Aristotelovska slika svijeta
U drugoj polovici IV st. pr. n. e. Piteja otkriva Veliku Britaniju, a Eutimen istražuje zapadne obale velikoga dijela Afrike. Ova otkrića, a naročito osvajanja Aleksandra Velikoga, znatno proširuju sliku svijeta i na jugu i na istoku. Prije toga pohoda Grci su imali nejasne predodžbe o zemljama izmedu Kizilirmaka i Inda. Ali je poslije Aleksandrova pohoda slika o tim zemljama postala jasna. Turkestan, medurječje između Sir-Darje i Amu – Darje, planinski masivi Hindukuša, Beludžistan, velik dio Indije, čitava obala u području Indijskog oceana i Perzijskoga zaljeva, nalaze se na grčkim kartama svijeta.
Iako je Aleksandrov pohod u Indiju trajao kratko vrijeme, ipak su Grci o njoj stekli mnoštvo spoznaja. Oni su tada prvi put saznali za velike predjele istočnog dijela Zemlje, za njihov oblik, bujne tropske kiše, vjetrove i rijeke od Kabula do Bijasa i od Himalaje do ušća Inda. Grčki učenjaci koje je Aleksandar vodio sobom opisali su Indiju. Onesikrit je iznio da je Indija jednaka trećini grčkog svijeta; Aristobul je opisao hidrografiju, klimu, monsune, faunu i floru; Klitarh je pored Indije opisao i Etiopiju, kao i otoke na jugu ove zemlje, a usporedo s tim i zapadne krajeve grčkoga svijeta.
Po Aleksandrovu naređenju izmjerena je veličina Indije i napravljena njena karta. Pa ipak je i dalje u starom vijeku ostalo proturječno mišljenje o njenoj veličini. Za Kteziju ona ima veličinu kao sva ostala Azija; za Nearha i Strabona velika je četiri mjeseca hoda; Za Megastena je široka 16.000, a dugačka 21.000 stadija. Eratosten je držao da je mnogo manja: široka 16.000, a dugačka 13.000 stadija. Bolje poznavanje Zemlje povećalo je trgovinu i proizvodnju materijalnih dobara. Grci putuju sve više po svijetu. I zato maglovitost u koju je dotle bio uvijen veliki dio nastanjene Zemlje, počela je sve više iščezavati.
Aristotelova kozmologija
Sve je to pridonijelo da su Grci sve više počeli uvidati kako Zemlja ima oblik kugle. Ali prvi čovjek koji je dokazao da je Zemlja okrugla bio je Aristotel (384-322. pr. n. e.). Taj Aleksandar Makedonski grčke filozofije, kako se o njemu izrazio Marx, u principu prihvaća sistem homocentričnih Eudoksovih sfera. No Aristotel ovom čisto geometrijskom sistemu svijeta daje fizikalno značenje. Za njega postoji samo jedan jedinstveni, ali potpuno ograničeni svemir, iza kojega nema ništa, čak ni spraznines. Posljednje nebo, nebo zvijezda stajačica, apsolutna je granica kozmosa: iza nje ne može postojati nikakvo mjesto.
Zemlja ima oblik kugle i u središtu je kozmosa, koji također ima oblik kugle. Oko Zemlje nalazi se voda, zrak i vatra. Svi ovi elementi imaju vlastito mjesto i svi zajedno tvore sublunarni (zemaljski) svijet. Iznad ovog svijeta prostiru se predjeli nepromjenljivoga etera i svih ostalih nebeski tijela: Mjeseca, Sunca, planeta, zvijezda stajačica, obuhvaćenih homocentričnim sferama. Najniža od sviju jest sfera Mjeseca; najudaljenija – sfera stajačica. Sfere ostalih nebeskih tijela raspoređene su između njih. Zemaljski svijet je promjenljiv; nebeski – vječno nepromjenljiv.
Da bi objasnio sve utjecaje koji se postupno prenose od krajnje granice kozmosa do zemaljskoga svijeta, Aristotel tim utjecajima daje fizikalni smisao. U tom cilju on svakoj grupi sfera dodaje nove sfere – popravljače. Njihova je svrha da poništavaju gibanja koja se ne moraju osjećati. Sfere popravljači, kojih u sistemu svakog nebeskog tijela, osim Mjesečeva, ima više, obrću se u protivnom smjeru u svim planetnim sistemima, osiguravajući im u isti mah vezu i nezavisnost. Cilj im je da donjem sistemu poprave djelovanje koje nastaje zbog rotacije gornjeg sistema. Sve stajačice obuhvaćene su samo u jednoj sferi deferentu. Saturn i Jupiter imaju po četiri sfere-deferenta i po tri sfere »popravljača«. Mars, Venera, Merkur i Sunce – po pet sfera-deferenata i po četiri popravljača: Mjesec pet sfera-deferenata, bez popravljača«. U Aristotelovoj nebeskoj mehanici ima ukupno 56 sfera: 34 sfere-deferenta i 22 sfere popravljača.
Sva tijela u zemaljskom svijetu za Aristotela su proizvod djelovanja četiri osnovna elementa: zemlje, vode, zraka i vatre i njihovih međusobnih kombinacija. Svako tijelo, lako ili teško, ima prirodno mjesto u svijetu. Zemlja, voda, sva čvrsta tijela uopće su po prirodi teški i zato teže prema dolje, tj. prema Zemlji. A kako su sve zvijezde sastavljene od najlakše materije etera, one se moraju nalaziti gore, dok se teška Zemlja mora, prirodno nalaziti sasvim dolje, u središtu svijeta. Isto tako oblaci, zrak i vatra po prirodi« su laki i zato se penju naviše. Aristotel je smatrao da premještanje nebeskih tijela u ravnim linijama nije moguće, jer takvo premještanje u jednom ograničenom svemiru ne bi moglo vječno trajati. Kako iza posljednjega neba ne postoji ništa i prostor je tako reći zatvoren u samog sebe, nikakva ravna linija ne može prijeći veličinu svijeta. Najveća moguća ravna linija je promjer svemira koji on procjenjuje na 40.000 polumjera Zemlje. Veča linija uopće ne możes postojati.
Ali je u donjem svijetu kretanje u ravnoj liniji moguće. Tamo postoji vertikalno gore, dolje i druga gibanja. Vertikalno gibanje je prirodno, Plamen vatre diže se okomito uvis, jer vatra teži da dosegne sferu vatre. Cvrsto tijelo naprotiv teži prema dolje – prema Zemlji. Zrak i voda premještaju se također u smjeru svojih prirodnih mjesta. Ali budući da postoje i nevertikalna i vertikalna gibanja koja teže da tijelo udalje od svoga prirodnog mjesta, Aristotel smatra da su ona nametnuta. Za njega tijelo bez djelovanja vanjske sile mora vječno ostati u miru. Na taj način Aristotel u principu priznaje zakon inercije, istina samo za tijela u mirovanju, ali on ne zna za inerciju gibanja.
Za Aristotela je svijet vječan, no i vječnost je razdijeljena na cikluse. Sfere su podešene za periodičnost svojih gibanja. Potkraj nekog odsjeka vremena čitav svemir ponovo nalazi red i sve počinje iz početka. I gibanja u zemaljskom svijetu potčinjena su cikličnom ritmu, jer ih uvjetuje gibanje neba. Promjenljivost zemaljskog svijeta i u njemu čovjek već su nastali; u toj vječnosti oni će nastajati bezbroj puta, kao što će se vječno ponavljati i veliki ciklusi. Aristotelova fizika neba, koju je usvojio i Ptolomej, učila se u evropskim školama sve do kraja XVI stoljeća.
Izvor: Borivoj Maksimović, Čovjek i svijet u toku stoljeća.
Dunjalučar 