Vizija Perpetue i čistilište
U ovom tekstu iznose se dijelovi izvora Stradanje Perpetue i Felicite po prevodu knjige Jacquesa Le Goffa Nastanak Čistilišta u izdanju Izdavačke knjižarnice Zorana Stojanovića i osvrće se na prirodu Čistilišta i neke aspekte odnosa čovjeka i zagrobnog života. Ovaj odnos je pojava hrišćanstva u Europi izmijenila u odnosu na ranije prisutne primjere u paganskim ili politeističkim religijama.
Spomenuti izvor se veže za progone afričkih hrišćana od strane rimskog cara Septimija Severa ( vladao od 193. do 211. godine). Autor teksta (bilo pismeno ili zapis od usmenog pripovijedanja) je Perpetua, a izdvojen je samo onaj dio koji se tiče vizije dijela zagrobnog života. Druga vizija je uslijedila nekoliko dana poslije prve:
„Nekoliko dana kasnije kad smo svi bili u molitvi, odjednom začuh glas i ote mi se ime Dinokrata. Bila sam zaprepašćena, jer nikad nisam mislila na njega do tog trenutka, s bolom sam se setila njegove smrti. Odmah sam shvatila da sam dostojna da nešto tražim za njega i da to treba da učinim. Počela sam dugu molitvu upućujući svoje jadikovke Gospodu. Evo šta mi se javilo već sledeće noći: videh Dinokrata kako izlazi iz nekog mračnog mesta, gde se nalazio s mnogim drugima, sav u vatri i žedan, u dronjcima i prljav, s ranom na licu od koje je umro. Dinokrat je bio moj rođeni brat, umro je od bolesti kad mu je bilo sedam godina, lice mu je proždrao zli prišt i njegova smrt je ozlojedila sve. Molila sam se za njega; a između mene i njega je razdaljina bila tako velika da nismo mogli da se nađemo. U mestu gde se nalazio Dinokrat bio je bunar pun vode, ali sa suviše visokom ogradom za dete i Dinokrat se propinjao na vrhove prstiju kao da hoće da pije. Patila sam gledajući vodu sa česme koju nije mogao da pije zbog visine ograde. Probudila sam se i znala sam da mi je brat na muci, ali nisam sumnjala da mogu muku da mu olakšam. Molila sam se svakodnevno sve dok nismo dospeli u tamnicu Carskog dvora, zaista trebalo je da se borimo na igrama u Dvoru prilikom rođendana Cezara Gete. I molila sam se noći i danju, plačući i jaučući da budem uslišena….
Onog dana kad su nas bacili u okove evo šta mi se ukazalo: videh mesto koje sam već videla i Dinokrata, čistog tela, dobro obučenog, osveženog, a tamo gde je bila rana videh ožiljak i ograda česme, koju sam videla, spustila se do visine pupka deteta, a voda je tekla bez prestanka. Iznad ograde zlatan pehar bio je pun vode. Dinokrat priđe i poče da pije, ali se pehar nije praznio. Pošto je ugasio žeđ poče veselo da se igra vodom, kao što to čine deca. Probudih se i shvatih da je skinut s muka.“ (Le Goff, Nastanak Čistiliša, 1992)
Ovaj izvor je bitan za nastanak Čistilišta u hrišćanskom (uglavnom katoličkom) poimanju zagrobnog života, kao mjesta između Raja i Pakla, za one duše čiji grijesi nisu toliko grozni da budu zaslužne vatre Pakla. U tom mjestu su dušu kažnjene, ali te kazne služe svrsi njihovog pročišćenja prije prelaska na konačni boravak u Raju. I kad se čita Danteova Božanstvena komedija primjećuje se da su razgovori Dantea i duša u Čistilištu drugačiji od onih vođenih u Paklu i Raju, jer sami boravak duša u njemu nije statičan i duše u Čistilištu imaju čemu se nadati u budućnosti dok je dušama u Paklu i Raju budućnost identična njihovoj sadašnjosti. Još jedna bitna razlika tih razgovora je što duše u Čistilištu mogu putem Dantea poručiti živim članovima porodice da se mole za njihovo spasenje u vidu smanjenja vremena trajanja kazne, a u vremenu prije hrišćanstva ta mogućnost živih da izmjene sudbinu mrtvih nije postojala. Možda se treba drugačije izraziti jer i sam Dante je tumačenje Vergilijevih stihova predstavio ne kao da čovjek ima moć molitvama promijeniti volju Neba, tj. Boga, već kao da ta moć se proteže samo da se ubrzava onaj proces koji se svakako Božjom voljom odvija.
Sa tim se dolazi i do bitne razlike u poimanju odnosa čovjeka i zagrobnog života prije postojanja (ali i prihvaćanja) ideje o Čistilištu. Zagrobni životi su bili poimani kao statični i konačni. Enkidu iz Epa o Gilgamešu kao prizvana sjena govori Gilgamešu da bi se on srušio i rasplakao ako bi išta rekao o svijetu mrtvih, a i u Odiseji pokojni Ahil govori Odiseju da bi radije bio nečiji rob na zemlji nego vladar nad mrtvima. Orfej je umalo vratio Euridiku u svijet živih i Sizif je kažnjen jer je prevario smrt više puta, ali sve te promjene statusa pokojne osobe je išao u smjeru mrtav-živ. Nijedna promjena se nije ticala promjene funkcionisanja poslova u zagrobnom svijetu, npr. prelaska duše u blaženije mjesto ili za prestanak neke kazne. Antigona nam daje primjer dokle je dosezala moć živog čovjeka nad svijetom mrtvih: Pravilna sahrana će duši samo omogućiti prelazak u Had, a inače bi bila primorana lutati. U nekim kulturama se vjerovalo da pokojnik na onaj svijet donosi samo ono što ima od grobnih priloga i to bi objašnjavalo mnogo drevnih grobnica od koje su najpoznatije one faraonske. Takvo vjerovanje, ako je bilo rasprostranjeno, je moralo imati utjecaj na one žive koji ne bi mogli sa sobom u vječiti boravak zagrobnog života ponijeti milo i drago. Naravno, kao što je problem sa tumačenjem mnogih drevnih vjerovanja iz današnje perspektive, i ovo se može samo naslućivati i porediti sa obično rijetkim situacijama gdje je ostavljen pisani trag bilo kakvog promišljanja, ali i tada postoji velika mogućnost anahronog dodavanja savremene percepcije u onu staru, izgubljenu.
Živi čovjek bi se mogao moliti svojim pokojnim pretcima za pomoć u stvarnom životu i ti bi pretci, nekadašnji ljudi koji su svojom smrću stekli poveznicu sa duhovnim svijetom, mogli pomoći. Tada se i vjerovatno vjerovalo da se zagrobni život nalazi u stvarnom svijetu. Sa hrišćanstvom, zagrobni život se premješta u drugu uslovno rečeno dimenziju duhovnog nivoa, te molitve su obično da živi čovjek pokuša pomoći pokojniku ublažavajući njenu ili njegovu kaznu, a molitve za te ranije nadnaravne pomoći u zemaljskom svijetu preuzimaju Bog, Isus, anđeli ili neki od mnogih svetaca hrišćanskog svijeta. Sa hrišćanstvom pokojnik u zagrobni život donosi stanje svoje duše i svoje postupke koji mu određuju položaj u kontrastu sa zagrobnim životom koji je tmuran za sve bez obzira na način života ili ne. Dante jeste opisivao zagrobni svijet kao dio ovozemaljskog svijeta, ali njegovo djelo je više-manje umjetničko i nije primjer kanonske hrišćanske dogme koliko je iskoristilo hrišćansku dogmu da preoblikuje svoj umjetnički svijet, ali se može i ono dovoditi u kontekst historije selidbe zagrobnog života s ovozemaljskog svijeta na onaj onozemaljski. Naravno, kako antički svijet nije imao svete spise kao temelj za neku preciznu dogmu, tako je teško pretpostaviti šta se uistinu vjerovalo, a šta se prepričavalo tako. Ni danas ljudi koji praktikuju hrišćansku vjeru ne zalaze u dokazivanje Luciferove pobune kao nekog stvarnog događaja i ne čine taj element hrišćanstva okosnicom svojih vjerskih ubjeđenja, već taj mit stoji u pozadini hrišćanskog predanja. Koliko zapravo možemo griješiti kad podrazumijevamo da je prosječnom antičkom, politeističkom čovjeku bilo jednako bitno poznavanje svih mitova i predanja koji su do našeg vremena ostali?
Namjera ovog teksta je predočiti dijelove spomenutog izvora kao i dati neki okvirni kontekst kojem se čitaocu predoči kako se kroz historiju ne mijenjaju samo materijalne i društvene stvari, već kako se mijenjaju i navike i perspektive, a one često zađu u zaborav pod pritiskom političkih i vojnih historija. Ovaj tekst nema želju da pruži odgovore, već da zaintrigira čitatelja na teme o kojima ranije ili nije promišljao ili se samo malo zanimao. Mnoga vjerovanja i svoje odnose prema apstraktnom podrazumijevamo, a ne doživljavamo ih kao elemente neke kulture, i zaboravimo da je u prošlosti bilo ljudi koji su potpuno iste stvari drugačije podrazumijevali. Pristupanjem ovakvim „metafizičkim“ temama, osoba se može zaintrigirati i za neka druga pitanja čiji odgovori mogu biti precizni među kojima može biti „Ako je zagrobni život smatran tmurnim za sve, njihovi loši ili dobri postupci neće im olakšati ili otežati zagrobni život, kako su onda ljudi upućivani na put vrline ili na dobro ponašanje?“ i tako mogu doći do interesa za temu odgoja u Babilonu. Ne moraju sva pitanja imati instant odgovor.
Autor: Luka Bošković
Upute na tekst:
Jacques le Goff Nastanak čistilišta.
Dante Alighieri Božanstvena komedija.
Robert Graves Grčki mitovi.
Bilješka o autoru:
Luka Bošković je rođen 1997. godine u Sarajevu gdje je završio Treću gimnaziju. Studira dvopredmetno komparativnu književnost i informacijske znanosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu gdje je i predsjednik Studentske asocijacije Filozofskog fakulteta od 2019. godine. Njegove pjesme su izašle u međunarodnoj zbirci mladih autora Perom ispisujem dušu 3 u izdanju Kulture Snova, Zagreb i u almanahu Planeta poezije, Sarajevo. Dopisnik je web magazina Dunjalučara gdje povremeno objavljuje poglavlja romana Tanat, eseje i priče, kao i dopisnik online magazina Fenomenalno gdje objavljuje kratke tekstove o dijelovima i ljudima iz prošlosti . Objavljuje poeziju na svojoj FB stranici Lux Nocis-poezija i do sada ima napisanih i na FB stranici objavljenih preko 200 pjesama. Član je Mense BiH.
Dunjalučar 