Srećko Marijanović: Bezimeni
Višestruko nagrađivani pjesnik koherentnog stila i dotjeranog izraza objavio je svoj prvi roman „Bezimeni“. Autor se hvata u koštac s ratnom tematikom, nesumnjivo antiratne poruke. Nažalost, nije rijedak slučaj da autori takvih tematskih preokupacija upadnu u klišejizirani, patetični modus ograničavajući čitateljske sposobnosti. S Marijanovićem, iako iz biografije možemo zaključiti da roman sadrži mnogo stvarnosnih i iskustvenih elemenata, to nije slučaj. Ovaj roman nije opterećen pamfletizmom niti imperativnim ideološkim načelima, kao što je to često u djelima ovakve tematike. Marijanoviću je opsežna iskustvena i dokumentaristička pozadina samo građa za književno-umjetnički postupak koji je rezultirao djelom rasterećenim viškova, eksplikativnosti i utilitarnosti.
Zreo poetski opus čini se kao prolog romanu koji se može čitati i iz perspektive dramske forme, koja pak opet pulsira fluidnim poetskim momentom. Promjena settinga, perspektiva pa i samih kadrova u romanu vrlo je podobna potencijalnim dramaturškim intervencijama u tekstu. „Ako su tu – mogu samo opaziti kako se iznad bunkera razlijeva rosno strujanje zraka, miješajući sjaj još uvijek upaljenih zvijezda i naglašen bljesak istoka, bacajući ga iza njihovih leđa nama u oči.“ (11). Cijelom knjigom pršti simbolička potentnost, osobito naglašena u personificiranim motivima rata koji počesto postaju likovima romana. „Njegova mirna sjena iza drače stopljena s kamenom ispred, kao zaklonom, šapuće na uho iz noći riječi uspavanke, iz nemjerljivo uzbuđujućega i strahotnoga dijela ovoga rata koji nam ironično i nestrpljivo želi laku noć.“ (34)
Suptilnim ekspresivnim minijaturama poigrava se i onomatopejom, donoseći nam uvjerljive slike (gotovo pjesničke) koje utječu na osobitu atmosferičnost radnje. „ Vraćali bismo se praćeni povremenim bljeskalica eksplozija u zraku iznad kojih zvijezde peku svoje tajne večere za neke buduće goste koji će jednom prevariti brzinu svjetlosti te se njom uputiti u beskraj.“ (24) Emotivni izazovi koji hiperbolički rastu pred pripovjedačem izraženi su na dosjetljiv način jer uvlači čitatelja u aktivno sudioništvo i neprestano mu produžuje horizont očekivanja. „Uvijeni noćnim sjenama, koje bi nas jedine znale zagrliti i tješiti (…) Kao pratitelji, cvrčci nisu prestajali svirati svoju napornu dionicu.“ (25) Naglasak je na stanjima, ambijentima, osjećajnosti, ne na samoj radnji. Napetost koja se neprestano intenzivira, vješto je ovladana upravo ovakvim vizualnim, akustičnim i olflaktivnim (pjesničkim) slikama. Gradeći ih (vješto), a izbjegavajući surovu naraciju, autor je postigao efektniju recepciju i interakciju. Čitatelj se neprestano angažira da na osnovu fragmenata dovršava i nadopunjuje ovo djelo. Unutarnji monolozi se često nadovezuju na motiv sna koji opet funkcionira kao još jedno adekvatno sredstvo ekspresije emocija i intenziviranja dramske napetosti. „ Nešto nepripadajuće okolini puzalo je ovamo, dašćući i vukući svoje ogromno tijelo. (…) Dok promiču sekunde, otegnute u beskraj, stražar kao kip zuri negdje u daljinu.“ (35) Ako bi roman klasificirali kao psihološki, rat bi mogao biti konotiran i kao iscrpna borba (zaraćenih) strana ličnosti.
Ovaj roman odzvanja dubokom empatijom prema svim depersonaliziranim, stoga i poopćenim likovima koji su nemilosrdnom igrom okolnosti, postali bezlična kamenja. Kad bi likove prebacili na kazališne daske, vjerojatno bi nosili obezličene, recimo sive maske. Njihova bezimenost iz koje proizilazi upravo obezličenost iznimno je sugestivna. Ironijski književni postupak je dodatno usložnjava. Nema preciziranja imena, prezimena, strana, zastava, uniformi. Svi su isti. Svima je ogoljena ličnost, oduzeta mirna svakodnevica, nitko se ničim ne izdvaja. Svi su isprepleteni i zarobljeni u okove Straha, neobičnog protoka vremena, neizvjesnosti i krvoločnosti. „Zabravljivanje uma u paradoks prolaženja vremena, koji nam se i nije tako dopao, ali je kratio vrijeme.“ (5) Personificirana Tišina, osim filmičnim izmjenama kadrova, prikazana je bajkovito pa njena hiperbolički rastuća prisutnost uvodi u mistični svijet podsvjesnog. „Razvlači se tišina kutovima sobe, iznad stola, u police za puške, skovana nabrzaka, osjećam kako se obavija oko naših nogu, ispod stola, nadima svoj gladan trbuh rastući do neprepoznatljivih oblika, bolnih i teških, toliko nepodnošljivih da najslabije kontroliran, prvi od nas, baca karte i izlazi van. Tamo kamo se ona prelijeva kroz vrata i prozor, zajedno sa svjetlošću prelazi u tijelo mraka…“ (7)
Cijelim romanom se provlači motiv noći. Mnogo je i ljubavnih motiva. Rat i ljubav… vrlo podložno zamci općih mjesta u književnosti, patetike, nesuvislih opisivanja i sličnih pokliznuća. Ovdje to nije slučaj. Autor, kako u svim segmentima romana, tako i u ovoj, ostaje čvrsto na (umjetničkim) nogama, ponovno opravdavajući atribut književno zrelog. Baš kad pomislimo da se ocrtavaju konture ženskog lika koji bi potencijalno romantizirao radnju, efektom začudnosti nas usmjeri drugim registrima. „Nisu morale govoriti ništa, niti su se trudile oko ljepote i odjeće (…) Natopljeni mirisima i šumovima kratkih haljina, vraćali smo se gore (…) Posebno pripremljena za nas (…) prva i posljednja kojoj nismo uzvraćali osmijeh. Smrt je bila uvijek tu, strpljiva i spremna za nas.“ (91)
Roman „Bezimeni“, kao i niz zbirki pjesama afirmiranog autora, dokazuje da se književno-umjetnička scena u Bosni i Hercegovini uspješno hvata u koštac s brojnim izazovima te nadrasta otužne mediokritete.
Autorica: Marija Pavković
Bilješka o autorici:
Marija Pavković, rođena je 1996. godine u Tomislavgradu gdje je završila osnovnu i srednju školu. Magistrica je hrvatskoga jezika i književnosti i prvostupnica engleskoga jezika i književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Mostaru.
Autorica je zbirke pjesama Čekanja, dobitnica nekoliko nagrada, autorica brojnih prikaza i kritika na bosanskohercegovackim portalima i knjizevnim casopisima. Intenzivno se bavi kulturnim radom, sudjelovala je na mnogim knjizevnim projektima i manifestacijama.
Dunjalučar 