Italijanski pjesnik Salvatore Quasimodo rođen je na Siciliji 1901. godine. U Milanu je predavao italijansku književnost, a djelovao je u krugu mladih pjesnika i pjesnikinja okupljenih oko časopisa Solaria. Bavio se i prevođenjem, u prvom redu poznat je po prevodima djela antičkih tragičara Eshila i Sofokla. Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1959. godine. Umro je u Napulju 1968. godine.
Boja kiše i željeza
Govorila si: smrt, tišina, osamljenost;
život kao ljubav. Riječi
naših nestalnih slika.
A vjetar se podizao lagan svakoga jutra
i vrijeme s bojom kiše i željeza
prošlo je nad kamenjem,
nad prigušenim mrmljanjem nas prokletih.
Još je daleko istina.
Reci mi, čovječe raspeti na križu,
i ti ruku teških od krvi,
kako da odgovorim onima koji pitaju?
Sada, sada: prije nego druga tišina
zađe u oči, prije nego drugi vjetar
nadode i druga rđa procvate.
Kao madrigal
Suncokret se prigiba k zapadu
i dan se u propast srozava
u svome oku, a ljetni zrak s
e zgušnjava te povija lišće i dim
sa škverova. Odmiče sa suhim
tokom oblaka i praskanjem munja
ta posljednja igra neba. Još uvijek,
i godinama, draga, privlači našu pažnju
mijenjanje jarbola zbijenih u krugu
Naviglia. Ali naš dan uvijek traje
i uvijek to sunce koje odlazi
s pređom svojih umiljatih zraka.
Nemam više uspomena, neću da se sjećam;
sjećanje iz smrti dolazi,
život je beskonačan. Svaki dan
je naš. Jedan će zauvijek stati,
i ti sa mnom, kad pomislimo da je kasno.
Tu, na brani kanala, njišući
nogama kao dječaci,
gledamo vodu i prve grane u njenoj
zelenoj boji koja tamni.
A čovjek što se nečujno primiče
ne sakriva nož u rukama
nego cvijet geranija.
A tvoja haljina je bijela
Pognuta ti je glava i gledaš me;
a tvoja haljina je bijela,
i grud proviruje iz čipke
razriješene na lijevom ramenu.
Prestiže me svjetlo; trepti
i dira tvoje nage ruke.
Gledam te. Riječi su ti
bile zatvorene i brze,
stavljahu srce na uteg života
koji sam znao iz cirkusa.
Duboka cesta
gdje se spuštao vjetar
izvjesnih noći marta
i budio nas
kao prvi put.
Dunjalučar 