Darko Cvijetić: Schindlerov lift
„Od tada to nije više lift (marke Schindler). To je pokretna giljotinska košara koja ide gore – dole puna slame, kao Betlehemske jaslice.“
Darko Cvijetić, pisac, pjesnik, dramaturg, redatelj, čovjek, koji radi posao onih koji ga ne žele raditi, koji „… štiti nas od mrtve kiše koja pada po Prijedoru.“, kako navodi Kristina Ljevak, autor je djela pod nazivom „Schindlerov lift“, jednog štiva za kojeg Selvedin Avdić piše da „… nosi težinu deset tomova najbolje literature.“, te nam ostavlja savjet „… ako tražite štivo za zabavu, vratite ovu knjigu na policu“. Doista, nakon čitanja, razumijem Avdića i ovim putem ponavljam ostalima njegov savjet.
„Schindlerov lift“, naslov knjige odmah asocira na oskarom nagrađeni film o holokaustu „Schindlerova lista“ te već iz naslova možemo pretpostaviti o čemu Cvijetić piše u djelu. Naime, u svom romanu on opisuje život u jednom soliteru koji nosi naziv „Crveni 101“. Od vremena izgradnje i prvih useljavanja, perioda rata i zločina, pa sve do danas. Sam soliter, velik, tj. ogroman, lijep, ispunjen mirisima u trenutku otvaranja, u početku planiran za radnike i nastavnike, simbol je za bivšu Jugoslaviju. Sve što je bivša država predstavljala „običnome“ narodu, kada je tek stvorena, to je za Prijedorčane, a i druge bio „Crveni 101“. Tada simbol moći, snage, bogatstva, rada, naroda, države, partije, bratstva i jedinstva, a danas, suprotno od svega, simbol slabosti, kukavičluka, siromaštva, podijeljenosti, mržnje, straha, zlostavljanja, ubijanja i krvi, puno krvi.
Život u soliteru, mirno je tekao, do prvih dana rata. Tada soliter i njegova okolica doživljavaju isto što i Jugostavija. Raspadaju se. U svakom smislu. Soliter postaje prvo koncentracioni logor dok se na kraju pretvara u groblje. Opis ovog „puta“ ili čak „života“, kako solitera tako i ljudi, predstavljen je kroz kratke glave, koje sačinjavaju moderni roman, a kojih ima tridesetak. Svaka donosi jednu priču i kako se približavamo kraju, pod utiskom onoga iz prošlih glava, u svojoj glavi stvaramo film, o onome što se zapravo desilo i na kraju bivamo svjesni što je zapravo taj lift, soliter, Prijedor, Bosna, čitav svijet. Mjesto smrti. Sve u početku počne lijepo, a na kraju se završava sa jednom riječi – smrt. Međutim, pitanje je kakva smrt. U soliteru i Jugoslaviji su umirali ljudi i prije rata, uz rat i poslije rata, ali ne na isti način. Jedni su umirali što su morali, a drugi što su bili natjerani i prisiljeni umrijeti. Ovi prvi što su morali su većinom oni koji su ujedno i htjeli. Šta? Pa htjeli ubijati, mučiti, silovati, zlostavljati… Darko Cvijetić, primjer je onih koji nisu htjeli. Ponovno, šta? Pa ništa od toga. Čovjek, koji je izašao sa istinom, odlučio biti drugačiji, svijetli primjer. Čega? Pa morala, istine, čovječnosti, ljudskosti, humanosti. Kako i sam on kaže: „Ovo je moj pokušaj da progovorim ustima žrtava koje zapravo nemaju glas, više ne postoje, oni su razbacani u primarnim, sekundarnim, tercijarnim grobnicama ili su to, nažalost, potpuno poniženi ljudi koji danas jedva da preživljavaju, a nekada su bili puni entuzijazma. Zanima me kako je bilo moguće od radnika napraviti ratnike. Vi vidite danas te tužne ratnike koji nisu u stanju da sopstvenu djecu vrate u pojam radnika i zbog toga se odavde lako masovno odlazi“. Za mene on je primjer, on je čovjek koji je pokušao pokazati svima što znači biti uistinu ČOVJEK.
Danas, imamo primjer šta radi ZLO, dovoljno je izdvojiti riječi pisca „Sada je sve pusto, zaraslo, bez života, bez ljudi. Ništa ne funkcionira već desetljećima. Gdje su sve te kolone nasmijanih ljudi koji ujutro žure, kupuju novine, cigarete i nosaju sendviče? Raspalo se sve, kao kartonski Tito iz Taibove bašte, sve se istopilo kao Vijekin kurati snješko, kojem su tolike radnice krišom namigivale. Nema više nikakvih radnika. Imaju samo Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali“. Zaista, čudno je što zapravo radi to ZLO. A moglo je biti i drugačije, sve suprtno, da nije samo bilo, u čovjeku, ono ZLO.
U romanu, mogu se pronaći mnogi primjeri ubistava, imena ubica i onih koji su ubijeni, sve ono što se tajilo i još se krije, negdje. Iz tog razloga Darko Cvijetić treba biti simbol otpora svemu tome, otpora prikrivanju, zlostavljanju, mržnji i na koncu zlu. Čovjek koji je sačuvao svoj obraz. Iz tog razloga mi, trebamo raditi isto, svakodnevno, pokušavati barem, učiniti koliko je do nas. Kada bi svako uradio ono što je do njega, onoliko koliko može, svima bi bilo bolje i svi bi živjeli u istini.
Autor: Amer Porča
Bilješka o autoru:
Amer Porča rođen je u Zenici, 2004. godine. Osnovnu školu „Musa Ćazim Ćatić“ završava u rodnom gradu te se upisuje u Drugu gimnaziju u Zenici, koju trenutno pohađa. Nakon završene dvije godine općeg smjera, odlučuje školovanje nastaviti na društvenom smjeru zbog izrazitog interesovanja za nauke iz ove oblasti te humanistike, naročito historiju, sociologiju i filozofiju. Aktivan je član zajednice i bavi se amaterskim istraživanjima iz pomenutih oblasti.
Dunjalučar 