Stećci kao vid kulture pamćenja: Kolo kao život i smrt

Stećci kao vid kulture pamćenja: Kolo kao život i smrt

Kakva se god, sa jedne strane životna priča pokojnika, sa druge strane moguća utopija ljudske vrline i sreće mogla na kamenu projektirati, uvijek se može prepoznati da se među najranijim potrebama za formom nadgrobnog spomenika – stećak, ističe ona potreba za iskazivanjem dualnosti života i smrti. Ovi spomenici su most između smrtnih i besmrtnih vrijednosti, oko kojih se, kao vuna oko vretena, pletu arhetipski, mitološki obrasci i ljudske drame koje nas oblikuju od početka vremena.

Podvrh njihove funkcionalne osobenosti, na našim prostorima pojavljuje se pravi izraz jedne grobne umjetnosti, pa u skladu s time, shvaćeni kao nadgrobni spomenici, stećci su fantastičan prikaz okolne zajednice (njene prošlosti i budućnosti). Stećci su tačke u vremenu; u većini slučajeva nepromijenjeni od njihovog postanka (dakle tu je njihova antropološka vrijednost), dok za estetičare predstavljaju jedinstven izazov uzevši u obzir činjenicu da nisu značajno promijenjeni od vremena njihove upotrebe i nastanka. Zbog svojih nepromijenjenih kvaliteta, kamen za kamenom sa isklesanim likovima, mustrama i simbolima pazi na nas baš kao što su to činili i za ljude prethodnih stoljeća. Takva vrsta simboličke besmrtnosti, u društvu znači: slavlje, sjećanje, spomen. Umjesto da se smrt vidi kao kraj, pronalazi se utjeha u onome što jesu kontinuriane veze i neprekidan tok života. Uključivanjem mrtvih u tekući emocionalni i društveni život živih ljudi, smrt biva pitanje stupnja, a ne ontološki prekid. Kao umjetnost, dakle, stećci pružaju neosporno veliku uslugu u smislu njihove uloge za nas kao ljudska bića. Budući da su nadgrobni spomenici fiksirani na mjestu i u vremenu, bitno je kako ovi grobni biljezi koriste pretpostavke zajednice i kako pronalaze zajednički jezik s posmatračem.

Najstariji dokazi o plesu pripadaju jednom opsežnom korpusu slika stvorenih od strane predaka na raznim predmetima (skloništa, zidovi pećina, keramika) sa najraznovrsnijim tehnikama, te još uvijek zahtijevaju posebnu kompentenciju proučavanja i razumijevanja. Nužno je ostaviti po strani estetski problem; jer kao i prapovijesni prikaz plesa tako i kolo na stećcima, nije proizvod mentaliteta koji traži ljepotu i sklad forme, niti je dovoljno objasniti da je ukras površine na objektu proizašao iz potrebe da se sav raspoloživ prostor upotpuni slikama (horror vacui). Razmotri li se općenito uloga plesa, otkriva se potreba za podcrtavanjem dva bitna elementa: društvena funkcija i magijsko-ritualna, simbolička funkcija koja bi se mogla definirati kao neka vrsta kozmičke interakcije, ili pak ritualno regenerisanje i obnavljanje kao i karnevalsko iscjeljenje. Izuzetno relevantan događaj dešava se upravo u trenutku kada se član zajednice pridruži drugima u kolu: kako se preovladava ritmički pokret i svaki plesač usavršava koordinaciju pokreta sa pokretima partnera, percepcija sopstva postepeno se smanjuje do te mjere da svaki sudionik osjeća transformaciju vlasitite individualnosti u ulogu neke vrste „zupčanika“ unutar mehanizma plesnog ansambla. Ovaj proces, potaknut ritmičkim elementom, praćen je na najelementarnijoj razini sa intenzivnim osjećajem harmonije, koji se javlja među svim plesačima.

Srednjovjekovni čovjek je, u skladu s tim, bio svjestan da kolektivni identitet tako proizvodi ukorijenjeni osjećaj društvene kohezije i pripadnosti, koji je teško pronaći u drugim vrstama društvenih aktivnosti. Zajednički ritmički pokreti i geometrije plesa repliciraju poznate ritmove i geometrijske obrasce, one koje tradicija, kultura određenog naroda, izdvojila i prepoznala, analogijom, u prirodnim događajima i pojavama. To znanje, koje je i univerzalno rasprostranjeno (kroz arhaične kulture), nalazi svoj temelj u posmatranju kretanja nebeskih tijela i cikličnog toka same prirode. Moguće je da su i plesovi i koncept kola u određenom smislu nešto što svjedoči i ritualno regenerira kosmičke ciklične preobrazbe. Događaj kola koji se prikazuje mora imati za posljedicu da takva vrsta događaja i atmosfere ima prosperativan efekat za samu zajednicu. Ako je ples bio zamišljen kao kolektivni ritmički pokret sa snažnom društvenom konotacijom (identifikacija pojedinca sa grupom) ili svetom funkcijom (kontrolom prirodnih događaja), šta bi onda mogla biti svrha prikazivanja takvih dešavanja u medij, koji ipak nije prikladan za reproduciranje osnovnih komponetni samog plesa – ritam i pokret? Koja je svrha bila u slučaju stećaka, izrade dvodimenzionalne kopije ovih događaja? Prije traženja odgovora na ovo pitanje, bitan je i aspekt koji se iznova pojavljuje u studijama i razmatranjima historije umjetnosti: Jesu li rezbarije i slike umjetničke forme nastale u slobodno vrijeme kao vrsta kreativnog čina, ili su izrazi duboko definiranih sadržaja u kojima se komentariše okolna zajednica i njena vjerovanja.

Pizori kola, su vjerovatno najraniji prikazi plesa sa ovih područja, te ironično upravo ovi prikazi srednjovjekovnog plesa bolje su dokumentovani od kasnijih stoljeća iz kojih nemamo vizualnih izvora. Plesači su zastupljeni u različitim formacijama, u rasponu od onog što može biti jedan plesač do formacija koje se sastoje od više plesača. Prikazane su figure u svojim punim veličinama, držeći se za ruke. Žene nose zvonkaste haljine, a muškarci kratke tunike. Smjer plesnog pokreta je vidljiv iz položaja muških stopala, način na koji savijaju koljena ili iz načina na koji su ženske suknje podignute. Ponekad, muškarac i žena koji se drže za ruke bi mogli biti plesački par, ali i kompozicija para koji je pokopan na tom mjestu. Često je zastupljena formacija od četiri osobe, ali je nejasno da li takvi prizori prikazuju plesače. Plesači ponekad nose grane ili cvijeće u rukama, a preko lica nose maske.

Prikazano kolo je reproduciranje stvarnog događaja koji se dogodio i koji je ostao živ u sjećanju osobe koja je to doživjela. Slijed pokreta vezanih uz taj događaj dočaran je jedinstvenom oznakom na način da njegov posmatrač (vjernik, član društva) može prepoznati sliku kao formalizaciju događaja. Odnosno, posebna i izražajna vještina je ljudska sposobnost stvaranja slobodnih kombinacija pomoću kojih se mogu artikulirati ideje, misli i vjerovanja. Kolo, ples funkcioniše i poprima oblik zatvorenog koda i ima strukturu ritualnog čina. Kolo tada nije samo kreativan i slobodan čin, već je rezultat procesa u kojem se svaki član zajednice može identificirati sa modelima ponašanja, tradiciji, društvenim standardima i religijskoj dogmi. Kolo kao umjetnost je sinteza osnovnih vrijednosti koje zajednica može pronaći; Kolo, u svojoj biti, nije ništa drugo nego život podignut na neki intezivniji i viši stepen.

Odakle prikazi crpe ovaj autoritet za potvrđivanje obrazaca ponašanja na kojem se utemeljuje zajednica, odnosno šta ih čini trajnim vječnim? Šta je razlog da se ples prikazuje pomoću slika, iako je sama izvedba u trodimenzialnom svijetu ispunila svoju svrhu? Pošto je ograničenja svakog plesnog ansabla – vrijeme trajanja; kraj je uvijek neminovan. Međutim, kada se izvedba zamijeni svojom slikom, onda pokreti bivaju zamrznuti u vremenu i tako njihova značenja postaju trajno ugrađena u sliku. Iako je jasno da radovi na stećcima nisu identična referentna slika i prilika događaja, odnosno da prikazana gesta ne odgovara stvarnom izgledu ili da njezina vizualizacija doživi devijaciju, njihovo preoblikovanje se postavlja na črvstu osnovu prema kojoj ta reprezentacija postaje izraz svetosti. Prikazi na stećcima postaju ritualizirani društveni prikazi, koje imaju specifičan cilj predstavljanja modela ponašanja koji se provode u datom društvu, potvrđujući oblike društvene kontrole i interakcije sa kosmičkim ciklusom. Svaka gesta ili elemenat reprezentacije ne odgovara svakodnevnim radnjama, već zastupa arhetip, određeni praoblik. Odnosno ne prenosi različite informacije o istoj radnji, već samo jedan podatak koji se odnosi na tu radnju. Taj jedan podatak je bitan, i jedina mogućnost da se naglasi određeni elemenat i sveukupni naum jeste ponavljanje tog istog elementa. Iz tog razloga je kolo često repetativan prikaz istog oblika, iste figure. Uticaj slike naravno ne ovisi samo od njene strukture, nego čak i od sakralne prirode predmeta na kojem je događaj prikazan. Srednjovjekovni čovjek je kamenu možda davao veliku nadnaravnu vrijednost zahvaljujući njegovoj trajnoj kvaliteti.

Površine stećaka za čovjeka nisu shvaćene kao neutralan prostor/tiha površina, koja jednostavno dobiva oblik. Moguće je pretpostaviti da za srednovjekovnog čovjeka površina kamena zamišljena kao veo, tanki veo koji odvaja ljudski svijet od podzemnog svijeta u kojem žive duhovi zemlje. Stećak je uostalom nadgrobni spomenik. Nemoguće je shvatiti značaj prikaza stećaka, bez da se ne pretpostavi i uzme obzir da je umjetnik, klesar, predvodeći ideje svog naroda u slike, bio potpuno svjestan da površina na kojoj je radio nešto što je granica i prag koji razdvaja svijet živih i svijet mrtvih. Kolo je život, ali je i vid borbe protiv smrti. Prema tome vitalnost kola, ali i njegova grobna uloga obrazac je koji društvenoj zajednici daje nejverovatno razumijevanje života i njegove zagonetnosti.

Kolo se okreće i molitva se širi uokolo, nudeći svoj lijek onome koji ga je pokrenuo, ali i svima bićima u potrebi. Za pretpostavit je da je odnos sa carstvom mrtvih jak i očit, kao i da atutoritet i moć koji se može pripisati svijetu mrtvih i predaka, od strane srednjovjekovnog bosanskog čovjeka, jeste neiscrpna baterija (utjelovljena u stećku) koja energizira poklonike, poštovoace kroz stoljeća. Jedinstvena priroda stećaka je to što je krajnje sugestivna i snažna u svom ritmičkom sklopu značenja. Upravo to je ono što stećci čovjeku sadašnjice poručuju, bivajući zapis i mišljenje jednog društva o životu i posljedicama životnih iskustava. Stećci nisu mrtvi svijet prošlosti, nego živa reprezentacija naše baštine koju je itekako potrebno njegovati, ali i zaštiti od klopke nacionalnih previranja.