Poezija: Marija Šuković Vučković


Nosači

bismo nespretni nosači
mali pod teretom srca
slabi kad poče da puca
bili smo glas koji muca
odjednom nesigurni
sumnjičavi i krivi
odjednom jedva živi
nespremni jedno na drugo
ko da se nismo čekali dugo
grebani ponosnim trnjem
okrnjen čuvali presto
ostali gdje smo, opiti slabošću
rođeni bol me gledo ko gošću

ponavljala sam volim te
dok su me ruke izdavale
i zadržavala sam noktima meso
sluteći sve što će da se desi
a tvoje me klizavo laso stizalo
da me objesi

sad kad gledam uže na kojemu plavim
svjetluca se inje i u mojoj glavi
sve je manje bijega;
mlitava i teška u lišću se gegam
i malo se stidim
što će smrt ujutru
takvu da me vidi

Oteta

Škripim
vazduh oko mene žuri
nestaću, a ti tu
nadomak mog bijelog sna
ko ispraćaj na prstima.

Šta radi tvoja ruka
na mojoj ljusci od kože
zašto mi brojiš pršljenove
kad ćeš me sutra predati podzemlju ukočenu
i ostaviti
ko što se ostavljaju stvari koje venu;

šta me ti diraš sad
kad će me sutra dirati mravi
i iz ušiju će mi cvjetovi rasti
uz moje ime na mermeru u travi
ko da počivam – a ja oteta,

oteta

noktima još netruležnim tragam
da te izgrebem do smisla.



Smetnja

zorom umilno kucanje
i iza vrata “dobro jutro”
nisam za komšijski šarm
al’ nazuh obzire
i privide da progledam
a onda upitam:

“zašto me budite
baš u svitanje”

umotani u pleteni nemir
Vi ste novi
i vonjate na samoću
a ja što liježem sa zadnjim mrakom
nisam za kafu dok zijeva sunce

i sve što ćemo podijeliti
je zadah memle u haustoru
prije no se vratim
tek zagrijanom krevetu
na kojem prede mačka

Precijenjena

moje namjere su umrle od starosti
vrijeme je hronično izgubljeno
tvoje riječi su nagazne mine
poslije kojih visim sa plafona
dok se ne nakapam
u posudu za kišu

a istina
ona se mrzne u okviru
istina leži na brlogu u mojoj sobi
i tu nema ničeg svečanog

Nesvijest

muka mi je u lobanji
da mozak ispovraćam
stomak mi se vrti
u nesvijest pada mi krv
put odozgo tako je strm
za moja ugnojena pluća
sunce mi spaljuje potiljak
pleća su teška i vruća
samo se znoj hladni
poigrava na arkadi
i kratka jeza niz kičmeni stub
osmijeh dok pada mi trup

Budućnost

prostor snova je sigurna loža
za pljuvanje po budućnosti
koja još ne znaš da je tvoja

za sva ja nikad ne bih
za sva ne razumijem
za gadi mi se i mrzim
u sali prepunoj leševa riječi
čeka te pozornica
i prilika da sve opovrgneš

Bijes

čovjek je umro
ali u kuci je ostao bijes

govori kroz pukotine
škripi iz podova
gleda s terase
iza prljavih prozora
plaza iza brave
kad se vratim da me ščepa

čovjek je struo
ali u kući još bijes čeka
da se okrene ključ
trlja ruke i nosi štap
vrti se po praznim sobama
i gladan je gladan čovjeka

Bilješka o autorici:

Marija Šuković Vučković rođena je u Trebinju 1993. godine.  Diplomirala je Opštu književnost i teatrologiju na Filozofskom fakuletetu u Palama. Prvu zbirku pjesama pod naslovom Onostranost je prilika objavila je 2019. pod pokroviteljstvom izdavačke kuće Međunarodni centar za mir u Sarajevu. U svojoj prvoj zbirci tretira teme opskurnosti, postavlja pitanja o dimenziji s one strane života, prednatalnom i posthumnom periodu čovjeka, ali se takođe bavi temama sopstva, međuljudskih odnosa i ljubavi. Pjesme su joj uvrštene u mnoge književne zbornike, časopise i portale, a neke od njih prevedene su na engleski i italijanski jezik. Trenutno priprema drugu zbirku.


Kad ste već ovdje, pročitajte i ovo:

Donatori Magazina Dunjalučar mogu biti svi koji su zadovoljni našim radom, i žele podstaknuti naš trud. S obzirom na to da je Dunjalučar neprofitna organizacija, rad na magazinu je volonterski, ali smo se odlučili da vam omogućimo da nam pomognete u daljem radu i razvoju mjesečnom uplatom odabirom jedne od ponuđenih opcija.

Dobrovoljne uplate na račun Magazina možete uplaćivati putem platforme Patreon, koja predstavlja legitiman način finansiranja nečijeg rada. Prije same uplate neophodno je izvršiti registraciju na platformi Patreon, a uplaćivati možete putem kartice ili putem paypal računa. Registraciju i svoje uplate možete izvršiti putem sljedećeg linka: