Književni put Borisa Pasternaka
Boris Leonidovič Pasternak rodio se u Moskvi 10. februara 1890. Pjesnikov otac L. O. Pasternak bio je poznati slikar, a majka R. I. Kaufman, učenica Antona Rubinštajna, važila je za jednu od istaknutijih pijanistkinja svoga vremena.
U domu Pasternakovih okupljali su se mnogi čuveni umjetnici; mladi Pasternak tu je mogao sre sti Aleksandra Skrjabina, Valentina Sjerova, Mihai la Vrubelja, Lava Tolstoja, Emila Verharena, Mak sima Gorkog, Rajnera Mariju Rilkea i mnoge druge najslavnije ličnosti s početka vijeka.
U takvoj atmosferi bilo je nemoguće i sâm se, od ranih nogu, ne zaraziti umjetnošću.
Pitanje je bilo samo: koga će sin slijediti – oca ili majku?
Oboje!
Muzika se ipak činila uzvišenijom i svetijom. Ili je Skrjabinov redengot više imponovao dje čaku od očevog vječito umrljanog haljetka?
Uskoro, međutim, s upisom na filozofsku grupu moskovskog Istorijskog fakulteta, i slikarstvo i mu ziku potisnuće nova ljubav – filozofija. 1912. go dine Pasternak odlazi u Njemačku, u Marburg, gdje ubrzo svraća na sebe pažnju u to vrijeme veoma poznatog filozofa, šefa marburške škole, Hermana Koena. Koen je toliko oduševljen novim studentom da mu predlaže da ostane u Marburgu i od brani doktorsku disertaciju. Vjerovatno bi se to i bilo dogodilo da Pasternak u to isto vrijeme ne doživljava ljubavnu dramu opisanu kasnije u jednoj od svojih najljepših i najznačajnijih pjesama.
Povratak u Moskvu označava i definitivno Pa sternakovo opredjeljenje za poeziju. Na to je si gurno, osim Bloka, voljenog još od djetinjstva, uticalo i prijateljstvo s pjesnicima nove generacije Sergejom Bobrovom i Nikolajem Asejevom. Njima za ljubav, Pasternak stupa i u Centrifugue, grupu umjerenih futurista, u kojoj se nalaze još Konstantin Luks i Vera Stanjevič, kasnije poznatija po prevodima Balzaka i Tomasa Mana.
U to vrijeme, međutim, dolazi do susreta a zatim i do prijateljstva s Vladimirom Majakovskim. Kao nekad treći tom Bloka, Pasternak sada guta poeziju Oblaka u pantalonama i Flaute kičme. Sa svoje strane, i Majakovski sve češće zatiče sebe kako šapuće Pasternakove stihove.
Dva mlada majstora kao da su podijelila među sobom resore: jedan je u nadleštvo dobio trgove, drugi sav ostali zemaljski prostor pljuskova, nesani ce, strasti.
Mada je oluju zavolio još 1905. godine, samu Oktobarsku revoluciju Pasternak nije prihvatio onako oduševljeno kao Majakovski i ostali futuristi. Plašilo ga je i to: da li će revolucija poslije mar ševa znati da sluša Šopena?
Ipak, u njegovom životu nikada, pa ni 1923, pri likom ponovnog boravka u Njemačkoj, nije se po stavilo pitanje vjernosti svojoj zemlji. Otac Pasternak, slikar, iskoristio je prvu priliku da ostane da živi u inostranstvu; sin Pasternak, pjesnik, nastavio je da i dalje u Rusiji opisuje rusku kišu. Prevagnula je svakako duša, za koju je u jednoj pjesmi rečeno i ovo:
Duša napušta Zapad,
Tamo ona nema šta da radi.
Konačno, ako hljeba i nije bilo dovoljno, ako se na ljubavne sastanke išlo u odijelu sašivenom prije deset godina, bilo je zato dovoljno Sopena, koji je ponovo brujao po aulama konzervatorija i po koncertnim dvoranama.
A tek koliko je bilo poezije! Mlade, nove, tako drukčije od svega što se dotada smatralo poezijom!
U postoktobarski period Rusije Pasternak je ušao kao autor dviju knjiga pjesama – Blizanac u oblacima (1914) i Iznad barijerâ (1917). Prve se stidio, a drugoj će se vraćati i kasnije, da bi tako na zvao i jedan svoj izbor pjesama iz raznih godina objavljen 1929. godine.
Ostale knjige poezije Borisa Pasternaka izlazile su ovim redom:
Sestra moja – život (1922)
Teme i varijacije (1923)
Izabrani stihovi (1926)
Devetsto peta godina (1927)
Drugo rođenje (1932)
Stihovi u jednoj knjizi (1933)
U ranim vozovima (1943)
Izabrani stihovi i poeme (1945)
i (takođe 1945)- Zemaljski prostor.
Knjiga pjesama Kad se razvedri, pisana u posljednjim godinama pjesnikovog života, izašla je tek 1965, u sklopu Stihova i poema, objavljenih u velikoj seriji reprezentativne Biblioteke pjesnika. Ma kako to zvučalo paradoksalno, Pasternakov pjesnički ideal je bio: postići što veću jednostavnost. O tome je pisao i u pjesmi Valovi:
Nemoguće je na kraju kao u kakvu jeres
ne zapasti u nečuvenu jednostavnost.
Vjerovatno je zato tako često prerađivao i mijenjao svoje pjesme. I ne samo one iz ranog perioda. Osim poezije, Pasternak je, međutim, iza sebe ostavio i značajno prozno djelo, u kome se izdvajaju povijest Djetinjstvo Liversove (1922), knjiga auto biografske proze Zaštitna povelja (1931) i roman Doktor Živago (1957).
Takođe, dobar dio svog života Pasternak je posvetio prevođenju. Najbolji ruski prevodi Šekspira, Kitsa, Bajrona, Šelija, Hansa Saksa, Šilera, Getea, Rilkea, Petefija, Verlena, Slovackog, Tagore, Paolo Jašvilija i Ticijana Tabidzea nastali su za njegovim stolom.
Od 1936. godine Pasternak je uglavnom živio u Pjeredeljkinu, seocetu tridesetak kilometara udaljenom od Moskve. Početkom rata završio je kurs vojne obuke, ali umjesto na front, što je želio, odlazi, zajedno s porodicom, u Cistopolj, gdje su u to vrijeme bili evakuisani i neki drugi poznati pisci. 1943, s grupom pisaca koju pored njega sačinjavaju još Aleksandar Serafimovič, Vsevolod Ivanov i Konstantin Feđin, obilazi neke jedinice Crvene armije na orlovskom i kaljuškom sektoru fronta. Pjesmama i reportažama iz tog perioda opovrgava mišljenje onih koji su ga smatrali unutrašnjim emigrantom svoje zemlje.
Ustaljeno je mišljenje da je Pasternak bio čovjek koji je izbjegavao društvo i društveni život. U Pjeredeljkinu je, istina, volio da sam sadi grašak i okopava krompir, klonio se izlišnih posjeta, ali je, isto tako, uživao u rijetkom prijateljstvu svoje književne sabraće. Radovao se svakom novom susretu s Iljom Seljvinskim, Nikolajem Asejevom i Pavelom Antokoljskim; išao je na književne večeri Stjepana Ščipačova, koga je, zbog njegove ljubavne lirike, nazivao dežurnim srcem Rusije; nastojao je da se nađe na cesti kada njome prolazi lijepa i još sasvim mlada Bela Ahmadulina; hrabrio je na njihovim prvim književnim koracima talentovane mladiće, među ostalim i Evgenija Vinokurova koji o tome govori i u svom predgovoru specijalno pisanom za ovo izdanje. Naravno, svemu ovome treba dodati i povremene lakoomislene ljubavne romane koje je s toliko strasti obesmrtio u svojim djelima.
Pošto je 1958. dobio Nobelovu nagradu, koju je, pod pritiskom domaće političke javnosti, odbio da primi; pošto je te iste godine isključen iz Saveza sovjetskih pisaca i, konačno, pošto je već bio napisao svoj genijalni opus koji mu nijedno vrijeme ljubavi i čežnje neće moći osporiti Boris Pasternak je umro u Pjeredeljkinu 30. maja 1960. godine.
Izvor: Izet Sarajlić, Zemaljski prostor, Boris Pasternak
Kad ste već ovdje, pročitajte i ovo:
Donatori Magazina Dunjalučar mogu biti svi koji su zadovoljni našim radom, i žele podstaknuti naš trud. S obzirom na to da je Dunjalučar neprofitna organizacija, rad na magazinu je volonterski, ali smo se odlučili da vam omogućimo da nam pomognete u daljem radu i razvoju mjesečnom uplatom odabirom jedne od ponuđenih opcija.
Dobrovoljne uplate na račun Magazina možete uplaćivati putem platforme Patreon, koja predstavlja legitiman način finansiranja nečijeg rada. Prije same uplate neophodno je izvršiti registraciju na platformi Patreon, a uplaćivati možete putem kartice ili putem paypal računa. Registraciju i svoje uplate možete izvršiti putem sljedećeg linka:
Dunjalučar 