Abdulah Sidran: Tužan tužnome tugu blaži
Kad su me prije… više i ne pamtim koliko godina… u ovakav ularen julski dan pozvali da sa platoa ispred zgrade Parlamenta BiH u mikrofon reknem nekoliko rečenica na mitingu što su ga organizirale Majke Srebrenice – za jednu sam noć i jedan dan napisao poemu o njima, srebreničkim majkama i njihovim živim patnjama. Poemi dao naslov SUZE MAJKI SREBRENICE.
Sutradan, prekosutra, pokazalo se da u mojoj duši, da u mojim plućima, da u mome grlu, da u mojim nogama… nema dovoljno snage potrebne da se izide i govori pred licima nekoliko hiljada nesretnih Podrinjaca… Sta da se čini ? Sjetio sam se da u Sarajevu postoji Izudin Bajrović, jedan od rijetkih glumaca koji umije kazivati stihove a da ih ne pokvari nepotrebnom glumom, suvišnom gestikulacijom i “dramljenjem” koje često upropaštava i najbolju poeziju. Nazvao sam ga, kazao mu svoju nevolju i molbu, Izudin me razumio i, na moju sreću, prihvatio, na čemu sam mu i dan-danas bratski i duboko zahvalan. U mojim bilješkama iz tih dana postoji i njegova rečenica, kazana mi u telefonsku žicu, nakon veličanstvenog i tužnog mitinga: Dragi moj Avdo, jedva sam izdržo. Da sam je moro još jednom pročitati – srce bi mi prepuklo !
Ovo je dan u kojemu bi svi trebali šutjeti.
Ko nije u vjeri, ko ne zna lice prisloniti zemlji i kazivati molitvu – umije šutjeti i neka u šutnji izgara do sljedećeg dana.
A ja sam rano jutros, u daljinu zemlje Slovenije, Ani, kćerci Voga umrlog prijatelja pjesnika Duška Trifunovića poslao poruku i u njoj rečenicu:
Tužan tužnome tugu blaži!
Uzvratila mi sa zahvalnošću, pozdravljaju me, veli, i majka Dana, i brat Severin, Milo mi. U međuvremenu, između dviju poruka, smisao one rečenice što zvuči kao stih: Tužan tužnome tugu blaži, u mojoj se glavi premetnuo:
Tužan tužnome tugu – snaži!
Vidi čuda! Jedno drugome suprotno, a oboje – istinito!
Izvor: Abdulah Sidra, Oranje mora.
Dunjalučar 