Petar Kočić rodio se 29. juna 1877. godine u selu Stričićima, kod Banja Luke. Ubrzo poslije toga umrla mu je majka a otac se zakaluđerio. Na očev poziv prelazi u manastir Gomjenicu gdje stiče prvo obrazovanje. Godine 1891. završio je četvrti razred osnovne škole u Banja Luci i upisao se u sarajevsku Veliku gimnaziju. 26. aprila 1895. istjeran je iz sarajevske gimnazije, a 4. maja policijski protjeran u Banja Luku. Iste godine se upisao u V razred I beogradske gimnazije. U 16. broju srednjoškolskog lista “Podmladak” objavljuje svoj prvi rad – pjesmu Ponoćni zvuci. Godine 1899. maturirao je, a u jesen se upisuje na slavističkči odijek Filozofskog fakulteta u Beču. U februarskoj, martovskoj i aprilskoj svesci “Nove iskre” 1901. izlazila je prva štampana Kočićeva pripovijetka Tuba, a u časopisu “Bosanska vila” objavljeni Đurini zapisi. Godine 1902. izlazi mu prva zbirka pripovijedaka S planine i ispod planine u Sremskim Karlovcima. U Beču je 1903. napisao prvu redakciju Jazavca pred sudom u vidu pripovijetke. Godinu dana kasnije (1904.) objavljena druga knjiga S planine i ispod planine. U njoj je štampan dramatizovani Jazavac pred sudom. U junu apsolvirao na Filozofskom fakultetu u Beču. Od 15.I do 30.X 1905. nastavnik je srpskog jezika i književnosti u Skoplju da bi 14. novembra bio otpušten iz službe kada odlazi u Sarajevo. Iz Sarajeva je protjeran zbog učešća u demonstracijama sarajevske omladine 1906. godine. U junu 1907. godine u Banja Luci izlazi prvi broj “Otadžbine” koji on uređuje. Zbog članaka objavljenih u “Otadžbini” 1908. godine osuđen je na 15 mjeseci teške tamnice. Godine 1910. izabran je za narodnog poslanika u Saboru BiH. Iste godine pokreće list “Razvitak”, a 1911. u Sarajevu ponovo izdaje “Otadžbinu”. Od 1914. godine liječi se u beogradskoj Duševnoj bolnici gdje umire 24. avgusta 1916.
Grob slatke duše
Upeklo sunce – sažeže sve! – Došlo nebo modro kao čivit. Izvedrilo se, nigdje oblačka da opaziš. Daleko tamo – daleko, oko Osmače i Lunjevca, uhvatila se plavičasta timorina, pa treperi i dršće pod uzavrelim sunčanim zracima.
Prijatan miris skorušenog planinskog sijena s teškim smolastim zadahom mrtvih, sparenih jela i omorika nekako teško pada čovjeku na dušu u ovoj zagušljivoj planinskoj žezi.
Sjedimo ja i Dule pred kolibom. U hladu smo. Iznad nas se diglo nekoliko krošnjastih smrčika, pa sumorno bacaju preko nas debele, šiljaste sjenke. Samo se gdjegdje, kroz razmaknuto granje, probija sunce, prosipljući zažarenu svjetlost u snopljastim mlazevima po divljačnoj mlječikastoj travi.
– Viđe li ti, brate si moj slatki, današnje žege i vrućine! – odahnu krupno Dule, pa razdrlji znojavu košulju na širokim, runjavim prsima. – A samo da ti je znati kakva ljuta zima more biti vođe u planini.
– Zima, veliš?
– Da, zima, zima! Koliko li je samo svijeta pomela mećava na ‘voj planini! Vidio si, valjda, one grobove iznad mog šjenokosa… u ‘nom pristranku?
– Jesam.
– Ono su sve pometenički i ginjenički grobovi. Sve je ljuto, nemirno, goropadno i tvrdoglavo na ‘voj planini i ispod ove planine. U nas je rijetkost pitom i ‘vamo pokoran čovjek. A ima i’ dosta koji ako'š ovog suda mnogo ne bendaju… Vidiš onaj grob s novim bijelim biljegom iznad mojije’ otkosa? Ono je grob Slatke Duše…
– Slatke Duše! – začudih se ja. – Kako to Slatke Duše?
– “Kako to Slatke Duše!” – kao da se malo Dule ljutnu.
– Lijepo! Slatke Duše ono je grob…
On se podiže na koljena i pruži ruku između dva vrha kroz koje se bjelasalo selo dolje pod planinom.
– Eno, ono tamo na kraj sela u ‘noj dolini više koje ko u sumaglici trepere dvije jasike. Vidiš li? Vidiš zar! E, nođe ti je bio kućerak Slatke Duše. Tako je svak zvao starog Miju, pokoj mu duši! Prozvali su ga belćim tako što je on svakog zvao slatkom dušom. Poznavao on koga ne poznavao – on svakom: moja slatka dušo!
– Prije nekoliko godina – poče Dule, a čelo mu se namršti – diže ga spa'ija sa starog kućišta i naseli na njegovu starevinu nekakva Ličanina. Žao je to, prežao bilo pokojnom Miji, ama šta je mogo!
Spa'ija i sud tražili su da se preseli, jer nije imao čeljadi da obrađuje ziratnu zemlju, a to je šteta, rekoše mu dolje u sudu, i za spa'iju, i za carevinu.
Velika je snaga čeljadi u Mije bila, pa sve obamrije i u ‘voj posljednjoj buni izginu. Ostade sam s jednim oženjenim sinom koji neke godine plati glavom na Saraorini kad se gradila cesta od Banje Luke do Jajca. Prošćeš, domaćica toga mu sina preuda se gore u Lokvare i prevede sa sobom malog Stojana, unuče Mijino… Tako je on, kukavac, osto ko okresana grana, sam samcijan!
Jedva su ga digli sa starog kućišta. Baš sam se tuko kad ga digoše.
– ‘Ajde, stari, prtljaj! – vele mu đendari.
On sio na kućni prag, podnimio se na obje ruke, pa šuti i gleda u zemlju.
– Neću! – izdera se Mijo silovito, pa podiže oči, u kojima se svijetlilo nekoliko suza. – Zar je baš do toga došlo? Zar da ja ostavim svoju zemlju, svoje kaleme i velike voćare koje sam ja glavom sadio i podizao?!… Kome da ostavim? Švabi… Ličaninu! A moj Stole, moja slatka duša, kad odraste, da ide tom Švabi u najam!… A-a, to ne more biti!
– ‘Ajde, ‘ajde, stari! – vele mu đendari malo blaže. – Moraš, jer te zakon goni; ne gonimo te mi…
– Čuješ, gospodine, ostav'te me još jedno dvije-tri godine, utom će i moj Stole odrasti, pa kad sine proljeće, sve će ovo zacrnjeti. Sve ćemo mi ovo uzorati… ja i moj Stole.
Onda će biti i caru premilosnom i spa'iji svega dosta… Tako ti to meni učini, moj dobri gospodine, moja slatka dušo! – objesi se Mijo o vrat jednom đendaru, pa stade plakati.
Teško li je gledati, brate si moj slatki, kad star insan plače!
– Nemoj, gospodine, da na mene pane prokletstvo: da sam ugasio svoju krsnu svijeću, da sam ostavio svoju krv brez kuće i kućišta, a na ‘vakom današnjem zemanu! Nemoj, moja slatka dušo, da se zatre moje pleme… moja krv, bog ti svaku sreću dao! – preklinje pokojni Mijo, a suze mu teku niz obraze ko kiša.
– Mi, stari, ne možemo ništa. Zakon te goni, mi te ne gonimo.
– Kakav je to zakon?! – jauknu Mijo i svali se na zemlju. – Pustite me da se posljednji put isplačem na svojoj zemlji. Zemljo moja, majko moja… – zagrcnu se. – Zemljo moja, majko moja, koliko li sam znoja, suza i krvi svoje na tebe prolio! Koliko li sam jada i čemera na tebi vidio!… Stole moj, moja slatka dušo! Stole moj, grdna rano moja!… Ja velim: posljednji put. Nije posljednji, nije! Stole moj, krvi moja, tražićemo mi svoju pravu. Ić’emo mi u Beč. Znam ja đe su carska vrata… carska vrata…
– To ti, stari, možeš odma’ tražiti dok ti unuk odraste, a sad ustaj!
– Baš se mora ići? – pita Mijo i gleda oštro u đendare.
– Mora! Zakon te goni; mi te ne gonimo.
– Onda vas molim s božije strane, prikaž'te dolje sudu da moje kućište predate kom našem čovjeku iz ove naše proklete zemlje.
Digoše ga.
On se preseli u ‘nu dolinu. Od starije’ brvana podiže mu selo nešto kolibice, jer nije ćio da se potuca po tuđije’ kuća’. Imao je samo jednu jedinu kravicu. To mu je bio sav mal.
Ujesen bi mu svaki živolazniji domaćin odnosio po jedan varićak žita i po šaku, dvije gra.
On se selu od svoje strane oduzivao kako je i koliko je mog'o. Kazivao nam je kad je koji svetac; kad se smije, boga moleći, raditi, kad ne smije. Na krsnim imen'ma čato je kršnjakom, slavu a na pirovije’ prikazivao darove… Bio je učevan i ‘vamo razgovoran ko kakav kaluđer. A bio je i poslušan. Dok ko umre, odma’ po starog Miju, da mrtvaca okupa i da kod njeg prešjedi dok se ne ukopa.
Selo ga je voljelo i štimalo. Samo pop i knez nijesu ga nikako mogli gledati.
– ‘Rišćanine, ne upleći se u moje stvari jer će nas, ikone mi, svukud biti! Nekom neće valjati!… Ti znaš – Sveto pismo kaže: “Jedno stado i jedan pastir” – ljutio bi se pop na pokojnog Miju.
– Ama narod pripituje, moja slatka dušo, pa ja ‘nako, znaš, kazujem… Šta ‘š: drvo na drvo – čovjek na čovjeka.
Tako je uvijek bilo. Ne mereš ni ti, ko velim, svađe prispjeti, pa ja ko mlim: sevap je da narodu prikažem kad je koji svetac, da ne griješi jer je i ‘nako dosta grijeha i kletve na našem zakonu… A meni moj mili i dobri narod pomaže, pa i ja njemu što mogu i kako mogu… Pomogo bi’ mu, bog zna i moja napaćena duša, i drukčije kad bi’ mogao i znao…
– Ja ti kažem, ‘rišćanine, ne uplići se u moje stvari jer ćemo, ‘vanđelja mi i časne trpeze, izletiti pred vladiku, pa ćemo pitati kome je dodata sinđelija, meni ili tebi!…
Knez se jope ljutio na Slatku Dušu kad bi mirio i odvraćao težake da ne idu sudu za svaku sirnicu.
– Nemojte, djeco – govorio bi pokojni Mijo – za svašta odmah letiti sudu. Sud je sud!… Bolje, nasul'te se vođe, u selu, pred svojim ljudima, jer kome današnji sud sudi… Tuj su one molbenice, oni protokuri, tuj one zakupe, tuj troškovi… Ne ide, djeco, pa et’!… Neko veli: ovo – ono – turski sud!… mrijeti valja – nije ni za turskog zemana bilo prave, ama… Nemojte, moja rođena djeco! Nasul'te se vođe pred ljudima, pa se poljub'te ko braća… ko pravi Srbovi. Nema u ovoj zemlji prave. Naša je prava na Kosovu zakopana… Eto, Krsto, moja slatka dušo, nešto ti popusti, a nešto ćeš i ti, Markane, moja slatka dušo, popustiti, pa će, s bogom, svakom biti pravo… Tako, djeco, bog vam svaku sreću dao!…
– Mijo, ne uplići se u moju dužnost! Jesi li ti vođe gospodin prijestolnik ili sam ja?! – pitao bi ga namrgođeno knez.
– Ama, moja slatka dušo, ni sud ne voli da mu se za svašta tužaka…
– Ja ti kažem, Mijo, ne miješaj se u moju službu, jer, ovog mi carskog mura, biće svašta!
– Ama, ko ja velim…
– Nema tuj: – “Ama, ko ja velim!…” Man’ se ti ćorava posla; jer, ovog mi carskog mura i carske mi službe, staćemo barabar pred gospodina prijestolnika, te ćemo se poroškati, pa ko izvrci!
Mijo bi samo slegnuo ramenije, pa bi se uputio svojoj dolinici. Kad se preselio rijetko je izlazio među ljude. Uvijek je bio nešto zamišljen i tužan. Često su ga zaticali ljudi, a on šio više ognjišta, pa plače.
– Samo dok on ojača, dok uzmogne pješačiti, krenućemo se mi na daleki – daleki put – tako je uvijek Mijo govorio – ne mogu da gledam kako se onaj Švabo širi po mom dobru, kako ruši i obara moje voćare i moju šumu koju su ove stare ruke gajile. Ču se da je Stolina majka umrla. Mijo oživi.
Preklani, biće baš uz ono devet babinije’ uka, iza Mučenika, zabrazdi i ja. Do podne se zacrni čitava njiva.
Pustismo volove iz lijesa, pa Vako šjedosmo užinati, dok neoklen trnapi Mijo s malim Stojanom. Vidim: ves'o je nešto.
– Evo, i ja, Dule, oživio. Stolina majka umrla, pa on došo svom đedu da potraži svoju starevinu.
– Kud ste to naumili, akobogda? – pitam ja.
– Pošli smo tražiti svoju pravu… svoje staro ognjište i zemlju.
– E, moj Mijo, teško da ti to…
– Ma, šta teško?!
– Na ovog je, brate si moj slatki, sve prepisano. Tebe i tvog Stole nema kod ovog suda ni u kakvom tevteru. Onoj je Švaburini i tapija i kmetovska prava.
– Ja ne bendam ni njegove tapije ni kmetovske prave. Ovo je dijete odraslo. Ono je njegova starevina, a onaj nek ide oklen je i došo… Ja ću obići sva sudska vrata u ‘voj zemlji. Ne bude li ništa – ja ću samom caru u Beč!
Te je godine Mijo s malim Stojanom obišo sve sudove. Išo je čak i u Sarajevo pješice Zemljanoj vladi. Svađe je našo zatvorena vrata. U zimu, neđe pred Časne verige, vrati se s djetetom u selo.
– Đe si bio – niđe. Šta si radio – ništa.
– Šta ćeš sad, Mijo? – pitaju ga ljudi.
– U Beč, uprav u Beč!… Išo bi’ i na drugu stranu, ali se nema kud.
– A trošak? – upita neko.
– Ja mlim, ljudi, trebalo bi da se selo poreže pa da mu skuca štogod troška? Sevap je! – reko ja. Ne dade pop, a knez zaprijeti da će svakog sudu javiti ko mu samo jednu paru dadne.
– Braćo moja i djeco moja, nemojte s mene stradati – reče Mijo i suze mu udariše. – Imam kravicu, uzeću je preda se, pa u čaršiju.
Šjutradan iza svega toga sveza kravu i pođe s djetetom. Svi smo ga zaustavljali da ne ide, jer se spremala velika mećava, a valjalo mu je preko planine prijeći.
– Nešto me, braćo moja, goni! Ne mogu čekati.
Ne posluša i plati glavom i on i dijete. Pomela i’ je mećava, kad su se vraćali iz čaršije, na ‘voj planini.
– Nađoste li para pri njemu? – upitah ja Đulu.
– Našli smo dvadeset i pet vorinti. Deset uze pop sebi za opijelo, a petn'est odnese knez sudu i sasu u carsku kasu.
– A ko mu podiže biljeg?
– Selo je podiglo biljeg svojoj Slatkoj Duši.
1 Indigo.
2 Hoćeš.
3 Ne uvažavaju.
4 Može biti, valjda.
5 Put.
6 Krsnu slavu.
7 Boljestojeći (bogatiji).
8 Stari dativ (kršnjacima, koji slave).
9 Dobro djelo.
10 Vjeri.
11 Pravo koje crkvene vlasti daju svešteniku da vrši vjerske poslove u nekom mjestu.
12 Pečat.
13 Stari lokativ – ramenima
14 Krajem marta.
15 Iz jarma.
16 Knjizi.
17 Potvrda o pravu posjeda zemlje.
18 Da bude kmet na zemlji.
19 Da svak da prema svom imanju.
Dunjalučar 