Proza: Mirza Herco


Venecijanske klupe ili “Zabranjeno sjediti ‘nako”

Sve je počelo željom. Obradovati, ugoditi, iskočiti iz klišea, a sve omogućeno jeftinim turističkim aranžmanom. Otići od Breze do sjeveroistoka Italije i nazad u 48 sati – šta je to?! Dvije ledene kafe su u ruksaku i put može početi.

Je li kliše da Venecija bude dio priče? Nema toga što nije napisano ili pak odglumljeno o i u Veneciji: te gondole, čamci, gliseri, pucnjave, ljubavi, smrt u Veneciji, romantika, otrov u Veneciji (doduše popijen u Bosni). Šetamo uličicama sa hiljadama drugih prisilno sretnih: Kinezi, Japanci, Arapi, Poljaci, Rusi, i ostale žrtve primamljivih turističkih ponuda, svi su tu. U mojoj grupi je i romantični par čiju smo prosidbu vidjeli na Mostu Rialto (Ponte di Rialto), a sve to pred međunarodnom publikom i ovjekovječeno videom koji je snimao vodič za buduće mladence, naravno. Onda, aplauz. Hoću li ispasti zavidan, ako napišem  da je kliše? Koliko puta ste zaprosili djevojku u Veneciji? Ja nisam, a nije ni neko koga poznajem.

 U Veneciji nema klupa na kojima bi turisti sjedili uz Rivu degli Schiavoni ili negdje drugdje. Čak i ispod neke statue u centru piše: „This is not picnic“ iliti Zabranjeno sjediti ‘nako, kao u jednom starom jugoslavenskom filmu gdje je u jednoj kafani na zidu zalijepljen takav natpis. Eksploatacija turističkih džepova okrenuta na maksimalno. A opet, ima nešto u toj Veneciji. Možda bih, da je manje turista, uspio doživjeti katarzu, ali kako kad su svi jedni na drugim. Hvata me blaga panika i kćerku podižem na svoja ramena i nosim je skoro čitavim putem do Mosta Rialto. Osjećam se kao laboratorijski miš u labirintu, a da mojim mozgom rukovodi Lutkar nevidljivim koncima.

„Santa Maria della Salute ljubim ti tvoje presvete skute…“ i otok koji je služio kao karantin zbog kuge prolaze pored mene, a kojem se ne sjećam imena (a ne da mi se tražiti na pretraživaču). (U mislima slijedi Rambov nastavak: „Sve čet'ri noge, sve čet'ri su krute…“)

Hotel u Lidu di Jessolu. Ledene kafe izvadih i stavih na stol. Naša kćerka je zaspala, odoh da se tuširam. „Pridruži mi se“, pozvah Melaniju i ona uđe…

Na putu prema Veroni, sjetio sam se da smo ostavili kafe u hotelu. Zaboravismo kafe, ali za četrdeset sedmica dobismo sina.

U Veroni, Dante je u paklu!? Ne, nije, nego je to dim roštilja ispod spomenika Danteu Alighieriju?! Pokušavam zamisliti da je neko kod nas to uradio uz „huntić“ postavljen usred grada. Međutim, ako gazda dobro plaća gradu, može se i roštiljati pod Danteovim nogama.

Julija stoji ispod balkona, izlizana joj je desna dojka. Svako ko dođe u Veronu želi sreću u ljubavi i dodiruje Juliju, svud naokolo su papirići s imenima priželjkivanih ljubavi. Za svaki slučaj i ja je uhvatih i rekoh Melaniji da me fotografiše. Ne primijetih da li je Julija (ili kako je napisao stari bard Shakespeare Giulietta) uspjela razviti neku spolnu bolest zbog silnog diranja i barem neku gljivičnu infekciju.

Kako od fikcije napraviti turističku atrakciju? Pravi primjer, pa Shakespeare nije bio u Veroni, ali neko je smislio da je to vila Montecchievih. Gdje je Hasanaginica u takvim pričama? Ni u Bosni i Hercegovini, a ni u Hrvatskoj  se nisu sjetili da je eksploatišu iako se pouzdano zna gdje je bila Hasan-agina kula. Uz to dodati prigodno praznovjerje: za sretno roditeljstvo dotaknite objema rukama Hasanaginicine grudi.

Tražili smo neko mjesto gdje bi nešto prigrizli, ali nismo htjeli sjediti na „špici“ nego tražismo i nađosmo mjesto u jednoj manje izloženoj ulici. Naručili smo pizzu u jednom lokalu, da se napijemo s izvora i dobismo – ništa specijalno. Još ja dodah maslinovog ulja na svoju pizzu. Jedva pojedoh…

Posmatram goste koji dođu i „s nogu“ popiju kafu i zaliju nečim iz čašice. „Vodka“, složismo se Melanija i ja. „Nije sigurno rakija“, dodah. Pitah konobara na svom skromnom engleskom zašto ovako piju kafu, jer mi to u Bosni „ćeifimo“ i objasnim mu šta je to „ćeif“ (ili barem mislim da sam mu objasnio). On me sluša poluzainteresovano. Kaže: espresso piju u toku radnog vremena da ih podigne i vrate se gdje su stali. „Logično“, pomislih, pa nije naziv kafe „usporeno“ (na talijanskom bi to bilo rallentato) ili tako nešto. Mi bi mogli tako nazvati svoju bosansku kahvu. Pomislih: „Ima i domorodaca u Veroni, pored turista. Neko mora ići na posao dok mi besposličarimo.“ Nešto sam mu još bulaznio o tome kako pratim italijanski fudbal i nabrojao italijanske reprezentativce sa Svjetskog prvenstva 2006, kada su postali svjetski prvaci. On je to poprilično nezainteresovano propratio. Nekom je normalno da mu je nacionalni tim svjetski prvak, kao nama da Bosanci uvijek pobjeđuju u „Zvijezdama Granda“. Ciao!

Naš turistički vodič reklamira „najbolji sladoled na svijetu“ prema nekom izboru i kako je to stara sladoledžijska radnja i kako je led dovlačen sa Alpa u predelektričnom vremenu. Bio sam spreman tome odoljeti zbog cijene, ali ima još osoba sa mnom (čitaj supruga i kćerka) koje su me nadjačale. I tako provedosmo dobrih 30 minuta čekajući na red poslije učenika koje je učiteljica dovela na sladoled, ali nema veze, to je ipak najbolji sladoled na svijetu. Kada izađosmo iz slastičarnice, sretosmo onaj tek zaručeni par iz Venecije, te se s njima uputismo prema autobuskoj stanici. Ukus za sladoled mi nije posebno istančan, a da je pivo u pitanju …

 Autubus se parkirao pored ogromnog parka u Padovi (Prato della Valle) u kojem svako gleda svoja posla: vježba gimnastiku, čita, svira, leži… „Kod nas bi te proglasili ludim“, kaže Melanija. Pokušavam se zamisliti kako meditiram u parku u mojoj Brezi. „Vidi ga, puk'o!“, rekli bi moji sugrađani. Ali parkovi su nekad odisali mladošću: po danu su igrala djeca, a navečer su parkovske klupe ispunjavali zaljubljeni parovi i društva koja su se družila uz gitaru i pokoje pivo. Park u Padovi još uvijek živi opušteno.

Turistička šetnja nas dovede do Bazilike svetog Antuna Padovanskog (Basilica di Sant'Antonio di Padova). Unutar – hladno i mračno, kao u horor-filmovima. Koja je razlika u atmosferi džamije i ove bazilike, pogotovo u džamijama iz osmanskog perioda?! Dojam je da se u srednjovjekovnim rimokatoličkim objektima slavila smrt, ili su se crkvenim enterijerom vjernici stalno podsjećali na bogobojaznost, dok sam u džamijama kroz dekoracije doživljavao slavljenje života. Možda sam presubjektivan, ali čitajući o sv. Antunu zaključih da je bazilika koja je nazvana po njemu i kojoj se nalaze njegovi posmrtni ostaci zaslužila barem malo humanosti u dekorisanju.

Evo jedna anegdota iz njegovog života:

U doba sv. Antuna haralo je manihejsko krivovjerje pod raznim imenima. Osobito se isticao sv. Antun. Koji je krivovjerce snažno pobijao učenošću, propovijedanjem i molitvom. Osobito je tim krivovjerjem bio zaražen grad Rimini. Biskupi ovoga grada molili su od pape da pošalje revnih misionara. Kad je u tom poslu tamo prispio sv. Antun, pobojaše se krivovjerci i nagovoriše puk, da ga ne slušaju. I doista kod propovijedi sv. Antuna nije bilo mnogo slušalaca do nekoliko žena i staraca. Uza sve to, svom revnošću je propovijedao, te kad to začuše odmetnici, odluče da ga pogube. Čuvši za to sv. Antun povuče se u samoću, molio je i postio, ne bi li Bog omekšao srce zavedenog puka. Okrijepljen molitvom i postom ode na obalu, te vikne ribama iz sveg glasa: Dođite, nerazumne ribe, da čujete riječ Gospodina, koji vas je stvorio, na sramotu ljudima, koji zatvaraju uši i srce glasu Božjem i ostaju u bludnji. Mnogo ljudi se bilo sabralo: što iz radoznalosti, što da se narugaju. Ali tek što je svetac progovorio, uzdrma se more i mnogo riba svake vrste i veličine dopliva k obali i uzdiže glavu, poreda se mirno u polukrugu sve dalje i dalje, pa pozorno i mirno slušaše riječi sv. Antuna. Svijet je bio kao zapanjen i gledao, što će se sada zbiti. Na to prozbori svetac: Hvalite, ribe, Gospodina, slavite svoga stvoritelja, zahvaljujte mu, što vam je za stan dao neizmjernu vodu s mnogim zakloništima protiv nepogoda, što vam je dao jasnu i prozirnu vodu, da vidite svoje putove te izbjegnete neprijateljima svojim.

I tako je sv. Antun Padovanski umjesto da spava s ribama pričao s ribama.

Naručismo ubitačan espresso s pogledom na park i uz njeg nam konobar donese čašicu – vode.


Autor: Mirza Herco

Bilješka o autorici:

Mirza Herco, rođen 1980. Živi i radi u Brezi (Bosna i Hercegovina). Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Odsjek za književnosti naroda Bosne i Hercegovine i bosanski, hrvatski i srpski jezik. Objavljivao poeziju u zajedničkim zbornicima poezije i u časopisima sa ex-Yu prostora (Rukopisi , KNS, Sloboda). U beogradskom časopisu Književne vertikale objavio je priče Đavo od Rabaula, Smrt nad Holivudom i Samuraj. Priče Murad, Kratka priča i Bibliotečka tuča objavljene u časopisu Avlija. Priča Murad je trećeplasirana na regionalnom konkursu časopisa Avlija za najbolju kratku priču u za 2018. godinu, dok je priča Halt! Halt! zauzela drugo mjesto na istom konkursu za 2019. godinu.