Dževad Karahasan: Uvod u lebdenje
Bosanskohercegovački pisac Dževad Karahasan u nedavno objavljenim intervjuima kaže kako je njegov novi roman pod nazivom Uvod u lebdenje, čekao 24 godine da bude napisan. Toliko je vremena trebalo ideji koju je pisac pokušavao prenijeti na papir, od 1998. do 2022. godine, da sazrije i da se razvije. Knjiga govori o ratu, agresiji na BiH, o opsadi Sarajeva, što je sa opravdanim razlogom jedna od najvažnijih tema bosanskohercegovačke književnosti. Međutim, ono što je izdvaja, ne samo na bosanskohercegovačkoj, nego i regionalnoj književnoj sceni, jeste perspektiva iz koje se pristupa razvoju priče.
Možemo reći kako se ovaj roman razlikuje od prethodnih romana Dževada Karahasana, međutim, ne odudara od njegove poetike, već u sebi sadrži spoj tema, pitanja, književnih postupaka, intertekstualnosti, koje prepoznajemo kao bitna mjesta piščevog stila. Jer vi možete svoj zanat poznavati kao ne znam ko, jasno vam je da ne znate i ne možete znati kakva je vaša nova knjiga zaista. Književnost je, naime razgovor, knjiga i njezina sudbina zavise i od čitaoca, budući da je čitalac završava: roman je dovršen kad je čitalac u njega unio (projicirao) svoja iskustva, pitanja, osjećanja… Bez toga je roman samo ponuda, mogućnost (potencijalitet, rekli bi filozofi) (Karahasan za Radio Sarajevo, 17.6.2022.) Radnju romana Uvod u lebdenje, otvara pripovjedač koji pripovijeda o važnosti pjesnika Petera Hurda, nasljednika Roberta Gravesa, koji je živio kao Helen, a koji je boravio u Sarajevu za vrijeme opsade. Pri tome pripovjedač nagovještava njegov slom i temeljnu promjenu koja se ne može razumjeti van konteksta opsade Sarajeva.
Pripovjedač Rajko, Peterov pratitelj i prevoditelj, lamentuje iznad slike pjesnika, humaniste, kojeg je uništio pogled na pakao i apsurd rata: Ali zašto je, Bože dragi, ovo novo što je nastalo njegovim rušenjem ovako strašno i ovako malo nalik na Petera kojeg znamo i koji nam sve više treba! Na ovaj način, iz perspektive jednog prevodioca koji poznaje važnost dijaloga, razgovora između jezika i kultura, koji poznaje historiju književnosti, odnos književnosti, mita i rituala, odnos apolonijskog i dionizijskog, Karahasan progovara o ratu kao krajnjoj eksploziji nasilja, kada smrt postane dio svakodnevnice i kada sila svodi čovjeka na goli život i tako ruši ili poljulja stubove njegovog duhovnog bića.
Pripovjedač se obraća jednom kolektivu, zajednici, čitateljima,sa nadom da će priča o njegovom i Peterovom boravku u Sarajevu, i putovanju kroz Sarajevo, donijeti saznanje, katarzu, kakvu je donosila grčka tragedija. Istovremeno, pripovjedač je svjestan kako saznanje do kojeg ćemo doći neće vratiti jedno ljudsko biće, neće nadomjestiti gubitke. Iz te vjere, i radi te vjere bilježim ova sjećanja za prijatelje s kojima ću, nadam se, razgovarati o onome što nas je snašlo.
Pripovijedanje iz prvog lica, što nije tipično za Karahasanove dosadašnje romane, Uvodu u lebdenje pruža intimnu atmosferu ispovijesti, svjedočanstva. Nije slučajno to što je glavni junak prevoditelj, čovjek koji, po definiciji, mora razumjeti važnost dijaloga, a upravo na dijalogu počiva književnost. Karahasan je u svom tekstu Ogled o razumijevanju, naveo kako književnost otkriva i afirmira one slojeve jezika po kojima je on više od sredstva komunikacije i riječ više od nosioca informacije. A dobar prijevod u novi jezik prenosi upravo to. Dobar prijevod prenosi u novi jezik pamćenje riječi i ritam govora pojedinih likova, prenosi, metaforično govoreći, glas svakog od likova i pripovjedača, a ne informacije, prenosi ono što je „iza riječi“ i „iza gramatike“, ono što jeziku omogućuje da iskaže i ono sasvim pojedinačno i neponovljivo jednog čovjeka ili jednog događaja. Književnosti, kao i čovjeku, nastavlja Karahasan, moramo pristupiti kao subjektu, iz čega izranja razumijevanje.
Upravo se razumijevanje, želja za razumijevanjem, a ne osudom, izdvaja kao suština romana Uvod u lebdenje, koji od Posvete, kroz poglavlja (Ne dam svoju pjesmu, Malo, samo malo; O kristalnom stanju; U dubinu, u podzemlje; I dalje dubina; Zapisi iz donjeg svijeta; Prema noći objave; Noć objave; Pravi se šarmiraju; O stidu/De pudore; Poneki dobar zalogaj; Opet biti mali; Utjeha i druge nevolje; Ženidba sa sobom; Odbrana i zaštita; Malo iza zavjese, samo malo; Razne strane pada), do Epiloga, naglašava važnost dijaloga, odnos jednog ljudskog bića sa drugima, sa gradom u kojem živi i, što je najvažnije, sa samim sobom. U središtu radnje romana jeste rat, opkoljeno Sarajevo, ali je ispripovijedan iz perspektive koja u sebi nosi slobodu i koja je u stanju da obuhvati duh jednog kolektiva. „Katarza“ do koje dolazimo čitajući ovaj roman jeste razvijanje svijesti o slobodi koja proizilazi iz rata kao graničnog stanja, života bez forme i strukture, kada se čovjek mora okrenuti ka sebi. Ovaj roman pomaže nam da spoznamo primordijalnu slobodu koja leži u nama, a na koju često zaboravljamo ili je nikada ne osvijestimo.
Autor: Senad Arnaut
Upute na tekst:
Dževad Karahasan, Uvod u lebdenje.
Kad ste već ovdje, pročitajte i ovo:
Donatori Magazina Dunjalučar mogu biti svi koji su zadovoljni našim radom, i žele podstaknuti naš trud. S obzirom na to da je Dunjalučar neprofitna organizacija, rad na magazinu je volonterski, ali smo se odlučili da vam omogućimo da nam pomognete u daljem radu i razvoju mjesečnom uplatom odabirom jedne od ponuđenih opcija.
Dobrovoljne uplate na račun Magazina možete uplaćivati putem platforme Patreon, koja predstavlja legitiman način finansiranja nečijeg rada. Prije same uplate neophodno je izvršiti registraciju na platformi Patreon, a uplaćivati možete putem kartice ili putem paypal računa. Registraciju i svoje uplate možete izvršiti putem sljedećeg linka:
Dunjalučar 