---

Epitaf

Kad sam bio živ
Živio sam
S tugama slasnim
Sa srećama bolećim
Svakoga dana
Umirao sam
Nekoga želeći
Nekoga voleći

Pjesme pisao
Grleći život
Ko dijete što grli
Lutku plišanu
Neka stoji
O tome slovo
Nadamnom
Na bijelome nišanu

Neka u kamen
Uklesano bude
Ispod reljefa
Ljiljanova cvijeta:
Ovdje leži
Onaj što bješe
U voljenju Nekoga
Prvak svijeta

Sloboda

Fikro je
Pritisnut neimaštinom
Usjekao dva metra drva
U šumi
Kojom gazduje država
Za čiju slobodu se borio

Za dva metra
Tri je duga mjeseca
Iza zatvorskih rešetaka
Odšutio
I onako lišen slobode
Okopnio i sagorio

Vas osijedio
Lice mu se, nazor
Od bora izobličilo
I zima mu se
Oštra i neprolazna
Uselila u kosti

Došavši kući
Iz nje je iznio kavez
Sa žutim kanarincem
Otvorio ga
I ptici slobodnoodlazećoj
Šapnuo:
“Oprosti!”

---

---

Njihovost i ničijost

Moj drug Samir je bio zaljubljen u Mariju
I ona je bila zaljubljena u njega
Bila je to ljubav kakva se viđa samo u zbirkama najljepših ljubavnih stihova
Roditelji im nisu dali da se uzmu
Zato što je Samir, navodno, bio “njihov”
I zato što je Marija, isto tako
Bila “njihova”

Zaprijetili su im oboma da će ih se odreći
Njihova tuga je bila riječima neopisiva
Mogla bi se, možda, dočarati tek uz pomoć Stradivarijeve violine i gudala
Nakon nekog vremena su od ljubavi odustali
I Samir se nije više nikada oženio
A Marija se, također, nikad više
Nije udala

Ona je umrla u proljeće, dvije hiljade i sedme
Nije uspjela umaći galopirajućoj leukemiji
Kažu da je stajao pred zgradom kad su njeni posmrtni ostaci iz nje izneseni
I vjerujem da je sa olakšanjem dočekao korona virus
Koji ga je odnio sa ovoga svijeta
Jedne subote
Prošle jeseni

Oboje su ukopani na istom gradskom groblju
Otprilike stotinjak metara jedno od drugog
Pod granama dva skoro jednaka jablana, pod pjevom jednakim ptičijim
Konačno oslobođeni okrutne stigme “njihovosti”
Samir i njegova velika ljubav, Marija
Leže tu
U zemlji crnoj
Ničiji

Moja vilo

(kćerki, Sari)

“Napiši, babo, i meni jednu pjesmu!”
Kazala mi je jednom jedna vila
Sa očima čarobnim, kestenove boje
S osmijehom širokim na lijepom licu
I kosom, kojoj bi pozavidila svila
Eh, kad bi znala, čedo moje
Ljubav je godinama u babinoj duši
Za tu tvoju pjesmu pravila skicu

Mislio sam da ću umrijeti od sreće
Da će mi srce napola pući
Kad su te spuštali na moje grudi
Da na njima zaspiš, da mi budeš lijek
Kad sam umoran s posla dolazio kući
Polahko sam disao, da te ne budim
Pazeći dobro na tvoje snove
Ni pokret nisam pravio prijek

Hoće li, već se uveliko bojim
O babinoj ljubavi išta znati
O radosti dok sam te u naručju nosio
Dok sam ti tepao: Sunce milo!
I otkrivao da si ista mati
Hoće li znati, ko te bude prosio?
Moje je da od tog straha strahujem
A tebi eto pjesma, moja vilo

Čardak

Izađe mi na san
Bistrim potokom
I mirnom rijekom
Omeđen
I krošnjama trešanja
I kestenova
Zaklonjen
Čardak

Vrata se otvoriše
Sama od sebe
A u malom hodniku
Česma
Nisko korito
I drvena skemlija
Čekaju

Iza drugih vrata
Što se opet sama otvoriše
Tišina i mir
I miris ovnaka
Dopire sa stare peći
Iz koje huči vatra

Na desnom duvaru
Drvena stalaža
Knjigama ispunjena
A na samom vrhu
Na počasnom mjestu
U peškir umotana
Knjiga U Koju Sumnje Nema

Nasred sobe
Na mangali
Punoj žeravice
Puši se vruća kahva
U dva findžana
Razlivena

Stara je sećija
Dva duvara opasala
Jastucima slamnatim
A iznad pendžera
Zlatovezom vezena
Levha
“Vrijeme”

Na sećiji
S tespihom u ruci
Na koljeno oslonjenoj
I pogledom
Kroz pendžer odaslanim
U beskraj
Sjedi starac

Selam mu nazvah
Prsti mu se
Na tespihu umiriše
Polahko se okrenu
Pogleda me
Iznenađeno
I nestade

Čehru sam njegovu
Ne tako staru i blijedu
I onu bradu
Ne tako sijedu
Čini mi se
Jednom
U mirnoj vodi
Vidio

Reno pet

“Smeta mi što si sanjar”
Kazala si mi
Onoga dana kad si me ostavila
“Smeta mi što idealiziraš ljubav
Živiš u oblacima
Pišeš mi pjesme
Kačiš ruže za brisače mog Renoa pet
A meni treba neko racionalan
Neko pouzdan i prizemljen
Ko živi u stvarnosti
Da zajedno
Hodajući po zemlji
Jednoga dana pokorimo svijet”

Mnogo godina kasnije
Sreli smo se
Na parkingu, kod pozorišta
Nevrijeme, koje se spremalo
Pomrčilo je dan
I grmljavina je
Nebom iznad grada odjekivala
Razmijenili smo kurtoazne pozdrave
A onda si, onako usput, kazala:
“Čujem, postao si pjesnik?
Nisam iznenađena
To sam, na kraju krajeva
Od tebe i očekivala”

Nasmiješili smo se oboje
Izvještačeno
Spustila si teške cekere
U prtljažnik automobila
Nepokoren svijet
Oko nas
Vjetar je nakazio svojim mačem
Dok si sjedala za volan
I nespretno vezala pojas
Oboje smo bili svjesni
Tog tužnog prizora:
Stari Reno pet
Bez ijedne ruže za brisačem

Maska

Uprkos praznini
Koju već dugo nosim u sebi
Zbog koje, s vremena na vrijeme
Srceparajući uzdah
Prouzrokovan beznađem
Mojom nutrinom odjekuje

Ponašam se
Kao da je sve u redu
Nosim na licu masku sretnika
Sa iritantnim osmijehom
I radim sve ono
Što se od mene očekuje

Glumim usredsređenost
Posvećenost i komunikativnost
Uredno se javljam familiji
I prijateljima
Raspoređenim od Ankone
Do Vašingtona i Osla

Odlazim na pijacu
Na vrijeme plaćam račune
Obezbjeđujem odjeću, obuću
I druge potrepštine
Redovno idem na posao
I vraćam se s posla

Tugu čuvam za sebe
Ne pričam o njoj nikome
Dok raste u meni kao korov
Svjestan sam
Da na svijetu nema kosca
Koji to može da nakosi

Uglavnom samujem
Usput napišem poneki stih
I uvijek uz sebe čuvam
Masku sretnika
Da mogu kazati: Dobro sam
Kad me pitaju: Kako si?

Bilješka o autoru:

Sabrija Karahmet, rođen u Zenici 1971. godine, gdje je završio osnovnu i srednju školu, i gdje i danas živi. Po zanimanju je policajac. Njegova poezija je do sad objavljivana na njegovom facebook profilu, na stranicama nekoliko internetskih portala i u programima nekih tv kuća. Prošle godine je objavio svoju prvu knjigu, zbirku autobiografskih priča, pod naslovom Priče iz retrovizora, za koju je recenziju napisao akademik Abdulah Sidran.

---

Kad ste već ovdje, pročitajte i ovo:

Donatori Magazina Dunjalučar mogu biti svi koji su zadovoljni našim radom, i žele podstaknuti naš trud. S obzirom na to da je Dunjalučar neprofitna organizacija, rad na magazinu je volonterski, ali smo se odlučili da vam omogućimo da nam pomognete u daljem radu i razvoju mjesečnom uplatom odabirom jedne od ponuđenih opcija.

Dobrovoljne uplate na račun Magazina možete uplaćivati putem platforme Patreon, koja predstavlja legitiman način finansiranja nečijeg rada. Prije same uplate neophodno je izvršiti registraciju na platformi Patreon, a uplaćivati možete putem kartice ili putem paypal računa. Registraciju i svoje uplate možete izvršiti putem sljedećeg linka: