Problem pada antičkog društva u povijesnoj literaturi XVIII – XX. st.

Problem pada antičkog društva u povijesnoj literaturi XVIII – XX. st.

Pitanje o uzrocima pada Rimskog Carstva spada među najsloženija pitanja u čitavoj historiografiji. Kao što je naprijed već istaknuto, to su pitanje postavili još suvremenici pada Rimskog Carstva. Njega su obrađivali pisci renesansnog vremena, koji su ukazivali na značaj barbarskih osvajanja. Montesquieu je glavni uzrok propasti Rimskog Carstva vidio u opadanju rimskog junaštva i jednostavnosti, što je bilo rezultat osvajanja bogatih istočnih zemalja od strane Rima. Gibbon je do određene mjere dijelio njegove stavove, ali je nastojao naglasiti destruktivnu ulogu kršćanstva, pod čijim je utjecajem nestalo stoljetnog rimskog duha. Tako su na to pitanje odgovarali i drugi povjesničari XVIII. st.

U građanskoj historiografiji XIX. st. bilo je dosta najraznovrsnijih pokušaja da se odgovori na to pitanje. Eduard Mayer stajao je na gledištu cikličkog razvoja ( prije njega slično mišljenje zastupao je talijanski filozof Vico ): antika je znala za iste stadije razvitka kao i europsko društvo; nakon procvata kapitalizma u doba Rimskog Carstva, ponovo počinje opadanje, vraćanje naturalnom gospodarstvu. To je opadanje zakonito, jer je kapitalizam najviši stadij razvoja kulture; pad kapitalizma može dovesti samo do propasti kulture. Drugi povjesničari nastojali su pronaći uzrok u pojedinim povijesnim pojavama. Tako je, na primjer, Hartman taj uzrok vidio u sve većem smanjivanju stanovništva.

Pelman je ukazivao na socijalnu borbu u zadnjim stoljećima Rimskog Carstva. Max Weber je skretao pažnju na to da je i antička kultura poglavito “primorska”, njeno prodiranje u dubinu zemlje i ekstenzivno širenje doveli su do gubitka intenziteta, povratka starim, naturalnim oblicima gospodarstva. Zastupajući isto gledište kao i Eduard Meyer, Pelman je smatrao da su se u antici zajedno sa kapitalizmom razvijali socijalizam i komunizam i da je pokret masa uništio kulturu. Njemu je blizak i pogled Rostovtzeffa, po čijem se mišljenju Rimsko Carstvo u doba svog procvata oslanjalo na “municipalno građanstvo”.

Proturječnosti između grada i sela, oštra podjela društva na honestiores ( ugledne ) i humiliores ( niže ) dovodi od revolucije. Protiv “građanstva” istupaju mase, seljaci sa sela i radnici iz gradova ( the paesants in the country and the workmen in the cities ). Izražavatelj te revolucije bila je vojska, koja se sastojala od predstavnika nižih slojeva stanovništva. Neredi III. st. i jesu upravo socijalna revolucija. Istočnjački despotizam, koji se oslanjao na vojsku, birokraciju i seljaštvo, nije mogao spriječiti propast antičkog svijeta.

Rostovtzeff smatra da širenje kulture vodi smanjivanju njenog intenziteta. On svoje djelo završava pitanjem: “Nije li svaka civilizacija osuđena na propast, čim počne prodirati u mase”. Neki istraživači ukazivali su na određene političke uzroke. Po Belochu, tragičnu ulogu odigralo je to što je Rimsko Carstvo progutalo grčki polis. Heitland je ukazivao na to da je Rimsko Carstvo bilo nesposobno da angažira masu za državnu upravu; broj ljudi koji su sudjelovali u državnoj upravi sve se više smanjivao, a predstavnički oblik uprave nije bio poznat. Ferrero je skretao pažnju na prijelaz vlasti po naslijeđu od Marka Aurelija na Komoda, kao na činjenicu od izvanredne važnosti. Senat je samim tim gubio svoj prijašnji autoritet, a na autoritetu te starinske ustanove počivala je moć rimske države. Drugu jednu okolnost kao presudan čimbenik pada Carstva navodi Kornemann: po njegovom mišljenu, Augustovo smanjivanje rimske pogranične vojske predstavljalo je prepreku za potrebnu i pouzdanu zaštitu Carstva.

Prethodnik fašističkih teoretičara O. Seeck vidio je glavni uzrok rimske propasti u sve većem istrebljenju “najboljih ljudi”. Uništenje aristokracije i širenje kulture u masama vodilo je Rimsko Carstvo opadanju, dok su međutim germanska plemena, koja su tada nadirala, bila puna životne snage. Njemački fašisti tvrdili su da je rimska vladavina dovela do miješanja rasa, do gubitka čistoće, tako da je pobjeda Germana, “čistokrvnih Arijaca”, bila pobjeda višeg, “vladajućeg” načela. Miješanje rasnih tipova kao uzrok pada Rimskog Carstva priznavao je i američki povjesničar- ekonomist T. Frank. Međutim, miješanje raznih etničkih skupina nije slabilo Carstvo, već ga je jačalo, jer je među oslobođenicima bilo ponajviše aktivnih ljudi koji su igrali veliku ulogu u gospodarskom životu Carstva.

Što se tiče barbarskih napada, treba naglasiti da nisu napadali samo Germani, već i drugi narodi: sarmatska plemena, Alani, a od VI. st. Slaveni. Prema tome, pogledi fašista su iz temelja pogrešni i proturječe svim povijesnim zakonitostima. Što se tiče ostalih gledišta, ona ponekad ispravno primjećuju ovu ili onu stranu povijesnog procesa ( sve veći nedostatak ljudstva, to što je Carstvo progutalo polis itd. ), ali tu stranu smatraju uzrokom, dok je ona međutim posljedica.