigla vježbati. Dede, pokaži mi još nešto.

– Čipke stalno treba, ali i posla imamo još puno. Nismo još došle ni dopola… – polako odvrati domaćica, koja je pohađala građansku školu, gdje je heklanje čipke bilo bitan dio nastave.

Nijedna djevojka se nije uzimala za ozbiljnu udavaču ako nije znala izraditi čipku obogaćenu ornamentima koja se prišivala na sve. Bez nekog posebnog plana podučila je ona mlađahnu komšinicu Zlatu. Eto, uspostavi se da je to dvojaka korist.

Nakon sahatak vježbe djevojčurak Zlata oprosti se s domaćicom i hitro se spusti niz sokak. Na tren se činilo da je zaboravila na konja s teškim vrećama ćumura. Pred očima joj je titralo: A, B, V, G… “Koliko je ono rekla da ih ima?”, prebirala je po glavi: “Trideset. Da, trideset. Eh, kad sve naučim…” Nisu je zanimali ašikluci na kapidžiku . Mala rasta, okrugle glave, i nije baš ljepotica. Ali imala je nešto što je plijenilo pažnju kuda je nogom tlo takla. Kad bi čaršijom prošla, iako pod zarom, svi su znali da je to ona – Zlata. Bilo je nečeg u njenom držanju što je odavalo snagu, mada joj je bilo svega četrnaest godina. Nije se mogla sjetiti djetinjstva niti onog perioda za koji kažu djevojčurak. Ostala je bez oca sa svega tri godine. Tada su uz njeno ime uglavnom kazivali još i sirota. Otac je nije dobio u cvijetu mladosti. Bilo mu je sedamdeset i koja kad se rodila i preselio je u nezgodno vrijeme. Reko bi svijet, kad je društvo bilo reformatorski raspoloženo. Ostavio je, dakako, golem imetak. Ali u taj vakat je bilo da država prisvoji dio, pa otud-odovud, na koncu uzme skoro sve. Sluge postale gazde na posjedima gdje su bile, a dotadašnja aristokratija dobila pravo na kuću i okućnicu. I da, naravno, priliku da se sama opslužuje. Sudbinu dotadašnjih bogataša podijelila je i Zlatina porodica.

U prvo vrijeme o njoj i majci brinuo se polubrat. To je bilo zakratko: oslijepio je, a osula se i kod njega sitnina. Tada je Zlata odlučila uzeti sve na svoja pleća. Nije žalila. Metnula bi zar preko lica, konja osedlala i uputila se ka rudniku. Malenim ručicama skupljala je ćumur, trpala u vreće i prodavala. Dok se Rami, njenom polubratu, nije vratio vid, zarađivala je taman toliko da niko ne bude gladan. Govorila mu je Zlata dok bi žalio što mora raditi: “Uvijek ću biti svjetlo u tvom životu, kao što si i ti u mom.”

Najveću radost za Zlatu pričinjavale su posjete Milici. Nije baš pretjerano uživala u izradi čipke, ali joj je istinsko zadovoljstvo pričinjavalo učenje azbuke. Jedno i drugo u njenom slučaju bilo je tako povezano da je bilo neizvodivo učiti slova a ne heklati. Obrnuto je moglo. U Milicinoj kući osjećala se kao u oazi u kojoj se napaja. Nakon tih posjeta imala je, moglo bi se reć’, ritual. Samo tada su se mogle razaznati njene godine. Poskakujući otišla bi kući. Pošto vlastite sobe nije imala, jedino mjesto gdje je mogla u miru vježbati pisanje, naravno i čitanje, bila je ćenifa. U najstrožijoj tajnosti nosila je cedulje koje je ispisivala uz Milicinu pomoć. Po ekserima izvješala bi hartije i počela: “Majka je tabijatli…”, pisala je. Nisu još prešli svih trideset slova, ali bili su pri kraju. Taj dan su učili T.

Godinama je, zapravo, ćenifa bila učionica, preciznije vježbaonica – malo heklanja (radi plaćanja), malo pisanja. U neka doba, i Milica se iznenadila kako je Zlata fino baratala slovima. I kraćim rečenicama vješto se služila i slagala ih. Ali sama Zlata daleko od toga da je bila zadovoljna. “Milici treba nekoliko metara čipke”, pisala je Zlata. Upotrijebila je č, to je naučila, jer je smatrala da bi bilo nepristojno raditi – izrađivati nešto, a ne znati kako se to piše. Pri posjeti Milici nekad bi odškrinula primaću sobu domaćina i gledala policu s nekoliko knjiga. Jednom se odvažila i, krišom, jednu s police uzela. Miris knjige bio je nevjerovatan, a listovi glatki i hrapavi istovremeno. Milovala je slova, koja su se nizala u za nju nerazumljive skupove. Nije se mogla sjetiti je li džaiz knjigu ukrasti. Da ne bi još i s tim deverala, vratila je knjigu kada je čula korake. Sada osluškuje da li avlijom majka korača. Kaldrma je zatomljivala romorenje života. Zlatu je rodila krupna i energična žena, koja je smatrala da finoj djevojci iz pristojne, nekoć imućne porodice, ne treba znanje koje se uči u svjetovnim školama. Dosta joj je da zna sufaru i posjeduje vještine izrade kojekakvih ručnih radova te da se o njoj pronese glas kao vrlo učene. U tom načinu kolanja glasova posebno mjesto imale su kone. Njima je bilo mjesto na minderu, gdje se sve tabirilo kao i drugdje u dunjaluku, gdje se drži do kakva reda, razmišljala je hanuma starog kova. Iznimka naravno ne smije biti ni njihova kuća. Zlatu su zasmijavale komšinice u posjetama njihovoj kući. Dok bi ih ukućanke nastojale ugostiti, hodajući svaki čas od mutvaka do salona, u trenucima osamljenosti kone bi počele zagledati ćoškove ili zavrtati ćilime. Zabavljalo je Zlatu uvijek uhvatiti ih u ovim nestašlucima, dovodeći se u situaciju da im padne u nemilost. Revnosne su u tom poslu bile ko da su za nadnicu radile. Posebna je bila kona Magbula. S kapije bi zavikala: “Vidi, vidi naše hanumice”, teatralno bi napravila pauzu: “Mašalah… eto je ko karanfil.” Ne bi ona vrijeme gubila. Dok bi otegnuto naglašavala svaku izgovorenu riječ, okicama je već kupila informacije. Kao da je zelenu šljivu ugrizla, zaključila bi da je “kaldrma sređena i nema trave!”

Tog oblačnog dana, dok je boravila u “vježbaonici”, Zlata je čula povike. Prenula se. Bila je to Mina-hanuma, njena majka. Nekom je govorila: “Dakako, ima, ima bujruma…”

– Kazala sam ja da u ovu kuću vazda ima bujruma – polagano umjesto pozdrava reče Magbula.

Djevojčurak nije više obraćao pažnju na glasove. Znala je da će je majka zazvati da joj štogod pripomogne. Pisala je: “…tabijatli.” Nije ni slutila da upravo od tog trena više neće biti ni čipke ni azbuke još dugo godina.

– Zvala si me majko – kazala je tiho ulazeći u kuhinju.

– Tamo su musafiri, kćeri, stigli. Magbula ih dovela. Išću te, i ja sam te rekla – reče Mina-hanuma tonom koji nije trpio prigovora.

– Ako odbiješ, nek je prokleto mlijeko kojim sam te zadojila.

– Dobro, majko – reče Zlata kao da joj je rečeno da pomete kuću. Nije nijekala. Nije srkletila. Nije plakala. Znala je da ne vrijedi. I u tom trenu sebi je svečarski obećavala da će azbuku naučiti. Usudi se ipak upitati: “Kome si me dala, majko?”

Starica sliježe ramenima. Polagano objasni šćeri da baš “ovu” porodicu ne zna.

– Ali ne mari! Ih, čuvena je to familija! Begovska. Nema tu prigovora, mladić je od junačkog roda. A i na oči, onako, viđen – znalački će Mina-hanuma. I tu priča presta.

Bez puno pripreme, do kraja tog dana rečeno je i učinjeno. Zlatu pripremiše brzo. Staviše je na konja, kao igračku. Svatovi se zaputiše u susjedni grad, koji su drugojačije zvali kasaba od berićeta. Kad stigoše u taj grad, prođoše ga, pa ravnicom duž obale rijeke uz oranice. I onda stadoše da predahnu i okrenuše u šumu. Ovo je već bilo previše. Shvativši gdje je vode, Zlata zavrišta. Jedino čega je bila svjesna jeste sablasna šuma. U noći ovaj se vrisak prolomio upozoravajuće, kao predskazanje. Svatovi se međutim ne poremetiše u naumu. “Ta već smo pred kućnim pragom”, srdito je promrmljao, više za se, stari svat Bećir-beg. Skupinom prođe žamor. To bi jedini odgovor na mladicin užas. Ne stadoše. Niti mladenka svog đuvegiju vidje. Zlati ni do čega više nije bilo, jedino je bila svjesna činjenice da će živjeti u šumi. A još jučer život joj se činio drugačiji. Pisala je t – tabijatli. Izrađivala je čipku. Sama se čudila kako se u ovoj zbrci bavi slovima i čipkom. Jašta radi, kad zagusti, insanu svakakve stvari padnu na um! Pod zarom je tvrdo stegla zube. Obećala si je snove snijevat. “To mi ne mogu uzeti. Ono što ne zna, ni majka ne može proklinjati i zabranjivat”, zaključi.

Konačno povorka stiže u zoru. Tu tek Zlata ču da su svatovi došli bili po drugu mladenku. Ovaj put nastala je vriska u njoj. U svom jadu shvati da je nečija zamjena. Nekom strancu, kog još nije ni vidjela, zamijenit će ženu koju je volio, preturala je u mislima. Više nije vrijedilo glasno ječati nad svojom sudbom. Isprošena je bila komšinica Fata. Sve se odvijalo pod budnim okom i preporukom kone Magbule. Kad Fata slaga, ljuta je bila jer su svatovi došli izdaleka po njenoj preporuci. Dok ju je stoput znoj oblio od nedaće u kojoj se nađe, okicama je radila tamo-amo niz sokak. I onda se samo kazalo. Ugledala je sirotu Zlatu kako veselo trčkara ka svojoj avliji. Plan je brzo skrojen. Tako se djevojčurak već navečer našo u Šumi, kako je zvala mladoženjino selo. U svim tim nedaćama djevojačkim bila je i poneka okolnost koja je neveselu priču činila ugodnijom. Mladoženja na svu sreću bješe visok, plave kose, s rupicama na oba obraza i neobičnih plavih očiju. Bilo je nečeg kod njega posebnog. “Alčak, kazala bi moja majka”, mislila je mladica.

Nakon visokih stabala slike su se ispred Zlate brzo smjenjivale. Neko joj dade Musaf, reče joj da ljubi prag (friško izriban, zaključi), poteško dijete dadoše joj da uvis diže. Kasnije joj magla pade na oči, te je kroz perde gledala okupljene žene. Iz druge prostorije, dok joj je tutnjalo u glavi, razaznavala je glas starog svata: “Uzdravlje. Skoro ti u sinovo ime nazdravljali…” Pa onda pjesmu, koju je povremeno zamijenio plač, pa pjesmu… Nakon što svadba prođe, rodbina se poče razilaziti. Tako se počeše dizati ćilimi i iznositi iz kuće fino bakarno posuđe.

Osta haman gola soba. Zlatinom očaju nije bilo kraja. Ona koja je imala tako ponosno držanje, za koju su svi mislili da je predodređena za veliku kuću, završila je u Šumi. Poštivala je ona sav rod u koji je došla, ali se nije mirila sa činjenicom da će vijek provesti tu. Znala je da svijet ne stoji, da se mijenja, jer je lišće pupoljilo, zelenilo, žutilo i nestajalo. Mislila je: “Podučit ću ga onom što me Milica učila.” No tuga nikad ne dolazi bez društva, barem ne kada je o Zlati riječ. Bog joj podari sina Mehmedaliju.

Ljubav, nadu i snove, sve je u njega ugradila. U dvije godine ispričala mu je sve priče koje je znala.

– Sine moj, majka će raditi da ti, Mehmedalijo, zlatna sukna dam. Pričao mi je tvoj daidža Ramo, upoznat ćeš ga, ako Bog da, da alimi… – žuborila je Zlata uz bešiku. Ako nije bila priča o alimu, a onda je bila o Dobrom, koji je upućivao na učenje. Slova, riječi, knjige – nikad joj nisu dali mira. Nije ona znala šta je knjižnica, u životu je vidjela svega nekoliko knjiga. Godio joj je njihov dodir. S druge strane, Šuma joj nije dala mira. Bio je to još jedan razlog da se odsele. Tjerala je muža: “Neću da Mehmedalija raste ovdje. Hoću da mi dijete bude u čaršiji.” Iz noći u noć na jastuku zborila je Zlata. Činilo se da je ne čuje.

Onda prasak najavi još jednu kušnju pred mladu nevjestu. Dječačić bi, kako je tek prohodao, svako malo padao. Činilo se to dječije. To bi nekaka bolest tog vakta. Preko noći je živote odnosila. Još jedan Zlatin danak. Mehmedalija je preselio. Kao eho iz zloslutne šume do nje je dopirao optužujući šapat: “Ubila si ga! Udavila!” Činilo joj se da čuje kako joj srce puca. Skoro da je osjećala, kad bi rukom prešla preko grudi, duboke rane koje su joj sablasti Šume stalno i stalno činile. Zlata je brižila o svom djetetu. I nije si imala šta prigovoriti: željela je za njega najbolje. Kada je izgubila Mehmedaliju, uvjerila je sebe da je u toj želji pretjerala i da je to usud koji ju je onda morao zadesiti. Izgubila je jedino što je imala. “Jedino što mi je ova Šuma dala i uzela je”, mislila je, a ni sad mi ne daju mira sablasti Šume. “Bože, učini da ušute, neka prestanu. Bože dragi, daj mi mira u kome ću oplakivati ono što si mi dao i uzeo.”

Mir je dolazio u noćima s hladnom i praznom posteljom. Nametnutog izabranika rijetko je viđala. Inteligentan, duhovit, lijep, nije škrtario. Žene su ga htjele i uzimale. Noću se njoj vraćao i ona je, uvijek iznova, molila da je odvede iz Šume, da je spasi od surovih sablasti. Činilo se da je ne čuje i ne vidi.

Četvrte godine reče joj: “Pazario sam jednu kuću usred čaršije. Platio sam je. Još sutra te vodim.” Zausti Zlata da kaže da čeka još jedno dijete, ali se suzdrža. Mislila je: “Konačno će moje dijete imati šansu da nauči. Zna.” Nije ni slutila da će to što je iz utrobe dala uvijek je vraćati u Šumu. Do smrti. Nije znala da će i plamičak dunjalučki izgovarati samo jedno ime – Mehmedalija.

Savladala je azbuku. Potom i abecedu. Čipkama je ukrašavala vlastiti dom. Razlikovale su se od onih koje je svojevremeno radila Milici: hrapave pod rukom, mirišući na mem i celulozu, podsjećale su je na sve ono što je htjela, ali nije dobila. Dodirujući ih, uvijek je osjećala krhotine napuklog i srca punog ožiljaka. Konačno, imala je svoje knjige i nije ih morala kriti. Mada ih u to vrijeme nije bilo mnogo, nekako je dolazila do njih. One su joj dale toplinu koja je izostala od muža, kojeg je na koncu zavoljela, ali koji je otišao Mehmedaliji. Jedino što se nije plašila voljeti bile su knjige.

Riječ sirota ili siroče u njenom prisustvu se pažljivo izgovarala. Zapisa iza nje nije ostalo. Ostalo je mnogo priča za koje slušalac nikad nije znao da li su zbilja ili uobrazilja. Svjedoče o njoj čipke i djeca, te njihova djeca koja su se rodila koju je učila čitati s polica koje je ostavila pune. Zaboravila je, možda, podučiti ih ljubavi. Ali uvijek im je kazivala da ne mrze. Čini se da je decenije nakon odlaska iz Šume provela u iščekivanju. Posljednje riječi su joj bile: “Mehmedalija, eto majke…” Na bijelom čaršafu, koji je mirisao na štirku, kanula je kapljica krvi, koja je rječito govorila o njenom životu.

* * *

Iako je sve naočigled tu, drugačije je. Tu je i studena činjenica da sam zauzela tvoje mjesto. Udala me stara majka, nisam ni znala!… Stihovi i tvoja soba. Evo me opet zavaljene među jastucima koje si opšila čipkom.

Autorica: Saida Mustajbegović

Bilješka o autorici:

Saida Mustajbegović je istraživačica, pripovjedačica i pjesnikinja, novinarka, kolumnistkinja i urednica u nekoliko bosanskohercegovačkih medija. Danas profesionalno fokusirana uglavnom na društvena i humanistička istraživanja. Bavi se i dokumentarnim filmom.

Kad ste već ovdje, pročitajte i ovo:

Donatori Magazina Dunjalučar mogu biti svi koji su zadovoljni našim radom, i žele podstaknuti naš trud. S obzirom na to da je Dunjalučar neprofitna organizacija, rad na magazinu je volonterski, ali smo se odlučili da vam omogućimo da nam pomognete u daljem radu i razvoju mjesečnom uplatom odabirom jedne od ponuđenih opcija.

Dobrovoljne uplate na račun Magazina možete uplaćivati putem platforme Patreon, koja predstavlja legitiman način finansiranja nečijeg rada. Prije same uplate neophodno je izvršiti registraciju na platformi Patreon, a uplaćivati možete putem kartice ili putem paypal računa. Registraciju i svoje uplate možete izvršiti putem sljedećeg linka:

Donirajte