---

Usamljeni putnik

Ko sam ja?
Usamljeni putnik
Na ovom svijetu
Što pređe više od pola puta
Tako malen i sam,
Putnik u čijem srcu gori aška plam…

Sa jedne strane dunjalučkog puta
snijeg, studen i sve okovao led,
život dunjalučki
k'o i kod putnika svakog
nekada med, a nekada jed.
Putnik sam umoran što hodi
usamljen i blijed…

Sa druge strane dunjalučkog puta
zapljuskuju valovi
tuge, čežnje, sreće i sjete,
zapljusne jedan, drugi, treći…
ja hodim a godine lete…

Grijeha se nakupilo
k'o morske pjene,
na ovom prolaznom svijetu,
usamljena lutam poput sjene.

Putu se kraj pomalo nazire,
daa se naslutiti, možda, već,
Nemam kofere, ništa ne nosim,
na kraju puta kao i svaki smrtnik
u hladnu ću zemljicu leć.

I nije važno kad će kraj,
usamljenog putnika ovog biti.
Jedina želja u meni gori
da budeš zadovoljan sa mnom Ti.

Ja sve svoje nosim u srcu,
ljubav prema Tebi vodilja je moja,
i dvije knjige što zapisaše pisari
sa desnog i lijevog ramena,
sve je što imam kad dođe
vrijeme spokoja

A dok koračam, u srcu gori,
na jeziku se od miline topi
svako lijepo ime Tvoje,
Ja Vedud, Ja Rahman,
ne udaljavaj me Ti
od Ljubavi i Milosti svoje.

Jesenja pjesma

I te godine,
te neke jeseni,
jesen će prosuti svoje boje.
U našim će kosama biti
behar, mraz i inje…

Umornu glavu ću spustiti
na tvoje rame,
drhtavu ruku na tvoje grudi…
Slušat ću otkucaje
tvoga srca…

I šaptat ću ti
da su sve ove jeseni
moje misli kroz
pokisle grane lutale tebi,
nošene vjetrom i
zlatnim lišćem.

Reći ću ti sve…
Koliko si nedostajao,
koliko je boljela
svaka jesen bez tebe,
koliko sam se molila
za tebe, nas…

I kako sam znala
da ću bar još
jednom u životu,
na tvome ramenu
naslonjena gledati
kako jesen rasipa
boje i dukate…

I kako me to
držalo u životu
sve one godine,
sva ona proljeća, ljeta,
sve one jeseni,
sve one zime…

---

---

Doći ćeš

Doći ćeš opet,
doći ćeš ponovo,
doći ćeš, znam…
Čujem ti korak,
slutim te, osjetim…
I biće jesen i tad,
prohladan, možda kišovit,
možda nedjeljni dan
ili suton prvi…
Mirisat će pečeni kesteni,
ruke će ti biti hladne,
kosa prosijeda,
brada mirisna,
usne vrele,
oči snene…
Doći ćeš opet,
doći ćeš ponovo,
doći ćeš znam…
Još te nisam zaboravila,
a znam, mili,
da nisi ni ti mene…

Sret ćemo se

Srest ćemo se,
bar još jednom u životu.
Tad pružit ću ti ruku
kao prijatelju starom.

Gušit ću bol, tugu
i nemir u sebi.
U susretu s tobom,
držat ću se hladno
i smijati nevino…

Hoćeš li znati da lažem
kada ti kažem
da sam te zaboravila,
da o tebi nikada
ne razmišljam
i da me na tebe, nas,
tek susret sa tobom podsjeća?

Ne, neću ti reći
da si kriv
za moje suze,
tugu, rastanak i bol…

Ne, neću te ni u oči gledati,
jer ako te budem
gledala u oči,
može ona jedna
prokletnica, izdajica zablistati, orositi mi oči,
zamutiti pogled
i tiho ti reći:
Ne, ne krivim te
za ovu tugu i bol…

Ne, ne krivim te
što si me ostavio,
zaboravio, a još manje
što me nisi volio…
Znaš, mili, ovako kao ja
i nisi mogao voljeti.

Tako se voli jednom
u milion života.
I znaš, ja, ja sam voljela
i još uvijek volim
za tebe, za mene,
za oboje…

I ne, neću,
neću te gledati u oči,
kad se, nekad, sretnemo,
a, srest ćemo se,
srest ćemo se,
bar još jednom u životu…

Za njega

Neka mi oproste
svi muškarci svijeta,
što sam njega
najdražim, najmilijim,
jedinim zvala…

Neka mi oproste
sve ruže svijeta,
što sam njemu
najljepšu dala…

Neka mi oproste
sve pjesme moje,
što sam njegovu
srcem, a ne perom pisala…

Neka mi oprosti
mladost moja,
što je samo njemu
pripala sva.

Neka mi oproste
sve druge usne
koje su me ljubile,
dok sam za dodirom
njegovih usana
žudila i umirala ja…

Neka mi oproste
sve ruke nježne
iz čijih sam dlanova
ljubav upijala,
a za njegovim dodirima
tajno čeznula.

Neka mi oproste
sva srca,
koja sam nehotice,
možda, ranila ja…

U mome srcu,
mojoj duši,
bilo je samo
srce njegovo,
bio je samo on,
nije bilo mjesta
za srca druga.

Neka mi oprosti
sudba moja
što sam je,
bez njega proklela…

Neka mi oprosti ON,
što sam ga nekad
ludo voljela.

Odlazim

Odlazim zauvijek
jeseni ove,
želim ljubav, sreću,
topli dom,
sa nekim drugo
da ostvarim snove.

Crveni kofer,
sluti na radost,
ne želim više
da me steže i guši
tvoja bolesna ljubav,
ne želim tebe,
ništa od čega
osjećam slabost…

Koračam hrabro,
veselo, smjelo,
srce ko ptica
kad razbije okove kaveza,
predugo trajaše, bolješe
ova naša, dragi, veza.

Kiša mi spira
poljupce tvoje
sa usana, lica,
čela, vrata…

Vjetar iz kose
čupa dodire,
ne sjećam se tvoga
nježnog šapata…

I pisat ću pjesme
nekome drugo,
očima tuđim crnim,
očima smeđim,
možda i plavim…
Ni slutio nisi
da ću jedne jeseni
tebe, mili,
zauvijek da zaboravim.

Najljepša tajna

A ja sam te skrila,
skrila, daleko od svih…
U svoju najdublju boru, najljepšu pjesmu,
najsjajniju iskru u oku,
u najbolniji uzdah,
u neisplakanu suzu,
u večernju dovu,
u besanu noć,
u sjetan pogled uprt
negdje u daljinu,
u drhtaj srca,
u najskriveniju odaju duše,
u bisernu rosu upletenu u mojoj kosi,
u jedva primijetni osmijeh…
Skrila sam te,
tu si…
Skrila, daleko od svih…
Godine, vjetrovi, kiše, sunce, oluje, zemljotresi, snjegovi, ništa ti ne mogu…
Moja si najljepša tajna,
skrivena, k'o biser
u zagrljaju školjke
na dnu mora.
I, kada jednoga dana
doleti ptica bijela,
po moju tanahnu,
grešnu dušu,
i kad’ mene više ne bude,
ti ćeš još uvijek biti,
u njoj skriven, tu…

Obećanje je dug

Ko svjetionik usamljena
stojim na rubu stijene i
pružam ruke sinjem moru,
Tu sam s tobom često
čekala ja zoru.

Doletje mi galeb
na ruku ispruženu,
podsjeti na tebe ovu dušu
u mrižu čežnje upletenu…

Obećanje je dug, rekao si
nekad davno kad odlazio si ti.
I obećasmo jedno drugom
da srest ćemo se opet mi,
negdje u Istri na našoj
malenoj, skrivenoj plaži…

I vidim te večeras u dubinama mora,
u toplom ljetnom vjetru
osjetim dodir tvoj…

I kao nekad…
Raskopčavam ti bijelu košulju,
nek’ bude naša jedra,
naslanjam svoju glavu
na tvoja snažna njedra
i prepuštam ti se sva…

Plovimo morima mašte,
nose nas struje ljubavi,
smjenjuju se plima sreće i želje
oseka čežnje i tuge…
Zapljuskuju nas vali strasti
dok mi mrsiš kose duge…

O, kako na tebe miriše more
i podsjeća večeras topli jug…

Dođi, čekam te…
Obećao si…
A obećanje je dug.

Bilješka o autorici:

Ilda Arnautović, rođena 14.5.1980.godine u Kaknju. Osnovnu školu i Opću gimnaziju završila u rodnom mjestu. Pedagoški fakultet završava u Sarajevu, odsjek razredna nastava. Po zanimanju je profesorica razredne nastave. Živi i radi u rodnom grafu. Udata je i majka je troje djece. U svijet lijepe riječi, poezije i proze je upllovila još u ranom djetinjstvu, a javno se počinje baviti pisanjem u svojim četrdesetim godinama. Njene pjesme se nalaze u biše međunarodnih zbirki štampanih u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji i Sjevernoj Makedoniji. Na međunarodnom književnom natječaju u Hrvatskoj je osvojila 1. mjesto, svojom pjesmom “Jesenja pjesma”. Dobitnica je plakete. Musa Ćazim Ćatić i Certifikata Balkanske pjesničke unije. Njene radove su više puta objavljivali portali koji promovišu umjetnost i kulturu “Avlija” i “Lola”. Trenutno dovršava svoj književni prvijenac, zbirku ljubavne poeezije “Miris čežnje” koja svjetlost dana treba uglledati početkom jeseni. Njena pjesma Polje narcisa (Šar-planina) prevedena je na albanski i goranski jezik.

---

Kad ste već ovdje, pročitajte i ovo:

Donatori Magazina Dunjalučar mogu biti svi koji su zadovoljni našim radom, i žele podstaknuti naš trud. S obzirom na to da je Dunjalučar neprofitna organizacija, rad na magazinu je volonterski, ali smo se odlučili da vam omogućimo da nam pomognete u daljem radu i razvoju mjesečnom uplatom odabirom jedne od ponuđenih opcija.

Dobrovoljne uplate na račun Magazina možete uplaćivati putem platforme Patreon, koja predstavlja legitiman način finansiranja nečijeg rada. Prije same uplate neophodno je izvršiti registraciju na platformi Patreon, a uplaćivati možete putem kartice ili putem paypal računa. Registraciju i svoje uplate možete izvršiti putem sljedećeg linka: