Ahmet Hromadžić je rođen 11. 10. 1923. godine u Bjelaju kod Bosanskog Petrovca. U rodnom mjestu završio je osnovnu školu, a građansku školu u Bosanskom Petrovcu. Srednju tehničku školu učio je u Sarajevu i Zagrebu, a Višu pedagošku u Sarajevu. Jednom je zapisao da su njegovi pismeni sastavi u školi bili i njegovi prvi literarni radovi, a u stvari je počeo pisati kao novinar Oslobođenja, 1944. godine. U početku je pisao priče, a prvu knjigu, roman Labudova poljana, objavio je 1952. godine u Sarajevu. Piše za djecu i odrasle, ali njegov pretežni opus pripada dječijoj literaturi i podneblju njegovog zavičaja, Krajine. Iz tog opusa najzapaženije su mu i najpopularnije knjige: Patuljak vam priča, Patuljak iz Zaboravljene Zemlje i Okamenjeni vukovi. Bavio se i književnom kritikom, a najveći dio radnog vijeka proveo je u izdavačkoj djelatnosti. Radio je u Oslobođenju kao saradnik i urednik, zatim kao urednik lista Krajina u Bihaću i glavni urednik omladinskog časopisa Zora u Sarajevu. Izdavačkom djelatnošću počeo se baviti u Narodnoj prosvjeti u Sarajevu, gdje je pokrenuo biblioteku Lastavica, čiji je urednik ostao i u izdavačkoj kući Veselin Masleša, U Masleši je radio i kao generalni direktor sve do penzionisanja. Za svoj rad dobio je brojne nagrade, priznanja i odlikovanja. Umro je u Sarajevu 2003. godine.
Ahmet Hromadžić: Zlatokljuna ptica
Vi niste čuli priču o zlatokljunoj ptici? Otkuda bi je mogli čuti! Ta priča se rodila u dubokoj tišini tamnih šuma.
Tamo se izlegla ta ptica, a glas o njoj pronio se daleko po gradovima i selima.
Ko je prvi vidio zlatokjunu pticu, ne zna se tačno. Možda zalutali putnik, možda lovac?
Ljudi su se u početku začudili i nisu povjerovali da takva ptica uopšte postoji. –
To je bajka – rekli su. – Da postoji takva ptica, ona bi bila dragocjena kao biserna školjka na dnu morskom.
Ali su mnogi bili znatiželjni i pošli su u šumu da se uvjere. A kad su tamo stigli, dugo tragali dok nisu pronašli zlatokljunu pticu. I tada su pomislili:
– Istina je! Pričao zlatokljunoj ptici nije izmišljena!
To je bilo dovoljno da u planini započne lov na pticu kakav dotad nije bio upamćen.
Zlatokljuna ptica nije više nigdje imala mira. Pronalazili su je gdje god bi se zaustavila, gonili je bjesomučno i nastojali da je uhvate. Zbog nje su po drveću bile postavljene zamke, a po planini razasute mnogobrojne straže i zasjede.
Samo noću, kad bi pao mrak, nesrećna ptica bi uspijevala da nađe malo mira. I što je bilo najgore, nije znala zbog čega je gone.
Jednom kad se, umorna od bježanja, spustila na grm i počela da plače, doletjela je do nje mala sjenica i upitala:
– Zašto plačeš, lijepa ptico? Mogu li ti pomoći?
– Ne znam možeš li mi pomoći. Plačem jer sam nesrećna. U čitavoj planini nema za mene više mirna mjesta. Gdje god se zaustavim, pronalaze me i gone. A zašto me gone, ne znam.
– Kako ne znaš? – začudi se sjenica. – Ti imaš zlatni kljun. A ljudi cijene zlato. Onaj ko te uhvati, postade bogat. Prodaće te i do kraja života ćeš proživjeti u kavezu. Možda će to biti lijep kavez, ali ti više nikad nećeš vidjeti zelene šume i tvoja krila neće nikad osjetiti toplo milovanje zraka u letu. Tvoje srce de čeznuti za plavim daljinama, a daljine će ti biti nedokučive…
– Ne govori mi više o tome – tužno uzdahnu zlatokljuna ptica. – Nikad neću dozvoliti da me uhvate! Nikad!
I od tada je još bjesomučnije bježala i skrivala se od oka lovaca. A svaki dan joj je bio teži i nesrećniji.
Samo su joj tamne noći donosile mir. I često je plačući dočekivala zoru.
“Dokle ću ovako?”, mislila je. “Dokle ću ovako živjeti?”
Pa, ipak, postojala je nada da je neće uhvatiti, sve dok jednoga dana lovci ne donesoše dva sokola i ne pustiše ih da je gone. I tada zlatokljuna ptica prvi put sasvim jasno shvati da neće umaći.Uzalud je bježala, uzalud pokušavala da se sakrije. Sokolovi su je pratili u stopu i svaki čas se činilo da će je uhvatiti.
Zlatokljuna ptica već poče da gubi hrabrost. I tada opazi ispod sebe bistru vodu planinskog jezera. Opazi i pomisli:
“Bolja je smrt u valovima nego sloboda u kavezu.” Zlatokljuna ptica donese odluku: opusti krila i strmoglavce pojuri u dubinu. Bistra planinska voda dočeka njeno nejačko tijelo. Ptica još jednom, posljednji put pogleda nebo, sunce, vrhove planine i potonu. Sokolovi su je uzalud tražili klikteći i jureći iznad jezera.
Zlatokljuna ptica je bila sad sigurna, sasvim sigurna. Ptica koja je više voljela smrt nego ropstvo.
Izvor: Ahmet Hromadžić, Patuljak vam priča.
Kad ste već ovdje, pročitajte i ovo:
Donatori Magazina Dunjalučar mogu biti svi koji su zadovoljni našim radom, i žele podstaknuti naš trud. S obzirom na to da je Dunjalučar neprofitna organizacija, rad na magazinu je volonterski, ali smo se odlučili da vam omogućimo da nam pomognete u daljem radu i razvoju mjesečnom uplatom odabirom jedne od ponuđenih opcija.
Dobrovoljne uplate na račun Magazina možete uplaćivati putem platforme Patreon, koja predstavlja legitiman način finansiranja nečijeg rada. Prije same uplate neophodno je izvršiti registraciju na platformi Patreon, a uplaćivati možete putem kartice ili putem paypal računa. Registraciju i svoje uplate možete izvršiti putem sljedećeg linka:
Dunjalučar 