Karl Jaspers: Moje samstvo i Bog

Karl Jaspers: Moje samstvo i Bog

Jaspers ne govori o kršćanskoj vjeri. U svom filozofiranju on zazire od toga. Još i više: postavlja strogu razliku između kršćanskog ili biblijskog i filozofskog vjerovanja. On je dosljedan u svom filozofiranju. Tako bi bar htio. Kršćansko ili biblijsko vjerovanje je religiozno vjerovanje, što filozofsko ne smije biti. Filozofsko vjerovanje zahtijeva potpunu slobodu pojedinca, egzistence, dok je kršćansko, religiozno vjerovanje vezano na autoritete Svetog Pisma ili Crkve. Filozofsko vjerovanje je put, napredak, odlaženje naprijed, a religiozno – kršćansko vezano je na ukočenost dogmi. Religija upravlja čovjeka na Boga u visinama i na njegovu ljubav, onostranu ljubav, a filozofsko vjerovanje je vezano na ovostranu ljubav, na ljubav među egzistencama, koje tu ljubav doživljuju u ovom svijetu, koje ovdje »napipavaju Transcendencu. Sve proizlazi iz samstva egzistence i nema se osjetiti nikakva nametnutost u vjerovanju unutar obuhvatnog bitka.

Vjerovanje filozofsko – ima se shvatiti, prema Jaspersu, kao vjerovanje egzistence iz vlastite slobode u vlastite mogućnosti s obzirom na pronalaženje i doživljavanje Transcendence, u kojoj je egzistenca fundirana. Dakako da se pronalaženje nema shvatiti u smislu znanja ili egzaktnih znanosti. Nije protivno znanosti i djelovanju razuma, all se mora od njih razlikovati u tom smislu što je s njim skopčano poimanje »držati otvorenim ljudski bitak u filozofiranju. To bi značilo: ne imati znanstvene sigurnosti o istini, a posjedovati (sigurnost) subjektivno. Tako njegovo samstveno slobodno gledanje filozofsko vjerovanje ne uključuje racionalno. Nije iracionalno, ali je aracionalno. Ne dolazi se do njega zaključivanjem, ali nastaje u području spoznaje, jer do njega dolazi egzistenca slobodno i neprisiljeno utoliko ukoliko ga hoće imati kao nešto znatljivo, nešto što se može imati u području jednog subjekta tako da ga prihvaćam.

U psihološkoj analizi subjekta koji saznaje, postaje svjestan svoga vjerovanja, nema rastavljenosti između subjekta i objekta, i to zbog toga što bi filozofsko vjerovanje bila jedna neposrednost. Ona se može okarakterizirati kao »lebdenje« unutar obuhvatnog bitka, koji je ili bitak po sebi ili bitak koji smo mi. U tom se odnosu obuhvatan bitak prožimlje. Ukoliko se ne prožimlje kod izvjesne egzistence, utoliko egzistenca nije u jednakom odnosu s Transcendencom. To je subjektivno stanje, o kojem ne može ništa reći Crkva ili neki forum. U tom je smislu filozofsko vjerovanje subjektivno posve slobodno, ali i samo sebi predano na milost i nemilost. Povijest nije za filozofsko vjerovanje nikakav autoritet, već samo pokazuje svojevrsnu mogućnost duhovne borbe. Ono je prema Jaspersu let u području nepotpuno posjedovane istine prema nepoznatoj i nespoznatljivoj istini, za razliku od kršćanskog ili uopće religijskog vjerovanja, koje se može obilježiti kao put kroz djelomično sigurnu istinu k sigurno Apsolutnoj istini. Religija stoga drži filozofiju u nemiru, ali religija jednako tako preko teologa ne može odgovoriti ništa sigurno, točno, istinito u odnosu na subjektivno suptilna pitanja o posjedovanju istine.

Jaspersovo subjektivno filozofsko vjerovanje inzistira na slobodnom prodoru do Transcendence računajući samo s vlastitim mogućnostima dotične egzistence. U filozofskom vjerovanju egzistenca se hrani udisanjem »svoje slobode. Ona može biti i u sumnjama da li je to valjan put, da li u dotičnom času posjeduje istinu. To Jaspersa ništa ne smeta u odnosu na filozofsko vjerovanje. On se čak hrani tim sumnjama; sumnje mu podržavaju vjeru. Ali da ne bi preko sumnja čitavo vjerovanje palo u bezizgledno depresivno stanje, on naglašava potrebu širine i otvorenosti prema Transcendenci, što bi vjerovanju davalo nov poticaj nasuprot uskoći opstanka, izjalovljenju, bezumnosti i sumnji. Ne prihvaća nikakvog povijesnog stanovišta, ni određenog gledanja kršćanske prošlosti upravo zato da bi lebdenje njegove egzistence prema Transcendenci ostalo trajno lebdenje, trajna sloboda. On se u svom filozofskom vjerovanju ne želi držati bilo čega osim slobode, koja bi ga tako imala dovesti do apsolutnog područja Transcendence. Preko slobodnih, nepodloženih misli u svom filozofskom vjerovanju on se ograduje od svakog misaonog sistema i hoće tako pokazati pravu bezuvjetnost u svijetu i otvorenost prema Transcendenci.

Ova obrana slobode u filozofskom vjerovanju egzistence, koja tako utvrđuje vlastito samstvo, imala bi, prema Jaspersu, biti obrana protiv apsolutiziranja. Ona bi držala otvorene sve mogućnosti u kojima Transcendenca može govoriti egzistenci, pojedincu, a to bi bila ujedno obrana protiv nihilističke skepse.

Filozofsko vjerovanje je bezuvjetnost unutarnjeg djelovanja. To je zapravo sloboda ili apsolutna svijest temeljena na slobodi u mediju samstvene refleksije, i to nezaustavno. Tu je isključen svaki autoritet, dogma, povijesno stanovište. A da se ne bi učinilo dogmom, veli Jaspers, da vjerovanje ntje posjedovanje, već traženje nepoznatog iz slobode kao participacije toga Nepoznatog, Sveobuhvatnog bitka. Filozofsko je vjerovanje tako za nas stvaranje novih istina, koje će biti toliko vrijedne u odnosu na filozofiranje koliko ono ima snagu te istine formalno izraziti.

Ne može se izraziti što je filozofsko vjerovanje, jer je ono zapravo jedan dinamizam. Objektivna određenost ili izražavanje pokazuje statičnost. Filozofsko vjerovanje je djelovanje prema Transcendenci, koje otvara nove načine za svoj produžetak. Ono nužno uključuje u sebi slobodno lebdeći karakter prema Transcendenci.