Dnevnik Ane Frank, subota, 20. juna 1942.

Dnevnik Ane Frank, subota, 20. juna 1942.

Nekoliko dana nisam pisala jer sam prije svega željela razmisliti o svom dnevniku. Čudno je pomisliti da bi netko poput mene mogao voditi dnevnik, a ne samo zbog toga što to nikad do sada nisam činila, već zato što mi se čini da ni mene – ni bilo koga, uostalom – neće zanimati povjeravanja trinaestogodišnje učenice. Pa što onda? Želim pisati, ali više od toga želim iznijeti na vidjelo razne stvari koje leže zakopane duboko u mom srcu.

Postoji poslovica “Papir podnosi više nego čovjek”; sjetila sam je se jednoga od svojih ponešto sjetnih dana dok sam sjedila brade naslonjene na ruku dosađujući se i osjećajući se tromom čak i za donošenje odluke hoću li izaći ili ostati kod kuće. Da, papir nedvojbeno mnogo podnosi, a kako ne namjeravam ovu tvrdo ukoričenu bilježnicu, ponosno nazvanu “dnevnik”, ikomu pokazati sve dok ne nađem pravoga prijatelja, dječaka ili djevojčicu, vjerojatno nikomu nije stalo do toga. A sada dolazim do srži stvari, do razloga što sam počela voditi dnevnik: zato što nemam takvoga pravog prijatelja.

Izrazit ću se jasnije jer nitko neće povjerovati da se trinaestogodišnja djevojčica osjeća posve samom na svijetu, niti je to baš tako. Imam drage roditelje i sestru od šesnaest godina. Poznajem tridesetak osoba koje bi se mogle nazvati prijateljima – imam cijele niske dečkiju koji jedva čekaju da me vide, a kad ne uspiju, virkaju u ogledalcima u razredu. Imam rođake, tete i ujake, koji su također dragi, imam dobar dom – ne, ne čini se da mi išta nedostaje. Ali sa svim mojim prijateljima je jednako: samo šala i zabava, ništa više. Nikad ne mogu progovoriti o nečemu izvan uobičajenih tema. Čini se da se ne možemo zbližiti, to je korijen nevolje. Možda mi nedostaje pouzdanje, ali to je tako, neumitna činjenica koju, izgleda, ne mogu izmijeniti.

I stoga ovaj dnevnik. Da bih u svom duhu uvećala sliku prijateljice koju toliko dugo iščekujem, ne želim u dnevnik zapisivati niz velikih činjenica kao što većina ljudi čini, već želim da sam taj dnevnik bude moja prijateljica a zvat ću je Kitty. Nitko neće shvatiti o čemu govorim ako ovako iznebuha počnem pisati Kitty, stoga ću – premda nevoljko – započeti kratkim opisom svoga života.

Moj otac se oženio mojom majkom kad mu je bilo trideset šest godina a njoj dvadeset dvije. Moja sestra Margot rođena je 1926., u Frankfurtu na Maini; onda sam došla ja, 12. lipnja 1929, a kako smo Židovi, emigrirali smo 1933. u Nizozemsku, gdje je moj otac postao direktor tvrtke “Travies”. Ova tvrtka je tijesno povezana s tvrtkom “Kolen i kompanija”, u istoj zgradi; moj otac je njen partner. Međutim, ostatak naše obitelji osjetio je djelovanje Hitlerovih antižidovskih zakona te je život bio ispunjen brigom. Godine 1938, nakon pogroma, moja dva ujaka pobjegli su u Sjedinjene Države. Bakica je došla k nama; tada je imala sedamdeset tri godine. Nakon svibnja 1940. naglo je nestalo dobrih vremena: najprije rat, a onda kapitulacija iza koje je slijedio dolazak Nijemaca, i onda su doista počele patnje nas Židova.

Antižidovski proglasi hitro su slijedili jedan za drugim. Židovi moraju nositi žutu zvijezdu, Židovi moraju predati bicikle, Židovi su protjerani iz vlakova i zabranjeno im je voziti auto. Židovima se dopušta kupovanje jedino između tri i pet sati, i to samo u radnjama s natpisom “Židovski dućan”. Židovi moraju biti u kući do osam sati i čak ne smiju sjediti u vlastitom vrtu poslije toga sata. Židovima je zabranjeno posjećivati kazališta, kina i ostala mjesta za razonodu. Židovi ne smiju sudjelovati u javnim sportovima. Zabranjen im je pristup na plivališta, igrališta za tenis i hokej te ostale sportske terene. Židovi ne smiju posjećivati kršćane. Židovi moraju ići u židovske škole… i još mnoge slične zabrane.

I tako, ovo nismo mogli raditi, a ono nam je bilo zabranjeno. Ali unatoč svemu tomu život je tekao dalje. Jopie mi je običavala govoriti: “Bojiš se bilo što učiniti jer je to možda zabranjeno.” Naša sloboda bila je strogo ograničena. Ipak su stvari bile još uvijek snošljive. Bakica je umrla u siječnju 1942; nitko neće saznati koliko je ona još uvijek u mojim mislima i koliko je volim.

Godine 1934. pošla sam u školu u Montessori Kindergarten i stalno išla onamo. Na kraju školske godine, bila sam u šestom B razredu, morala sam se oprostiti s gospođom K. Obje smo plakale, bilo je vrlo žalosno. Sa sestrom Margot pošla sam 1941. u židovsku gimnaziju, ona u četvrti razred, a ja u prvi. Za sada je sve u redu za nas četvero; došla sam do današnjega dana.