Tridesetogodišnji vjerski rat
Svaki je vjerski rat istovremeno sveti rat (bellum sacrum). Svetost rata, naime, opravdava zločine koje rat sa sobom nužno donosi. Agresija na Bosnu i Hercegovinu pokazala je svu svirepost pojedinaca za koju sposoban može biti samo onaj koji je podržan od strane religijske hijerarhije, kojemu je unaprijed sve oprošteno, koji radi u ime svog Boga (onako kako ga on razumije, odnosno kako je indoktriniran).
U pozadini svakog vjerskog rata borba je za moć, zemlju, privilegije, prevlast u crkvenim i/ili svjetovnim upravljanjima poreznim obveznicima. Vjerski su ratovi uglavnom pokretani kad bi se spajali interesi novih ekonomskih slojeva nekog društva i novih interpretacija vjere koje su dolazile na mjesto oblika vjere kompromitirane gaženjem temeljnih postulata od najviših religijskih posrednika. Raspad Jugoslavije otvorio je sezonu borbe za teritorij. Grabeži novokomponiranih kapitalista bio je potreban vjerski rat kao paravan. Svećenici su blagosiljali oružje i ratnike. Zauzvrat su dobijali nove prostore ‘duhovnog’ djelovanja. Religijski su simboli postali orijentiri i kulise nove strašne tragedije. Jedni su rušeni a drugi građeni. Novonastala situacija trebala je biti dokaz brendiranosti zemlje ovom ili onom religijskom ideologijom. Društveno se vlasništvo kralo uz blagoslov društava u mantijama. Bog je žalosno promatrao kako Njegovi zagovornici na Zemlji šire mržnju i pretvaraju ovce u vukove.
Bilo je toga i prije, ali od viteške pobune 1522., preko Njemačkog seljačkog rata (1524-1525), protureformacijskih oružanih aktivnosti protiv protestantizma (od 1545.) do Tridesetogodišnjeg rata koji je usmrtio po nekima trećinu njemačkog stanovništva – ratovi su se (u Europi) pozivali na vjeru. Ni kuga, ni tifus nisu ih mogli spriječiti. Ratovalo se u ime vjere, odnosno interpretacije Boga i povjerenja odnosno nepovjerenja religijskim hijerarhijama. Ratovalo se za zemlju, dominiranje, moć, privilegije… Dovoljno je samozaviriti u povijest ovakvih ratova pa vidjeti da se nastavilo s ratovima na Britanskim otocima,Savojsko-valdenskim ratovima (1655-1690.), Toggenburškim ratom (1712). Nismo niti danasdaleko…
Ratova je u Europi bilo je dakle i bez muslimana. Tridesetogodišnji rat započeo je 23. svibnja 1618. izbacivanjem tri katolička velikaša kroz prozor dvorca Hradčani. Praški evangelici pokazali su tim činom svoje nezadovoljstvo habzburgovcima koji su bili katolici. Započeo je rat koji ima sve karakteristike vjerskog rata, a kojemu je u korijenu Augsburški vjerski mir iz 1555., koji je među ostalim donio naizgled kompromisno rješenje u svom trećem članku u kojemu se kaže ″Cuius regio, eius religio″. Čija je dakle zemlja on određuje i vjeru. No čija je zemlja? Pripada li sve snažnijim kneževima feudalcima ili vladaru?
Ne proteže li se to pitanje do današnje Bosne i Hercegovine? Čija je dakle BiH? Nije li to pitanje u temeljima današnje upitnosti Europe? Čija je Europa? Je li potreban novi Westfalski mir pa da se onaj oblik tolerancije koji je razvijao islam ponovno podržati i razvija. ″Cuius regio, eius religio″ obrnulo se danas u svoju imperijalnu neokolonijalističku varijantu: Osvoji pa uvodi svoju vjeru. Stoljeća vjerskih ratova su oživjela. Osvojena zemlja i istrijebljen narod s te zemlje osvajaču daju pravo da osvojenu zemlju proglasi svetom. Samonas korak dijeli od toga da najveći zločinci postanu sveci. Trenutno nam se smiju s murala glavnih gradova.
Religijske kulise određuju karakter predstave.
Podjela Bosne i Hercegovine danas se planira i provodi po paradoksalnim pravilima: U manjinskom entiteti mrtvi iz grobnica samo podsjećaju da su onemogućeni glasati. Raseljeni ili ne glasaju ili su onemogućeni različitim opstrukcijama ili su obeshrabreni osjećajem nepravde i nemoći. Nekim čudnim utjecajima od Hrvata vrijede samo glasovi upućeni manje – više jednoj stranci. Bošnjaci koji jedini zagovaraju građansku državu podijelit će se između onih koji tu ideju slijede i onih koje je još uvijek strah novih sukoba.
Tridesetogodišnji bosanskohercegovački mir je tridesetogodišnji rat nastavljen ismijavanjem ideje mira. Zločinci se šeću ulicama u gradovima u koje bi se trebale vratiti žrtve. Zatvarani u srpske logore bivaju kažnjavani jer su pokretali sudske procese protiv zločinaca. Retorika nacija koje se oslanjaju na svoje države s kojima graniče jasna je i vidljiva s Marsa. Ne vidi je samo onaj tko je ne želi vidjeti.
Europa muslimane tjera na Istok. Uostalom onako kako uskraćuje Turskoj ulazak u Europsku uniju. O muslimanima u Kini se uglavnom šuti. Države u kojima je dominantna vjera islam dobre su kao partneri za bogaćenje europskih prijestolnica. Europa nažalost i dalje nije na razini građanskog društva i to dokazuje svakodnevno. Izuzeci su tu da nam održavaju nadu da je bolji svijet moguć i da je kolonijalna svijest nestala u briselskim hodnicima.
Ali nije. Onako kako je na počecima agresije na Bosnu i Hercegovinu uveden embargo na naoružavanje muslimana, danas se prakticira embargo na svaki pokušaj spominjanja priprema za neželjeni, nepotrebni, eventualni, nesretni, obrambeni, novi rat. Nacija koja je trebala biti istrijebljena, o kojoj europski moćnici govore kao o destabilizirajućem faktoru (zbog broja od dva milijuna), danas ne smije govoriti o svom vlastitom strahu i o potrebi da se protiv eventualnih novih zločina bolje pripremi.
Sve je jasno. Tribine Istok i Zapad navijaju za svoje dresove. Za muslimane se pretpostavlja ili očekuje da će biti kolaterarna žrtva sukoba velikih sila na terenima malih zemalja. Šteta što navijači ne vide da će spaljena zemlja zahvatiti i stadione s kojeih se zdušno navija za svoje. I tu dolazimo do ključnih pitanja i konstatacija. Ako naime današnji ratovi imaju imalo karakter vjerskih ratova (a imaju ih) onda bi ključnu ulogu u sprečavanju tih ratova morali imati vodeći ljudi religijskih hijerarhija. No, religijske hijerarhije, neiskrene u svojim blagoglagoljivim mlohavim pozivima na mir, svijet su vodile i očigledno neumitno i danas vode prema oblačenju ekonomskih ciljeva u religijsko ruho. Ratovi za zemlje postali su ponovno sveti. U njima je sve dopušteno. Sve je, kao u križarskim vojnama, unaprijed oprošteno…
Autor: akademik prof. dr. sc. Sead Alić
Bilješka o autoru:
Sead Alić rođen je 1956. u Donjoj Vraci kod Zenice (BiH). Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu studirao je i diplomirao filozofiju i jugoslavistiku. Kao student bio je demonstrator profesoru Danku Grliću te urednik u redakciji Studentskog lista. Tijekom 1980-ih i 1990-ih radio je sljedeće poslove: urednik i voditelj na zagrebačkom Radiju 101; honorarni asistent na predmetu Marksizam na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu; urednik u izdavačkoj kući „August Cesarec“; urednik i autor u televizijskom programu Z3; te copywriter i kreativni direktor u podružnicama svjetskih marketinških agencija BBDO i PUBLICIS. U suradnji s Fakultetom političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i Institutom „Otvoreno društvo Hrvatska“ realizirao je seriju filmova o demokraciji, surađivao je u projektima Škole narodnog zdravlja „Andrija Štampar“ Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te producirao tridesetak dokumentarnih filmova i oko 120 televizijskih emisija u ciklusu „Knjigom u glavu“.
Magistrirao je 1985. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu s temom Iskustvo estetičke misli Waltera Benjamina (mentorica: Nadežda Čačinovič). Na poslijediplomskom doktorskom studiju književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci obranio je 2007. doktorsku disertaciju u polju znanosti o književnosti pod naslovom Filozofija i književnost. Od ideologija zavođenja do manipuliranja medij(im)a (mentor: Elvio Baccarini). Na poslijediplomskom doktorskom studiju filozofije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu obranio je 2009. doktorsku disertaciju u polju filozofije pod naslovom Filozofija medija Marshalla McLuhana (mentorica: Nadežda Čačinovič). 2012. je izabran u znanstveno zvanje višeg znanstvenog suradnika u polju filozofije, a 2017. u zvanje znanstvenog savjetnika, nakon čega ga je Senat Sveučilišta Sjever (Koprivnica/Varaždin) izabrao u znanstveno-nastavno zvanje i na radno mjesto izvanrednog profesora za humanističke znanosti u polju filozofije, gdje i danas predaje u zvanju redovitog profesora.
Dugogodišnji je aktivni član Hrvatskog filozofskog društva, u kojemu je u jednom mandatu obnašao dužnost člana Upravnog odbora, a na njegovu inicijativu je osnovana Sekcija za filozofiju medija Hrvatskog filozofskog društva, čiji je voditelj od osnivanja. Član je Hrvatskog komunikološkog društva i voditelj njegove grupe za medije. Osnivač je i voditelj Centra za filozofiju medija i mediološka istraživanja u Zagrebu. Pokretač je i dugogodišnji predsjednik Organizacijskog odbora međunarodnih simpozija Filozofija medija (Cres, Opatija, Zagreb) i Na Sjeveru s Pavlom Vuk-Pavlovićem (Koprivnica, Zagreb). Također je pokretač i glavni urednik međunarodnog znanstvenog časopisa In medias res. Osnivač je Kulturnog centra Centra Kaptol KCCK) u Zagrebu.
Objavljivao je znanstvene, stručne, esejističke i publicističke članke u brojnim domaćim i inozemnim časopisima i zbornicima radova, te je objavio osam autorskih knjiga i uredio šest znanstvenih zbornika.
Sudjelovao je na pedesetak međunarodnih znanstvenih skupova te održao brojna javna predavanja iz područja filozofije medija, mediologije,
komunikologije i estetike, što su glavna područja njegovog znanstvenog i stručnog interesa.
Redoviti profesor na Sveučilištu Sjever.
Kad ste već ovdje, pročitajte i ovo:
Donatori Magazina Dunjalučar mogu biti svi koji su zadovoljni našim radom, i žele podstaknuti naš trud. S obzirom na to da je Dunjalučar neprofitna organizacija, rad na magazinu je volonterski, ali smo se odlučili da vam omogućimo da nam pomognete u daljem radu i razvoju mjesečnom uplatom odabirom jedne od ponuđenih opcija.
Dobrovoljne uplate na račun Magazina možete uplaćivati putem platforme Patreon, koja predstavlja legitiman način finansiranja nečijeg rada. Prije same uplate neophodno je izvršiti registraciju na platformi Patreon, a uplaćivati možete putem kartice ili putem paypal računa. Registraciju i svoje uplate možete izvršiti putem sljedećeg linka:
Dunjalučar 