Čovjek će pobijediti, a ne tenk… Čovjek je izgubio!

Na primjeru dvije žene, Shibli pokazuje način na koji funkcionira historija i naše sjećanje, daje nam do znanja da se od 1949. godine do danas ništa nije promijenilo, osim granica koje se prave silom, nasilno mijenjaju i ucrtavaju na kartama.

Čovjek će pobijediti, a ne tenk… Čovjek je izgubio!

Adania Shibli, Sporedan detalj, Sarajevo, Buybook 2022, preveo Mirza Sarajkić

„Činjenica da je djevojka ubijena na dan na koji ću se ja roditi nakon čertvrt vijeka ne znači nikako da se njena smrt tiče samo mene, ili da bi se trebala vezati za moj život, pa da djevojčino viđenje tog događaja postane moja dužnost. Naprotiv, ja to nikako ne mogu učiniti, sa svim ovim mojim mucanjem i smetenešću.“ Kontemplirati o prošlosti, nasilju, ratu i historiji u svijetu čija budućnost je neizvjesna, a sadašnjost prepuna muka, okrenuti se ka sudbini jedne žene i prikazati njenu patnju, znači oživjeti je i dati joj glas, dati glas svim pojedincima koje je progutala historija. Iako su romani Dodir i Svi smo jednako daleko od ljubavi, palestinske spisateljice Adaniae Shibli, doživjeli veliki uspjeh kod književne kritike i čitatelja, njen treći roman Sporedan detalj, doživio je najveći uspjeh i divljenje, a nobelovac John Maxwell Coetzee je u svojoj kratkoj recenziji napisao da je ovo roman koji jednostavno ostavlja bez daha.

Radnja romana podijeljena je na dva dijela. Prvi dio je ispripovijedan u trećem licu, a radnja je smještena u 1949. godinu, nakon Arapsko-izraelskog rata. Stil prvog dijela je stil novinskog članka, objektivan je, lišen emotivnosti. Sveznajući pripovjedač opisuje kako je u pustinji Negev, na granici sa Egiptom, grupa izraelskih vojnika na čelu s bezimenim oficirom srela beduine koje su na licu mjesta ubili, pri čemu je preživjela samo jedna osoba, djevojka, koju će grupa vojnika silovati i ubiti. Spisateljica se u ovom dijelu romana fokusira na izraelskog oficira, naglašavajući njegovu iscrpljenost, on je poput pustinjske životinje, na njegovoj potkoljenici je rana koja truli, sunce ga prži, dok mu noći prolaze u bunilu.

Drugi dio romana napisan je u prvom licu, a radnja je smještena u sadašnjost. Bezimena pripovjedačica iz palestinskog grada Ramallah, u novinama pročita o događajima opisanim u prvom dijelu romana, i vođena intuicijom, kada shvati da je jedna djevojka ubijena na datum njenog rođenja, odlazi u Izrael, želeći da pronađe i ispriča njenu priču. Spisateljica gradi neraskidivu vezu između dvije žene koje su živjele u različitim vremenima, na različitim prostorima, a njihovi životi i smrti obilježeni su nasiljem. Sporedan detalj, koincidencija, datum smrti jednog i rođenja drugog ljudskog bića, u svijetu romana sve je samo ne sporedno, to je detalj koji nam daje do znanja da nasilje uvijek i iznova rađa nasilje. Pripovjedačica odlazi u pustinju nadajući se da će saznati nešto više o silovanoj djevojci, ali ne pronalazi ništa osim onoga što je već znala. Politička poruka romana jasna je od samog početka, ali su stil i izvedba nevjerovatno snažni i potresni. Na primjeru dvije žene, Shibli pokazuje način na koji funkcionira historija i naše sjećanje, daje nam do znanja da se od 1949. godine do danas ništa nije promijenilo, osim granica koje se prave silom, nasilno mijenjaju i ucrtavaju na kartama.

Kako navodi Senadin Musabegović u svojoj knjizi Umiruće tijelo politike: „Silovanje žena drugih nacionalnosti, način je osporavanja drugom narodu da posjeduje suverenitet na određenoj teritoriji, jer je žensko tijelo, za počinitelje, na simboličkom nivou označavalo tuđu teritoriju, po kojoj se usađuju vlastita nacionalna obilježja, kako bi se pravo na istu drugoj naciji osporilo. Ukratko“, nastavlja Musabegović, „teritorija, na kojoj su živjeli žrtva i počinitelj, bila je zajednička, ali na taj način se nastojala žrtva proglasiti tuđinom i razvlastiti pred svemogućom nacionalno, muškom potencijom, falusom, koji počinje da djeluje kao utemeljiteljski nacionalni znak, norma!“ (Senadin Musabegović, Umiruće tijelo politike, Sarajevo, Buybook, 2019) Izraelski oficir naređuje vojnicima da zarobljenu djevojku operu, ošišaju i obuku u vojničku odoru, skoro pa ritualno, lišavaju je njene osobenosti, i pretvaraju u simbol neprijatelja, osvajanja teritorije. To je izrazito aktuelna tema, kojoj u javnom diskursu nije posvećeno dovoljno pažnje.

Svakodnevno se susrećemo s vijestima koje silovane žene svode na broj, u Palestini, Ukrajini, Bosni i Hercegovini. Književnost, umjetnost, ne govori o brojevima, statistikama i granicama. Iako se u romanu Sporedan detalj, ne imenuju ni silovana djevojka ni pripovjedačica, jasno nam je da su njihove priče krik jedne žene, Adaniae Shibli koja kroz svoju umjetnost progovara o posljedicama nasilja. Tako spisateljica ukazuje na ponovljivost nasilnih obrazaca.

Krilatici Čovjek će pobijediti, a ne tenk!, koja se pojavljuje na nekoliko mjesta u tekstu, a koja predstavlja antiratnu poruku, spisateljica suprotstavlja sudbine ovih dvaju žena, dajući nam do znanja da čovjek još uvijek nije pobijedio – možemo se usuditi i reći da je čovjek izgubio. Čak je i izraelski oficir čije stanje je predstavljeno u prvom dijelu romana, inicijator silovanja i ubijanja, žrtva nasilja društva koje rađa nasilnike.

Sporedan detalj je kratak roman, ali je istovremeno snažan i uticajan, to je iskrena priča koja od čitatelja zahtijeva aktivnost, bijeg od komformizma i svakodnevnice, razmišljanje, ne samo o žrtvama iz prošlosti nego i o ljudima koji u ovom trenutku postaju žrtve, o žrtvama koje još uvijek nisu ni rođene, a čiju sudbinu već sada može odrediti nasilje.