---

Izveče liježeš u postelju

a znaš da zalud liježeš: sjutra ćeš ustati izmoždeniji
no kad si legao. Izjutra ustaješ iz postelje a znaš
da zalud ustaješ: jučerašnji čeka te dan, sa jučerašnjim
stresovima. S prekjučerašnjim poniženjima. S
nakjučerašnjim očajem. Ova opsada ne traje dvije
godine, već jedan (tje)dan, kome svršetka nema.
Od ovoga bi, čini mi se, moglo da me odmori
Jedino more. A ko zna hoćemo li ga vidjeti više ikad?
Hoću li ikad više da stanem na hridine
Gdje su vazdušne struje toliko jake da ti se
Bačena kapa natrag vraća?
Ali ne čeznem, ovaj put, za morem sa mesnatim
Listovima agava u koje su imena
Ljubavna urezana. Za maslinama izuvijanim
Grčevito kao zelini laokooni. Za klobucima
Meduza što sliče svilenome čadorju iz skaski
Istočnjačkih. Ne čeznem za ubavim
Jednoličjem valovlja koje pjesnik poredi
S metrikom Homerovom. Ne čeznem za tom tintom
Kojom se mogu ispisati milijarde i milijarde
Ilijada i Odiseja
Ja čeznem za onom tugom što te
Obuzme zagledanog u vječno plavetnilo
I zaslušanog u mrmor te vječnosti
Za tugom koja ti kaže da opet imaš dušu.
Ne možda ni za tugom. Već čeznem za onom divnom
I melemnom prazninom.
Uroniti dušu u prazno koje odmara.
Liječi. Pomlađuje. Satima zuriti ni u pučinu,
Ni nad pučinu, već—nako! Po bosanski. Sve dok ne
zaboraviš
I šta si i gdje si i odakle si i kako ti je ime.
Jedino znaš da su u tebi—milje i milje praznine.
I da je morsko prostranstvo iz tebe isisalo
Stoljeća sva, do Adama. Sinja praznina pukla
Do konca svijeta i, unatraške, do njegova početka.
I pojmiš. Ma šta—pojmiš?! Osjetiš na nepcima:
Koja će milina zavladati poslije Sudnjega dana!
Sve će se istrijeti, kao sa školske ploče djetinja žvrljotina

A čista slast će da ostane!
I kušaš unaprijed, bar žlicom kavenom,
Blaženstvo u koje će da se rasprsne svijet!

Kada je srpski snajperist mojoj prijateljici

ustrijelio dijete u naramku –
prestala sam u boga vjerovati. Nema te, bože
rekla sam, prekrižen si za sva vremena
i tačka. Jer bog što pušta da djecu, majkama
u naručju, ubijaju onako, ni zbog čega
naprosto iz zabave, takav bog meni ne treba
A drugi – kako god hoće

Inače, prije rata sam mislila da bi se
nebesa na mene sručila ako bih prestala
u boga vjerovati. A eto, nije se desilo ništa
Ni crijep nije napukao na krovu moje kuće
Ja sam i dalje ja. Sarajevo je i dalje Sarajevo
Nebo i dalje nebo. I eno stoji gdje je i prije bilo
Iako boga nema. Mislim, nema ga za mene
A drugi – kako god hoće
Sve se kotrlja po starom
Čak mi se čini da mi je ovako lakše
Ovako, bez boga. Ne umijem ti to, bojim se,
Objasniti. Znaš, pješači se lakše
bez ičeg u rukama nego kad vukljaš cekere
Jeste, dobro sam rekla. Bez boga, nekako
lakše se pješači kroz ovaj guravi život.
Jedino, svaki čas osjetim
da su mi ruke prazne.

Prazne, i zato teške

Odavde si

Prije smrti da se, još jednom, nagledam snijega
papljanskog, što iz davnina pada.
Da gledam, sve dok me, to, ne prečini u prvašnjega,
i ne vrati me u vremena kada
sve izvan mene bilo je od mene. Kada su vuci
urlanjem zvijezde činili bližim. Kada je duši svijet
pripsao kao rukavica ruci.
Da se, zablenut u lijet
pahulja, čudim što na zemlju liježu
umorne kao da su se pele
i da me sa svim, što izgubih, vežu.
Da mi, na magnovenje, bude bijel čak i lelek
sa groblja vranštičkog. Da gledam kako se roje
sve dok se ne sjetim onih dukata iz sna
u koje Gospodnje lice bilo je
utisnuto. Da gledam sve dok duša, sa svime prisna,
ne bude ratar, tih i blag, ko iza daće,
koji marljivo ore
i sije iako znade da će
barbarske baklje ljetinu da mu sagore.

Da Sarajevom, nakon toga, hodam
naredan svemu što će da se desi,
i, pred čimegod zastanem, da mi ne bude bara
već živa voda
kraj koje duša, u sebi samoj, odmara
i sebi samoj kaže: odavde si!