Blaise Pascal: Čovjek beskonačno nadmašuje čovjeka

Blaise Pascal: Čovjek beskonačno nadmašuje čovjeka

Za francusko antropologijsko mišljenje važnija je od Descartesovog monumentalnog djela tradicija moralizma, koju je kao nesistematični, opisni stil filozofiranja utemeljio M. Montaigne, a nastavljali je autori kao La Rochefoucauld, Vauvenargues, Montesquieu, Galiani, Jaubert, Lametrie i drugi. To je jedna simbioza antropologije, etike i uputstava za kreposni i ispravni život, u kojoj je često prisutan jaki utjecaj stoika, a najbolji joj je oblik dao Montesquieu. Deviza koju bi ovi mislioci potpisali, a potječe od Senece, glasi: »Učini sebe za sebe slobodnim!« U središtu interesa u tim je učenjima istraživanje samoga sebe, tj. čovjek kao takav spoznaje se analizom vlastita karaktera, samopromatranjem.

Filozofija je stoga tu istodobno krijepost i obrazovanje. Iskustvo moje vlastitosti dostaje mi za to da budem mudrac. S druge strane, čovjek je tu prvenstveno shvaćen ne kao gospodar nego kao dio prirode, tek iščezavajuća točka u svemiru. Ta teorija čovjeka kao dijela prirode naročito je ekstenzivno – ali na drugim pretpostavkama – razvijena kasnije u francuskom materijalizmu. No najsadržajnije domašaje toga doba u antropologijskom smislu predstavljaju besumnje mišljenje Pascala i Rousseaua. Pascal zato što u svome mišljenju na specifičan način uobličuje radikalni konflikt novovjekovnog racionalističkog mišljenja i kršćanske misaone tradicije u poimanju čovjeka, te dalekosežnom intuicijom i nagovještajem sasvim modernih ideja o čovjeku. Rousseau pak svojom snažnom, emotivnom i dubokom refleksijom opreke »prirodnog« i »civiliziranog« čovjeka, čime anticipira bitne probleme suvremenog čovjeka.

Za Blaisea Pascala karakterističan je radikalan obrat k mišljenju čovjeka pred kraj njegova kratka života, jer je inače bio vrsni matematičar i fizičar. Štoviše, izumio je i stroj za računanje. Njegovo antropologijsko mišljenje, ovdje je to bez sumnje adekvatan naziv, uobličeno je u obliku fragmenata, koji su posthumno objavljivani pod naslovom Pensées, misli. Samo objavljivanje tih misli bilo je onemogućavano od crkvenih vlasti, tako da je cjelokupni njihov tekst objavljen tek u ovom stoljeću. Već sam fragmentarni oblik Pascalova mišljenja upućuje na njegov modemi karakter a, s druge strane, i na neukidive opreke u kojima se njegove refleksije o čovjeku kreću. Prekid svoga bavljenja matematičkim i prirodnim znanostima

Pascal je obrazlagao njihovom apstraktnošću, time što je ustanovio da one čovjeka udaljuju od »svojstva čovjeka«. Takve apstraktne znanosti nisu svojstvene čovjeku i za Pascala je utoliko neobičnije to da se više ljudi bavi tim znanostima nego čovjekom samim. Odmah na početku svojih refleksija o čovjeku Pascal ističe metodologijsku razliku između »geometrijskog duha«, koji je na djelu u prirodnim znanostima, i profinjenog »esprit de finesse«, dakle razliku između egzaktnog znanja i intuitivnog oštroumlja koje se stječe promišljanjem. Tek ovaj esprit de finesse može dohvatiti kompleksno biće, »čudovište« kakvo je čovjek. Ali ni taj geometrijski duh nije potpuno odbačen, nego i on upotpunjuje sliku čovjeka u onim aspektima u kojima Pascal konfrontira čovjeka sa svemirom, s beskonačnim i s vremenom.

Čovjek je za Pascala pun opreka. Valja ga razumjeti između razuma i strasti, bijede i uzvišenosti i obzirom na »poredak srca«. (»Srce ima svoje znanje koje um ne poznaje«.) Čovjek se nalazi na sredini između svega i ništa. »Jedno ništa u pogledu na beskonačno, jedno sve obzirom na ništa, sredina između ničeg i sveg… on je jednako nesposoban da shvati ništa iz koeg je bio iznesen, kao i beskonačno koje će ga progutati«. – On ne zna odakle dolazi, ni kamo ide, ali uza sve to treba biti čovjek. Pascal sasvim moderno upozorava d aje čovjek usmjeren na prošlost i budućnost, dislociran u razne vremenske dimenzije i u posebnom odnosu spram vremena, a u osnovi ga karakterizira ’ambiguite’ tj. ima dvoznačnu bit. Svo dostojanstvo čovjeka za Pascala sastoji se u mišljenju; on je tršćana cijev koja misli i na taj način povezuje vremenito i nadvremeno, konačno i beskonačno.

Njegova veličina sastoji se u tome da zna svoju bijedu, zatim u nadi u besmrtnost duše, u snagama koje ga u njemu tjeraju preko njega samoga. Zato jedino kada ide preko sebe sama on ne pada ispod sebe. Njega razdire borba između uma i strasti i stoga nije ni anđeo ni životinja. Ima dvostruku prirodu, a tu drugu prirodu stvara navika, tako da u njegovu duhu ima nešto automatsko. Navikama stvorena druga priroda čovjeka je patvorina, a njegova izvorna, nepatvorena priroda prisutna je još samo u refleksiji, u umu i mišljenju. To što je napustio svoju prvu prirodu pokazatelj je čovjekova svrgnuća i pada. On je pao sa svoga iskonskoga mjesta i ne može ga više naći. U tome ne uspijevaju ni najveći ljudi. Zato je za čovjeka od najveće važnosti kršćanstvo, vjera u besmrtnost duše, koju ne može dokazati, i uzdanje u Boga kojeg ne može spoznati. Čovjek je »nepojmljivo čudovište« (un monstre inconprehensible). – »To je monstrum, kaos, predmet protuslovlja, čudo i nesmisao. Sudac svih stvari, bespomoćni zemaljski crv; čuvar istine, kloaka neznanja i zablude, sjaj i odrod svemira. Tko će rasplesti to klupko!«. – No Pascal ipak zaključuje, bez obzira na sve opreke u kojima misli o čovjeku: »Čovjek beskonačno nadmašuje čovjeka.« I to onda kad sagleda sebe u svoj svojoj oprečnosti i u uzdanju u kršćanstvo i u njegova Boga. (Pascal je bio zdušni pobornik jansenizma.)

Svojim posljednjim vrhom čovjek dopire do Boga, jer je »stvoren za beskonačno«. Njegova svrha nije tek to da razvije svoje prirodne potencije; njegova »condition veritable« jest to da stalno upućuje preko sebe i da jest preko sebe, da mora transcendirati svoju bit, kako je to ustvrdio još Galiani: »Priroda čovjeka može biti samo nad sobom uzdignuta ili strovaljena ispod sebe.« Pitanje o čovjeku mora, misli Pascal, završiti u »neproničnim tminama« , ali ono ima tu ulogu da čovjeka istrgne iz prividne sigurnosti i konfrontira ga s misterijem koji on jest. Zato je čovjek stalno u potrazi za svojom vlastitošću, koja nije u tijelu i čiju osnovu filozofija ne nalazi jer ne nalazi posljednju tajnu čovjeka. Zato se valja uputiti u »otvoreno i pokretljivo« što može podnijeti i za što je prikladna tek fantazija.

Nema sumnje da ovo Pascalovo propitivanje o čovjeku i današnjega čovjeka lišava bilo kakve sigurnosti – ako ove misli ozbiljno uzme. Pascal je besumnje modemi mislilac, a njegova slika čovjeka sadrži bitne elemente modernoga i suvremenog mišljenja o čovjeku: izručenost u vremenske dimenzije, ništavilo, nedovršenost, oprečnost njegovih dviju priroda, raspetost između konačnosti i beskonačnosti, svrgnuće i isticanje fantazije i dakako njegovo samonadmašivanje. Pascalovi uvidi svjedoče, s jedne strane, da je i kako je prihvatio bitne motive novovjekovnog mišljenja i, s druge strane, kako je duboko i snažno doživljavao potencije koje je novovjekovni čovjek pokrenuo.