Biti stepski vuk u nadzornom kapitalizmu
„Otvorio sam uska vrata i ušao.
Istog trena, upao sam u bučan i uzburkan svet. Automobili su jurili ulicama, automobili koji su bili delimično oklopljeni i jurili pešake, gazili ih i mrvili, gnječili ih pritiskajući ih o zidove kuća i uništavali.
Odmah sam shvatio: bila je to borba između ljudi i mašina, već odavno pripremana, odavno očekivana, koje se svet odavno bojao i do koje je konačno došlo. Sbugde su ležali mrtvi i na komade razneseni ljudi, svugde je bilo oborenih, iskrivljenih i poluizgorelih automobila, a iznad ovog užasnog haosa kružili su avioni na koje se pucalo sa krovova i prozora, kako iz pušaka tako i iz mitraljeza. Besomučni, drečavi, huškački plakati ogromnim slovima su pozivali sa svih zidova ljude da stane na stranu ljudi, a protiv mašina, i da najzad pretuku i pobiju debele, lepo odevene i namirisane bogataše, koji pomoću mašina piju krv ostalima, zajedno sa njihovim velikim automobilima što opako reže, kašlju i frkću…“
Može se reći da ova borba mašina i ljudi u stvarnom svijetu neće izgledati ovoliko dramatično kako ju je vidio Harry Haller u magičnom pozorištu. Može se reći da neće biti toliko krvoločna jer se može reći da ona traje, da ona već odavno traje. U Stepskom vuku mašine su predstavljene automobilima i bogatašima iza njihovih volana, a u stvarnom svijetu govorimo o društvenim mrežama, njihovim algoritmima i tehnološkim korporacijama koje iza njihovog daljeg razvoja stoje.
Shoshana Zuboff je dala više definicija za naziv društvenog sistema svijeta u kojem živimo ili preciznije rečeno, ime sistema u nastajanju, ali u čijim temeljima se uveliko nalazimo. Za nadzorni kapitalizam je dala nekoliko definicija, ali za svrhu ovog teksta su značajne tri: a) Novi ekonomski poredak koji preuzima ljudsko iskustvo kao besplatnu sirovinu za skrivene komercijalne prakse crpljenja, predviđanja i prodaje; Parazitska ekonomska logika u kojoj je proizvodnja dobara i usluga podređena novoj globalnoj arhitetekrui bihejvioralnih modifikacija; i Pokret sa ciljem uspostavljanja kolektivnog reda utemeljenog na potpunoj izvjesnosti.
Ono što je bitno za održavanje takvog sistema je prikupljanje podataka o ljudima, pojedincima, klijentima, odnosno potrošačima i dalja prodaja tih podataka o ponašanju, navikama pretraživanja, klikanja i interakcija sa sadržajem trećim strankama (one koji nisu korporacija iza društvene mreže i korisnik iste) za sprovođenje targetiranog reklamiranja. Ove podatke upotrebljeni za spomenuti svrhe je Zuboff nazvala bihejvioralnim viškom jer takva upotreba podataka prelazi preko zamisli da su ti podatci tu radi omogućavanju korisniku kvalitetnije iskustvo na društvenoj mreži. Ovo se sve sprovodi u tišini pod „očima“ i „rukama“ algoritama i vještačke inteligencije jer je takav posao preobiman za ljude, a može se govoriti i o prikupljenim podacima koji govore koliko se neko dugo zadržao čitajući neku objavu na nekoj društvenoj mreži, a svi znamo sa koliko različitih objava se dnevno susrećemo. Navikli smo se da se tehnologija razvija brže nego što je možemo upratiti, ali zaboravljamo da to podrazumijeva i onu tehnologiju koja prateći naše navike, nama kreira digitalno okruženje onakvo kakvo ona „smatra“ da želimo. Ipak, mašine rade precizno bez postavljanja pitanja zašto, a mi kao ljudi lažemo ako za svaki dijelić dana znamo šta, kako i zašto radimo. U tom pogledu smo sličniji mašinama jer se automatski vodimo svojim navikama, bilo to svjesno ili nesvjesno. Zbog toga borba sa mašinama ne mora ličiti kao scena iz Stepskog vuka ili nekog sci-fi filma koliko ona već liči na to da mašine nas oblikuju „vjerujući“ da mi znamo šta želimo biti i kako se to postaje.
Norbert Wiener je u XX stoljeću uspostavio područje znanosti čije su središte poruke i područje gdje se komunikacija i upravljanje prepliću jedno sa drugim. Tom preplitanju su se po njegovom naumu trebale pridružiti i tehnika i humanistika, ali humanistika bijaše zapostavljena i od strane društva u njenom gubljenju čvrstog tla jasne epistemologije. To područje se zove kibernetika po starogrčkoj riječi kormilar, a takvo ime je i dobila jer je zamišljeno da se bavi upravljanjem mašina i društva jer mašine su kao ljudi: strukture u kojima se odvija proces komunikacije. Ta komunikacija prelazi shvatanje jezičke komunikacije i zalazi u komunikaciju gdje poruka predstavlja naredbu; za mašine to može biti da se na ekranu prikaže slovo kada je taster tog slova pritisnut (ili da se neke radnje prekinu ukoliko se nešto ostvari), a za ljude to može biti osjećaj gladi ili žeđi kad organizmu nešto nedostaje ili pak osjećaj boli ili nelagode ako nam nešto ne odgovora. Može se tvrditi da je glavna razlika čovjeka i mašine to što poruka mašini predstavlja naredbu za izvršenje radnje i mašina „pogriješi“ ako ju ne izvrši, a čovjek poruku ne mora shvatiti kao naredbu za izvršenje neke naredbe i neće pogriješiti ako poruku krene tumačiti ili iz nje izvlačiti više informacija u vidu pitanja zašto i odakle. Ovo je banalni primjer nečega što seže u dublju filozofiju, ali iz čije površine nam koristi izvući ideju o o odnosu čovjeka i mašine gdje se oboje shvaćaju po svojim sličnostima, a u čijim razlikama se dolazi do potencijala jednih i drugih.
Idealno bi bilo ako postoji balans ili simetrija moći čovjeka i mašine, tj. u onoj mjeri koliko je to moguće jer i dalje je otvorena rasprava koliki je zapravo potencijal mašine, a potencijali ljudi se iz stoljeća u stoljeća proširuju. Trenutno stanje je izrazito asimetrično, ne samo u vidu razlike između mašine i čovjeka, već i u vidu šta je pristupačno ljudima koji se suočavaju sa mašinama i šta je pristupačno ljudima koji tim mašinama upravljaju. Detaljnije se može o toj temi više čitati u knjizi Shoshane Zuboff, ali trenutno je bitno spomenuti informacije korisničkog profila (engl. User Profile Information, UPI). Tehnološke korporacije su primijetile da korisnici neće uvijek davati tačne podatke i to da ih nekad neće ni htjeti davati, pa stoga postoje mašine koje takve podatke mogu prikupljati, analizirati, primjenjivati radi oblikovanja našeg personaliziranog digitalnog okruženja i dok svi ti procesi traju, one mogu te podatke modificirati i njihovu preciznost provjeravati i usavršavati. Sve inteligencije su podložne procesu učenja, pa tako i one umjetne. Ti podaci se kriju pod terminom UPI. Površno su objašenje vladajuće pozadinske prakse funkcionisanja društvenih mreža, ali je bitno primijetiti da u odnosu čovjeka i mašine, makar u ovom kontekstu, čovjek ne igra toliko značajnu ulogu. Tu ulogu igra ono što mašina „smatra“ da je taj pojedinačni čovjek, taj korisnik.
Jedna od značajnih poruka Stepskog vuka jeste da je Harry Haller griješio kada je sebe doživljavao kao ličnost podijeljenu na čovjeka i vuka. U magičnom pozorištu mu je prikazano da je svaka ličnost sažeta od beskonačno mnogo figurica, tj. da jedan čovjek nije samo jedna figura u šahu, već da može biti sve figure. Ti svi dijelići su stvari koje nas čine i koje čini naše informacije korisničkog profila jer ipak kad smo svi sastavljeni od toliko mnogo dijelova, ne može se poricati da se među svim tim dijelovima nigdje ne nalazi onaj koji se naziva potrošač. Naše ličnosti potrošača se razlikuju po tome na šta svoju pažnju, vrijeme i energiju trošimo, a taj trošak je mnogo bitniji kad se radi o nadzornom kapitalizmu. U običnom kapitalizmu je bilo bitno samo na šta se novac troši jer neki troškovi mogu biti investicije, a isto važi za pažnju, energiju i vrijeme. Sa jedne strane može biti problematično živjeti u svijetu gdje se pažnja, vrijeme i energije poistovjećuju sa novcem, a sa druge strane se mogu shvaćati kao ograničena sredstva pomoću kojih se mogu stvari ostvarivati. U takvom sistemu, sistemu nadzornog kapitalizma, je i dalje najbitnije ostvariti što veći profit, a to se realizira kroz masovnu potrošnju. Samo što ta masovna potrošnja u savremenom svijetu dobija i dimenziju kreiranja idealnih, pasivnih potrošača, a to se već može ostvariti pomoću algoritama društvenih mreža. Od javnosti se konstantno amplificiraju oni dijelovi koji javnost čine potrošačima, odnosno pijunima, a dugoročne posljedice toga su zarobljivanje naivne javnosti u stanje stagnacije gdje kao Harry Haller sebe vide samo kao pijune koji ne dolaze do kraja šahovske ploče kako bi postali neka druga figura. To jeste, ako se javnost uopšte bude ogledala u ogledalu.
Autor: Luka Bošković
Upute na tekst:
Herman Hesse Stepski vuk,
Norbert Wiener Kibernetika i društvo: Ljudska upotreba ljudskih bića,
Shoshana Zuboff The Age of Surveillance Capitalisam: The Fight for a Human Future at the New Frontier of Power.
Bilješka o autoru:
Luka Bošković je rođen 1997. godine u Sarajevu gdje je završio Treću gimnaziju. Studira dvopredmetno komparativnu književnost i informacijske znanosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu gdje je i predsjednik Studentske asocijacije Filozofskog fakulteta od 2019. godine. Njegove pjesme su izašle u međunarodnoj zbirci mladih autora Perom ispisujem dušu 3 u izdanju Kulture Snova, Zagreb i u almanahu Planeta poezije, Sarajevo. Dopisnik je web magazina Dunjalučara gdje povremeno objavljuje poglavlja romana Tanat, eseje i priče, kao i dopisnik online magazina Fenomenalno gdje objavljuje kratke tekstove o dijelovima i ljudima iz prošlosti . Objavljuje poeziju na svojoj FB stranici Lux Nocis-poezija i do sada ima napisanih i na FB stranici objavljenih preko 200 pjesama. Član je Mense BiH.
Kad ste već ovdje, pročitajte i ovo:
Donatori Magazina Dunjalučar mogu biti svi koji su zadovoljni našim radom, i žele podstaknuti naš trud. S obzirom na to da je Dunjalučar neprofitna organizacija, rad na magazinu je volonterski, ali smo se odlučili da vam omogućimo da nam pomognete u daljem radu i razvoju mjesečnom uplatom odabirom jedne od ponuđenih opcija.
Dobrovoljne uplate na račun Magazina možete uplaćivati putem platforme Patreon, koja predstavlja legitiman način finansiranja nečijeg rada. Prije same uplate neophodno je izvršiti registraciju na platformi Patreon, a uplaćivati možete putem kartice ili putem paypal računa. Registraciju i svoje uplate možete izvršiti putem sljedećeg linka:
Dunjalučar 