Goce Smilevski: Sestra Sigmunda Freuda


Goce Smilevski: Sestra Sigmunda Freuda

S makedonskog prevela Seida Beganović, Buybook, Sarajevo, 2014.


Zaboravit ću da sam se rodila
To sam ponavljala dok sam čekala smrt
Ponavljat ću da je smrt samo zaborav i ponavljala sam šta ću zaboraviti
zaboravit ću

Roman Sestra Sigmunda Freuda, makedonskog pisca Goce Smilevskog, duboko je potresna priča o ženama koje su izbrisane iz historije, ženama koje nikada nisu imale priliku da pokažu svoju genijalnost. Glavna junakinja romana, ujedno i pripovjedačica, je Adolfina, mlađa sestra Sigmunda Freuda. Radnju otvaraju kratki bljesak sjećanja na djetinjstvo, kada je još uvijek vjerovala u bajke, a kada joj je jedan dječak, kasnije veliki naučnik Sigmund Freud, pružio nož, i pripovijedao priče o pticama koje kljunom razdiru grudi. Navedeni opis čitatelje priprema na užas koji slijedi, na Freudovo odbacivanje važnosti života svojih sestara 1938. godine, kada je mogao za njih izabrati život umjesto smrti.

Četiri sestre Sigmunda Freuda, Paulina, Marie, Rosa i Adolfina ubijene su u koncentracionom logoru, a ovaj roman progovara o njihovim sudbinama postavljajući ključno pitanje – da li je Sigmund Freud odgovoran za smrt svojih sestara? Zbog svoje važnosti, kao i specifičnog stila u kojem se razigrana mašta i sjećanja na djetinjstvo, prepliću sa naturalističkim opisima smrti u koncentracionim logorima, roman je preveden na preko trideset jezika, a dobio je nagradu Centralnoevropske inicijative za najboljeg evropskog pisca do 35 godina, kao i nagradu Evropske unije za Književnost 2010. godine, itd.



Sestru Sigmunda Freuda obilježava hrabrost koja prodire u ustaljena kolektivna mišljenja o Freudu kao „velikom čovjeku“, „velikom muškarcu-misliocu“. Iz te hrabrosti progovara Adolfina koja razbija ovu sliku progovarajući o komplikovanim porodičnim odnosima, seksualnosti, citirajući Freudova djela ona se prisjeća trenutaka kada je njen brat dolazio do određenih zaključaka koji su formirali psihoanalizu. Mnogo godina kasnije čitala sam studiju u kojoj je Sigmund, tada srednjovječan, objašnjavao kako se postaje ženom. Dijete ženskog spola, prema njemu, počinje biti žena „kada prvi put vidi genitalije osobe drugog spola“. Ono odmah zapaža razliku i, mora priznati sebi, njeno značenje.“ Takvim zapažanjem svaka djevojčica „osjeća da je teško oštećena“, i zato „postaje žrtva zavisti zbog penisa. Sve to će ostaviti neuništive tragove u njenom razvoju i formiranju karaktera“.

Na ovom mjestu Adolfina propituje Freudove stavove iz perspektive djevojčice, žene, koja nije osjećala zavist prema suprotnom spolu, nego tugu pomiješanu sa strahom jer je u jednom trenutku shvatila da se razlikuje od brata sa kojim je bila toliko bliska. U njenoj reakciji leži empatija, tuga, neobjašnjiva melanholija, crna ptica koja joj kljuca srce, ali ne i zavist. Sa ironijskom distancom, ali i sestrinskom ljubavlju, Adolfina se prisjeća Freudovih stavova da je u središtu ljudskog roda krivnja, da djeca, najneviniji, požele smrt roditelja, da je on za sebe smatrao da je poput Kaina, ali i poput Noe koji je spasio svoju porodicu prije katastrofe.

Na Freudovom spisku ljudi koji će sa njim napustiti Beč našle su se i sobarice i ljekar, pa čak i pas Jofi koji ga je ugrizao za prst, ali mjesta za njegove sestre nije bilo. Uvijek bih se poslije sjetila rastanka i raskrvavljenog bratovog prsta, pomišljala sam na njegovo djelo Mojsije i monoteizam, koje je nama, svojim sestrama ostavio u rukopisu pred odlazak, plašeći se vjerovatno da ne izgubi svoj primjerak rukopisa. Goce Smilevski postavlja pitanje kako jedan mislilac koji u središte svoje nauke stavlja krivicu, ne vidi ili pak zanemaruje svoju krivicu, ne vidi nadolazeći haos, ali ipak bježi iz Beča dok njegove sestre umiru u gasnim komorama.

Sestra Sigmunda Freuda progovara o svim ženama, suprugama, sestrama muškaraca čija djela i stavovi oblikuju kanone, koje su oduvijek pružale potporu, a nikada nisu imale priliku da ostvare svoje snove. U bečkoj psihijatrijskoj bolnici Adolfina se druži sa sestrom Gustava Klimta, u logoru upoznaje najmlađu sestru Franza Kafke koja pruža utjehu zarobljenim staricama, trudnicama i djeci, pa tako prati grupu djece u Auschwitz, gdje će biti ubijena zajedno sa njima. Zbog toga je ovo, prije svega, roman o hrabrosti i važnosti žena koje su ostale zarobljene u sjenama historije, a čije priče moraju biti ispričane. Svlačile smo se polako. Kada sam skinula grudnjak, s njega je pala požutjela fotografija na kojoj smo bile mi, sestre Freud, naša braća i naši roditelji. Naredili su nam da se krećemo prema vratima. Ušle smo u mračnu prostoriju. Zatvorili su vrata iza nas. Odjednom se začulo nekako šištanje. Nečiji prsti su stegli moje. 


Autorica: Zerina Kulović

Knjigu možete kupiti u Buybook shopu.

Kad ste već ovdje, pročitajte i ovo:

Donatori Magazina Dunjalučar mogu biti svi koji su zadovoljni našim radom, i žele podstaknuti naš trud. S obzirom na to da je Dunjalučar neprofitna organizacija, rad na magazinu je volonterski, ali smo se odlučili da vam omogućimo da nam pomognete u daljem radu i razvoju mjesečnom uplatom odabirom jedne od ponuđenih opcija.

Dobrovoljne uplate na račun Magazina možete uplaćivati putem platforme Patreon, koja predstavlja legitiman način finansiranja nečijeg rada. Prije same uplate neophodno je izvršiti registraciju na platformi Patreon, a uplaćivati možete putem kartice ili putem paypal računa. Registraciju i svoje uplate možete izvršiti putem sljedećeg linka: