Elementi mitskog i narodnog u djelima Zije Dizdarevića
U Dizdarevićevom književnom djelu ima elemenata mitskog i narodnog. Nije slučajno što je Dizdarević u svoje pripovijetke dosta često unosio elemente narodnog stvaralaštva, jer je naš čovjek u razmišljanjima uzimao ono što mu je blisko, a narodna književnost i legenda bile su mu dio svakodnevnice. I još nešto je isto toliko važno u tome svjesnom približavanju narodnom usmenom kazivanju a to je utješna riječ koja je stalna u toj vrsti književnosti.
Uopšte uzevši Dizdarevićev odnos prema usmenom kazivanju, prema prošlosti i legendama vidljiv je. Njegov Brko u pripovijeci Brkina priča o kugi, počinje kazivanje kao epski pripovijedač: I to je bilo u ono zlatno i strašno doba kada se tamo negdje na Duvanjskom polju vojevalo… Bila je kuga u našim krajevima. Došla, zavirila u domove, pro rijedila čeljad, obišla kasabu i sela, razgolitila naš davnašnji bosanski jad i, kažu kad je vidjela i sagledala sve, sjela je nasred druma i proplakala… Bilo je a možda i nije. Možda je to neko usnio pa isprič'o.
Da bi pripovijedanje bilo još bliže narodnom, pisac se služi gradacijom: Hele, udariše kiše i popla više sve živo, vode nadošle, pa samo što hin huka stoji, valjaju drveće iz korijena izvaljeno, nose kolibe (na jednoj je kažu, pijevac, kukurijek'o, a dijete unutra plakalo i niko mu nije mog'o pomoć) nose hajvan, nose sve a u neko doba počeše da se izlijevaju,) nastavljajući kazivanje podiže ga na najviši stupanj:
A kuga je hodala. Od kuće do kuće, od insana do insana… pomrije svijeta… da bi na kraju završio slično kao što mnoge narodne priče završavaju: Meni je moj djed prič'o pa sad ako on laže lažem i ja. U ovoj pripovijeci ima nešto od narodne bajke Nahod Simeon, kojega je voda nosila i bilo mu je teško priteći upomoć.
Međutim, u pripovijeci Brkina priča o kugi, vidovito je naslućena krvava drama minulog rata: Kroz ta Brkina nedorečena kazivanja naziru se ži votna zbivanja tugaljive prošlosti jednog dijela Bosne.) Kajmakan, preko dahije, u ograđenoj kuli podignutoj kulukom ubija svoje žrtve i prosipa na rodnu krv. Samo bogatije i one od soja ostavlja na miru. Pojavljuju se utvare, sablasti: hodali njekakvi džini naokolo, jedni kažu džini su, a drugi jok, već pregladnjeli seljaci… Kažu, a pravo ne znam, da je onda po cijeloj Bosni harala ova ista naša gladna nevolja…)
S obzirom da Brko nije mogao istinama opšteg značaja dati individualno govorno obilježje, pribje gavao je formi narodne bajke, kao alegoriji, kao njemu jedino dostupnom obliku saopštavanja. Njegova priča kao da i nije njegova, on je veoma nesi guran narator ni svjedok, ni očevidac; između priče koju kazuje i njenog realnog zaleđa, zjapi praznina, toga je i priča kao da je čuo od nekog drugoga:
A ko će ti ga znati, možda kuge nije ni bilo, možda ona danas i ne dohodi… veg’ to svijet izmislio… Samo, nješta je bilo, sigurno jest. Jah.”) I Otmica ima mnogo folklornog i mitskog. Bio jedan otac i imao kćer, lijepu k'o upis. On je čuv'o, a ona rasla i narasla. Kad joj je bilo šesn'est godina, počela je da treperi, priča Raifa. (Slično ovome počinju narodne pripovijetke: Kralj i čobanin, Lijepe haljine mnogo koješta učine i dr.). Kako radnja pripovijetke odmiče sve je u njoj više narodoslovlja:
Otac joj nastragu napravio golemu i tvrdu kulu od kamena i u nju je zatvorio da ne gleda i ne vidi ništa. Na kulu joj metnuo devet brava i devet katanaca a penđere je u nebo okrenuo da mu šćer sunce obasja. Tamnovala ljepota djevojka, tamnovala sedam godinica, sve čameći i suze roneći…
Nju je izbavio Siv-zelen soko, isto kao što je lijepu carevu kćer u narodnoj pripovijeci Čardak ni na nebu ni na zemlji, koju je car u kavezu hranio i čuvao, odnio zmaj u oblake. Ali tek što izađe pred dvor, u jedan mah doleti iz neba zmaj, ščepa djevojku između braće i odnese je u oblake, kaže narodni pripovijedač.
U duši te zarobljene djevojke Zija Dizdarević otkriva tanane treptaje i duboko razumijevanje ljudskog stradanja: A ona (djevojka) je plakala i suze su joj bile vrele i gorke i progrizle bi kamen. Pa je u samoći uzela da veze jagluk, svilen jagluk na zlatnom đerdefu, vezla je dan i godinu i izvezla je na njemu didiju Siv-zelen sokola. I njemu je plakala…
Taj stradalački zanos unosi u pripovijedanje nešto što liči snu, a iz toga maštanja djevojku jepre kinulo kucanje u prozor i dozivanje: Raifa!
Posebnom toplinom Dizdarević odslikava Raifu: Stankovićevski učine nam se ti trenuci bliskosti žene, satkani na čežnjivoj erotskoj punoći. Takvom se ocrtava u dječijim očima blizina Raife dok mu kazuje, pola priču, a pola pjesmu o Siv – zelen sokolu i djevojci što ga je, zatvorena u kamenu kulu zvala da je oslobodi.
Zar u ovoj priči nema nečeg podsvjesnog o čovjekovoj želji da se nekako izbavi i pobijedi ono što ga tišti, pritiska i stire. U toj arhaičnoj priči o Siv -zelen sokolu, čekajući svanuće, djevojka je željela prigušena obzirima i običajima, konačno oslobođenje i stupanje u nov svijet koji ima drugačije impulse shvatanja u kome bi se dalo ljepše živjeti. Njena životna sila htjela je jednim zamahom da pobijedi sve zakone i da izađe van njih. Željela je da svoje kormilo upravlja po svojoj volji, a u nemogućnost da zaplovi u nov život – pala je.
Izvor: Sava Ćeklić, Život i književno djelo Zije Dizdarevića.
Kad ste već ovdje, pročitajte i ovo:
Donatori Magazina Dunjalučar mogu biti svi koji su zadovoljni našim radom, i žele podstaknuti naš trud. S obzirom na to da je Dunjalučar neprofitna organizacija, rad na magazinu je volonterski, ali smo se odlučili da vam omogućimo da nam pomognete u daljem radu i razvoju mjesečnom uplatom odabirom jedne od ponuđenih opcija.
Dobrovoljne uplate na račun Magazina možete uplaćivati putem platforme Patreon, koja predstavlja legitiman način finansiranja nečijeg rada. Prije same uplate neophodno je izvršiti registraciju na platformi Patreon, a uplaćivati možete putem kartice ili putem paypal računa. Registraciju i svoje uplate možete izvršiti putem sljedećeg linka:
Dunjalučar 