Patologija “ćutanja”

Patologija “ćutanja”

Milica Vučković, Smrtni ishod atletskih povreda, Zagreb, Fraktura, 2022.

Milica Vučković nije željela davati rješenja, nego pokrenuti unutarnje promjene mehanizama razmišljanja i poručiti da je odluka na pojedincu.

Vučković nije napisala priču o slaboj ženskoj junakinji, nesposobnoj da se izbori za sebe. Napisala je priču o izgubljenosti, o nemogućnosti da se samog sebe razumije, o naslijeđenim malim obiteljskim patologijama

Ime Milice Vučković, slikarice, umjetnice i spisateljice vjerojatno ne čujete prvi put, kao ni naslov njezinog drugog romana Smrtni ishod atletskih povreda. Autorica je i prije nego što je ovaj roman osvojio Vitalovu nagradu za najbolju knjigu 2021. godine, uspješno debitirala na književnoj sceni romanom Boldvin te zbirkom priča Roj. Smrtni ishod atletskih povreda narativni je nasljednik romana prethodnika, ženska protagonistica ponovo je u fokusu, no tematski je sklop drugačiji.

(Balkanski) priručnik za spremačice

Nezahvalno je, i nezgodno također, pisati o problematičnoj temi, o tuđem bolnom iskustvu ili traumi objektivno i realno, s distancom i bez naknadnog pametovanja. Zato sama sebi postavljam moralno i etičko pitanje u trenutku kada bih trebala pisati o onome što sama nisam doživjela, ali znam da mnogi jesu. Smrtni ishod atletskih povreda ispovijest je mlade žene, Eve, samohrane majke s djetetom iz prvog braka, provincijskog podrijetla, koja ulazi u odnos s Viktorom za koji će se vrlo brzo ustanoviti da je nasilnički i zlostavljački. Viktor – simbolika imena se vrlo brzo očituje – uvijek pobjeđuje, on u psihičkom, emocionalnom pa i fizičkom smislu nadjačava Evu. Viktor je gotovo školski primjer psihološkog profila emocionalnog manipulatora, ugnjetavača i lažljivca. Kada joj je (teškom mukom?) pronašao izgubljenu ogrlicu u Dunavu, Eva zaključuje da je potraga bila samo gluma, jedna od mnogih njegovih predstava. Jednom riječju – Viktor je pozer, ono što njemu treba, inscenirat će, a za imidž kakav želi, okrenut će situaciju u svoju korist. Nebrojeno mnogo puta i stalno iznova, dok se god žrtva sama ne odluči spasiti i maknuti iz takvog odnosa.

No glavno pitanje nije razlog zašto je Viktor takav, iako tijekom romana dobivamo uvid i u njegovu obiteljsku anamnezu nasljednih trauma pa nam je to dijelom jasnije. Nije fokus ni na onome što će se dalje dogoditi između njih dvoje jer brzo shvatimo i pročitamo Viktorovu igru i mehanizme manipulacije. Ono što me kao čitateljicu kopkalo, a vjerujem i većinu onih koji su čitali roman ili će to tek učiniti, jest zašto Eva pristaje biti dijelom njegove predstave? Zašto mu se stalno vraća, opetovano oprašta, ispričava se i kad nije kriva, vjeruje svojim opravdanjima? Priznajem, žarko sam priželjkivala da Vučković ugradi mrvu otpora u svoju junakinju, voljela bih da ju je emancipovala i učinila snažnijom, inatljivijom. No vrativši se na početak i počevši drugo čitanje u pokušaju da bolje shvatim Evinu psihologiju, početni mi je Andrićev citat na koji sam u međuvremenu bila zaboravila, objasnio autoričinu namjeru. Eva je „jedna od onih retkih žena koje (…) ne uzimaju posle svakog napora masku mučenice, i koje u svemu izgledaju dovoljne same sebi“. Eva boluje od viška empatije i svaki Viktorov ispad razumije, uvijek mu se vraćajući. Borit će se za njih, a ne za sebe, učinit će sve da oni budu uredu i tako postati dobrovoljna žrtva jer, kaže odmah na početku: „i pacov je lep ako ga dovoljno dugo gledaš, probala sam“. Razlog njezina ostanka može biti želja da pruži Viktoru ono što ni on ni ona, a ni njezin sin Mario nisu primili u djetinjstvu. Upravo mi se ta činjenica doima ključnom u čitanju Smrtnog ishoda i u shvaćanju Evine psihologije. Vučković je uspjela dočarati i uvjerljivo ispisati itinerar ljudske nesreće i zato Eva „ne ume i ne zna da brani svoje pravo, nego mora, pored toga što je žrtva, da uzme na sebe i izgled krivca“ stoji također u uvodnom citatu.

Osobito mi je zanimljiva činjenica to što je Viktor novinar i pisac u nastajanju jer ju vidim kao mogućnost obrnute perspektive Berlinina Priručnika za spremačice. I Berlinina junakinja (ili ona sama) proživljava slična iskustva, ove dvije protagonistice muče problemi disfunkcionalnosti međuljudskih i obiteljskih odnosa, promjene različitih poslova, alkoholizam, propali brak(ovi), emocionalno nasilje, roditeljstvo. Koja je cijena samostalnosti univerzalno je pitanje bez obzira radi li se o balkanskom ili američkom mindsetu. Osim toga, i u romanima Milice Vučković i kod Lucie Berlin suptilno je prisutan crni humor za one koji ga u takvim situacijama znaju iščitati.

S druge strane, pak, Lucia Berlin pisala je vrlo vjerojatno o sebi, no to što je Vučković odlučila autorstvo Evina života staviti pod Viktorovu nadležnost, govori puno više o Viktoru i o našem podneblju, nego o Evi. Sve što radi jalovo je, isprazno, njegov antikapitalistički stav proziran. Uz stilske razlike i drugačiji književni kontekst nastanka, ova dva priručnika za spremačice razlikuje i pozicija junakinje prema onome što joj se događa. Milica Vučković povlašteni položaj daje Viktoru, a odluku o vlastitoj sudbini Evi u ruke. Do kraja romana, a i nakon čitanja, nismo sigurni je li zaista nastupio (u metaforičkom smislu) smrtni ishod za Evu. Lucia Berlin ima mnogo više osjećajnosti i empatije prema samoj sebi jer to je, čini mi se, još uvijek strano balkanskom mentalitetu. Mi čuvamo novac za crne dane i nasljeđujemo misao da treba staviti kamenčić u cipelu kad nam je u životu lepo da nas nešto ipak bocka. Uostalom, zato bi bilo i kontraproduktivno da je Milica Vučković odabrala hepined i spasila Evu jer, Eva smo svi mi. Zato mislim da je dobro što nas otvoreni kraj i Viktorovo pitanje nastavljaju kopkati i nakon čitanja, poput tog kamenčića u cipeli.

Smrtni ishod… samookrivljavanja?

Ovaj roman treba čitati kao povijest bolesti razarajućeg ovisničkog odnosa u kojemu je pojedinac uvučen u zatvoreni krug samookrivljavanja s pitanjem: Tko se kome ispričava? Također, simbolički može biti riječ i o bilo kojem odnosu, ne samo o ljubavničkom. „Čovek sam sebe najviše može da zakuca“, izgovara Eva na jednome mjestu, a na drugome: „Nisam mogla da razumem sebe.“ U kontekstu Evinog psihološkog ocrtavanja, još mi se jedna situacija čini ishodištem njezina narativa, a to je nakupljeni bijes u njoj i tjelesne manifestacije emocija. Eva pripovijeda iz prvog lica, retrospektivno: „Sećala sam se svega i osećala sam ogroman bes.“ Time što pripovijeda svoja sjećanja čitatelj postaje njezin slušatelj. Istina je da ne kanalizira osjećaje nakupljene unutar nje, da osjeća pištav zvuk prije nego nastupi zemljotres, da je razvila posebno šesto čulo za Viktorova raspoloženja i ton glasa kojim joj se obraća, da joj je u stomaku rak koji je bocka, da je herpes manifestacija stresa. Njezine su misli ponekad kaotične, unutarnji nered suprotnost je održavanju vanjske čistoće. Na tekstualnoj se razini smušenost očituje u miješanju upravnog i neupravnog govora, prepričavanja razgovora i izravnih replika u dijalozima. Pokušala sam, ali nisam otkrila pravilnosti kada likovi progovaraju svojim riječima distancirano, a kada su dio Evinog unutarnjeg monologa što pokazuje formalnu dosljednost i internalizaciju vanjskih doživljavanja na narativnoj razini.

No istovremeno, Eva je ponekad potpuno svjesna sebe i situacije. Sjeća se da ga je u određenom trenutku poželjela ubiti i da je želela da se sve završi prije nego što je otvorila vrata automobila u vožnji. Znači da postoji mogućnost da je prekinula s Viktorom i otišla od njega, a da sada čitatelju (sebi? kome drugome?) prepričava što se dogodilo. Trauma nije tako velika dok se događa, tek naknadno izgleda mnogo gore, kada osvijestimo što se zapravo dogodilo. Milica Vučković nije željela davati rješenja, nego pokrenuti unutarnje promjene mehanizama razmišljanja i poručiti da je odluka na pojedincu. Odluka da pomogne sam sebi i napusti ljubav koja smrdi na crkotinu.

Šutnja nije zlato

Već sam spomenula kako mislim da nas ne bi trebalo toliko frustrirati što je autorica Evu ostavila da izgori do kraja (možda, to ne znamo), što se do kraja romana nije izborila za sebe i ustala protiv vlastite nijemosti. Puno bi nas više trebalo moriti što je ono o čemu Vučković piše istinoliko. Što je toliko ljudi, većinom žena (a i muškaraca!), odabralo i nastavlja odabirati šutnju u stvarnosti. Ovo nije priča o Evi, ovo bi mogla biti priča o nama ostalima – kakvo društvo gradimo i gdje je korijen toga da netko izabere šutnju? Lako se okomiti na onoga koji šuti i zamjerati mu slabost što ostaje u nasilničkom odnosu. Puno teže jest suočiti se sa sobom, postaviti pitanje kako sam sigurna da razumijem onoga koji šuti, a da to sama nisam iskusila, zašto je lakše zauzeti poziciju svemogućeg ili sveznajućeg spasitelja? Milica Vučković nije napisala priču o slaboj ženskoj junakinji, nesposobnoj da se izbori za sebe. Napisala je priču o izgubljenosti, o nemogućnosti da se samog sebe razumije, o naslijeđenim malim obiteljskim patologijama, klicama koje u pogodnom kruženju izrastu u velike patologije, o tumorima koje primećuju samo oni koji ih imaju, ali ne i ostali. Ili, još gore, primjećuju, a ne reagiraju. Tek kad je Eva otišla kod tatinog prijatelja u Stuttgartu, saznajemo da su oni znali i pretpostavljali da ju Viktor zlostavlja. Pitam se, kako to da nisu reagirali, zašto su ju pustili?

Nadam se da ćemo se osjetiti barem malo izazvanima da i mi, poput Milice Vučković, zbog razornih posljedica šutnje posebice u ovakvim situacijama, počnemo sokoliti na nepristanak. Smatram da je glavno pitanje Smrtnog ishoda atletskih povreda što ćemo kao čitatelji, pojedinci ili društvo učiniti da se prekine lanac šutnje. Kojim postupcima možemo (i trebamo) poslati poruku da ćutanje nije poželjno kao što to ovim romanom čini Milica Vučković. Drugim riječima, što ćemo s kamenčićem u cipeli?

Autorica: Tea Sesar

*Tekst nastao u okviru Međunarodnog književnog festivala Bookstan.

Bilješka o autorici:

Tea Sesar diplomirala je kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Trenutno radi u Knjižari Fraktura, objavljuje kritike na portalu kritika-hdp.hr

Kad ste već ovdje, pročitajte i ovo:

Donatori Magazina Dunjalučar mogu biti svi koji su zadovoljni našim radom, i žele podstaknuti naš trud. S obzirom na to da je Dunjalučar neprofitna organizacija, rad na magazinu je volonterski, ali smo se odlučili da vam omogućimo da nam pomognete u daljem radu i razvoju mjesečnom uplatom odabirom jedne od ponuđenih opcija.

Dobrovoljne uplate na račun Magazina možete uplaćivati putem platforme Patreon, koja predstavlja legitiman način finansiranja nečijeg rada. Prije same uplate neophodno je izvršiti registraciju na platformi Patreon, a uplaćivati možete putem kartice ili putem paypal računa. Registraciju i svoje uplate možete izvršiti putem sljedećeg linka:

Donirajte