Jedanaest
Broj jedanaest, utkan zlatnim vezom na rukavu uniforme, predstavlja moj poraz. Znao sam da, ne ako, nego kada poginem, niko neće pitati za moje ime i prezime. Okrenut će me na bok, identifikovati, i odvezati zelenu traku sa moje desne nadlaktice. Nju sam prezirao. I zbog boje i zbog nemira, koji je unosila gdje god bih se pojavio. Osvrtao bih se iza sebe, na svaki pedalj zemlje, misleći da svojim koracima ostavljam neizbrisiv trag.
Gadila mi se sopstvena sjena, koja je u našem uzajamnom strahu, ostavljala prostora za izdaju. Općenito sam bio nepovjerljiv prema životu, ali dubina šume i zvukovi koji su se prelamali sa vrha Vijenca, nisu mi dopuštali pravilne kontrakcije srca. Gušio me svaki pogled ka dlanovima. Neke rane nikada neće zacijeliti. Svaki šum sam gasio zarezivajući kožu noktima. Tada bi potekla svježa krv iz arterija i spasila me stvarnosti, koju sam smatrao neprijateljem. Samo tako sam mogao smiriti svoje tijelo. Na kraju, strah me je najskuplje koštao. Noćas, dok sjedim na svom grobu, dok unutar njega leži tuđe tijelo, imam potrebu da nekom, u ovom slučaju tihom povjetarcu, ispričam šta se dogodilo sedamnaestog decembra 1993. godine u Zvorniku. Noći su bile teške.
Lakše sam podnosio olovo u naramku, koje sam nosio da bih potisnuo tjeskobu u grudnom košu. Bježao sam od samoće. Pogotovo u samostalnom pohodu kroz mrak, dok svaki obližnji metak traži svoju putanju do moje utrobe. Iako bih radije prihvatio da mi rane srce. Krenuo sam na liniju, kao i sinoć. Pješačio sam svega dvadesetak minuta, kada ugledah čovjeka prosječnih godina. Sam prolazi drumskom stazom. U prvi mah sam, promatrajući njegovo lice, pomislio da je neka uglađena ličnost. Njegove crte lica su odisale profinjenošću. Oči su mu sijale kao u dvadesetogodišnjaka. A onda, prije nego što je zamaknuo, odmjerio sam njegovo radničko odijelo. Tada sam bio uvjeren da je poljoprivrednik iz obližnjeg sela.
Na kraju sam odlučio da ću mu se približiti. Ne bih rekao da će mi se opirati, obzirom da sam vojnički obučen, a posjedujem i oružje. Kada sam stao ispred njega, prvo što sam primjetio je naša sličnosti. Iz daljine nisam mogao zaključiti da smo iste visine. I da, kada bih tražio svoj odraz u ogledalu, sigurno bih nalikovao na njega, bez obzira na razliku u godinama. Zbog uzbuđenja sam, činjenicu da nema dokumente, prihvatio kao nešto uobičajeno. Iako su me učili da ta riječ u ratu ne smije biti upotrebljena. A ni za ime ga nisam pitao. Gledao sam u njega sa nevjericom, sve dok me svijest nije primorala da napravim dva koraka u desnu stranu. Put je bio krvav. Ali od čega?! Nije bio ranjen.
Njegove čizme su izgledale sasvim uredno. U lijevoj ruci je imao crnu vreću. Pušku sam prebacio preko ramena, sagnuo sam se, a ispod nje je tekao mlaz krvi. Podignuo sam glavu, dok je on mirno stajao, kao da mi ne smije odati nikavu emociju, koja bi ga mogla kompromitovati. Predosjetio je da ću ga ubiti. Jednim pokretom sam mu oduzeo život, ubjeđujući sebe da su unutra kosti nekog meni bliskog. A to bih mogao biti i ja, ako ne reagujem. Uradio sam to sa takvom lakoćom, kao da mi nije prvi put. On je bio moja karta za bijeg. Obukao sam njegovu odjeću, a njegovo, još toplo tijelo, strpao u uniformu. Niko neće primjetiti. Ja moram otići, da bih sačuvao pamet. Nikad ovo nisam ni želio. Ovi sa vrha ga sigurno neće pregledati. Uzet će traku sa desnog ramena, proslijediti je mom nasljedniku, a ovog jadnika možda neće ni ukopati.
Ne znam da li je to sudbinski, ali nakon jedanaest godina provedenih u Helsinkiju, odlučio sam posjetiti njegov grob. Prije tri mjeseca sam saznao sve o njemu. Semin Alajbegović. Jedno ime. Jedno prezime. A najteža životna priča. Bio je stolar, a u isto vrijeme udovac i otac. Te noći, u toj šumi, nije bilo drugog ubice, sem mene. Kosti nisu bile ljudske. Bile su namjenjenje za supu, koji će otac pripremiti svojoj djeci, omogućavajući im da i tu noć ne legnu gladne. Semin se više nikada nije vratio kući, a Sumeja i Semina su umrle. Bolovale su od leukemije. Ostala je prazna kuća na proplanku, i jedna porodična slika na kuhinjskom stolu.
Kao što rekoh, dolje je tuđe tijelo, a ja sam mrtav zajedno sa njim.
I svaka godina koju proživjeh do sad, kao da se i nije desila.
Autorica: Emina Čamić
Emina Čamić, rođena u Maglaju, studentica Odsjeka zdravstvenih studija u Tuzli. Svestrana spisateljica. Učesnica najpopularnijeg natječaja poezije u regiji – Mili Dueli.
Dunjalučar 