Lovac na poglede
Kada čovjeka pročitaš u postupcima, šta će ti riječi?
Tako gluhonijemi umijemo jedni drugima glavobolje zadati
Ma čekaj samo da ti kažem…
Ma nemoj mi reći, ja to znam.
Čitao sam ispolahka i tvoju zjenicu
I tvoju mrežnjaču
Lovio ih dok bježe u nepoznato
Samo da se otmu jednoj istini
I dok se ti otimaš istini
Ja se otimam tebi
Dok ja lažem da poštujem istinu, ti me zavodiš životom koji niko nije vidio.
A šta ćeš, i dalje čitam.
To mi je posao, a pomalo i strast…
I dalje sjedim ispred tvoja dva naivna oka
I puštam da bježiš od mene, dok ja bježim od sebe
I dalje tražim duboku poruku u plavetnilu tvoje mrežnjače koja me guta bez stida
Zapanjujuće je to, progutan sam u plićaku nebeskog plavetnila koje ti smjestih u oči
Vrag ga zna šta sam tražio, drugi niko!
Na groblju
Kad god koračam prema brdu
Drveće se pretvara u stvarnost
Jer dok hodam
I kamenje šuti i žuri da se otrgne ispod papuča
A toplije je nego bol tezine moje obuce
I uvijek je tijesno u zraku
Toploti i hladnoći i polumrak dok sunce žeže
A ja tražim koji je tvoj, iako svi nišani liče
Na njemu raste lavanda i šumske jagode koje mrzim..
Ne može cvijeće
Ne može voće rasti iz tebe
A mnogo je zemlje iznad i mnogo je na tebi kojeg nema…
Ne plačem, jer to čovjek najmanje može kad je sam
Pričam za oboje
Pa izvodim zaključak
I tako kad mi na um legne
I spava dugo misao samo jedna
O oblacima
O oblaci…deset gore i deset dole
Mnogo više, mnogo dalje
Pa mi opet sunce žeže misli
A kurve se izvuku
Pa provociraju
Znaju kako se pecam
Pa zabole
Pa zadrhte
Pa ih se na koncu riješim lažno zauvijek
I mislim dugo o ljepoti života
Putem povratka
A onda opet nikne novi grob
Pa me proganjaju i muče
Kako su trenuci koji su živi beznačajni
A ipak ih dozivamo i kažemo
Kao da je bilo jučer.
Pačija snaga
U jezeru plivaš bezbrižno
Žut si kao suncokret koji pati za ljubavlju sunca
Ozari me, ugrij me, voli me…
Noge su ti malešne
Krila slabašna
Ti puštaš da treperi svijet oko tebe kao čista voda u kojoj kupaš svoja krila
Potpuno predan svojim krilima
Proučavaš pokrete
Nisi jedini koji ti se divi.
Oči su ti još uvijek sanjive
Zatečene u naivnom položaju
Poželjet ću ih kad pogled promijeni perspektive
Tako si žut
Ti liječiš moje rane bojom osmijeha i sunca
Tako si malen ispod suviše vedrog i nasmijanog neba, naizgled.
Otvorit ćeš nekome gladan mali kljun
Otvorit ćeš pogled
Otvorit ćeš boju
Sve ćeš pretvoriti u bajku
Progovorit ćeš, a to će smekšati velike grudi
Iz njih mora poteći mlijeko života.
Bilješka o autorici:
Dženita Memić je mlada bosanskohercegovačka spisateljica, rođena 07.03.1996. godine u Tuzli. Ona je mlada pjesnikinja koja je uspjela sa svojom zbirkom poezije “Bijeg” dostići vrhunac popularnosti pisane riječi na društvenim mrežama, među čitalačkom publikom kako mlađom, tako i starijom generacijom u Bosni i Hercegovini i Republici Hrvatskoj. Također je profesorica bosanskog/hrvatskog/srpskog jezika i književnosti, te se u slobodno vrijeme bavi lekturom književne i naučne literature, administrator je književnog bloga Ruko_pis. Trenutno je jedna od aktuelnih mladih pjesnikinja, te u budućem periodu namjerava se predstaviti čitalačkoj publici sa proznim djelom i još jednom zbirkom pjesama. Njeni tekstovi su se pojavili na portalima; Maskerata, Coffedays Sarajevo, Susreti Zije Dizdarević, Sve te priče, Pisci i književnost; Čarolija noći, Gradovi od stihova I i II, Riječi Une… Njen prvijenac Bijeg je ozbiljno književno djelo koje kako problematizira literaturu općenito, tako se bavi i društvenim pitanjima, kao i osobnošću, gdje je poseban akcenat stavljen na produhovljenost i jednoličnu svakodnevnicu od koje autorica bježi. Autorica se često poigrava rodnom perspektivom u svojim tekstovima što danas razbija tabu kontekst tema o kojima autori mogu pisati isključivo iz pozicije čovjeka.
Dunjalučar 