Nikolaj Berdjajev: Sloboda i vjera
Slično Kierkegaardu Berdjajev vjeru svoga subjekta, i to proniknuta kršćanskim gledanje, vidi samo u povezanosti s egzistencijalnom slobodom. Sloboda je religiozno pitanje; pitanje u kojem stoji sva subjektivnost vjere, sav njezin značaj. Vjera ne stoji u ispunjenju nekih za život izmjerenih stvari. Vjera se ne temelji na rezultatima egzaktnih znanosti, koje nas prisiljavaju da se poklonimo onome što nam ti rezultati predočuju. Ne, vjera je pitanje slobode egzistencijalnog subjekta.
Berdjajev ne odbacuje u odnosu na egzistencijalni subjekt objektivni temelj kršćanske vjere. On s ponosom gleda na Krista, na njegovu nauku Evanđelja, koju treba usvojiti. No snažnim riječima naglašuje: Ne usvojiti jer je izvana narinuto, nego jer je slobodno proživljeno. On nadodaje: Krist, temelj kršćanske vjere, ne dolazi kao silnik, već kao rob. On sve slobodno izabire pa i taj oblik roba slobodno uzima. Ne predstavlja se kao svemogući, već kao ništetni… S obzirom na proživljavanje vjere egzistencijalnog subjekta vjera za njega mora biti slobodni podvig u svijetu. U tom svijetu subjekt slobodno putem vjere iskupljuje propetu pravdu. Kršćanska je vjera u tom smislu slobodno oblikovanje nevidljivih stvari. Preko toga slobodnog oblikovanja u kršćanskoj vjeri ima se pravda slobodno proslaviti.
Vjera bez slobode, i to slobode s njezinim bremenom, ne bi više bila vjera – naglašuje Berdjajev. Uništila bi se njezina tajna, koja je upravo u slobodi i slobodnoj ljubavi. Drugim riječima, to bi značilo preokretanje religioznog života u prisilu i nasilje skopčano s vidljivim stvarima ili ulaženje u život nužnosti. A prava egzistencijalna vjera je uvijek u dubinama mistike, u ljubavi temeljenoj na slobodi. Mora se voditi računa o tome da se vjera, religiozni život ne preokrene u tradicionalno shvaćanje ili mutne forme. Takva vjera je iznakažena, a s njom se iznakazuje i Krist. To nije vjera slobodnog egzistencijalnog subjekta, koja u njemu proizlazi iznutra, a ne nameće se izvana. Kršćanska vjera se upravo tako treba shvatiti. No on i kaže da i nema pravo da bi se smatrao religioznim u tradicionalnom smislu riječi, no tema vjere pratila ga je kroz čitav život. Ali ne samo to, već veli da je ta tema prevladavala u čitavom njegovu životu.
U našem svijetu ne mogu biti riješena sva pitanja života, kako su to smatrali oni koji su bili daleko od Boga. Za mene je Bog u centru života. Moja vjera mi govori da je sve ono što je daleko od Boga ujedno i periferno. Život bez Boga izgleda prazan. Mora postojati Bog i nadsvijet, da naš život putem vjere u njega dobije svoj smisao. To je moj duhovni put kojim sam ulazio u dubine duha, piše Berdjajev, i gdje sam otkrivao Boga. Već od djetinjstva je osjećao proživljavanje svoje vjere kao duhovno – unutarnji i slobodni put. Prvo što je na tom putu otkrivao bio je Krist – Bogočovjek.
Sve izvana dano u životu vjere, u religioznom životu, jest eksteriorizacija duha i njegova simbolika. Tako tvrdi Berdjajev za svoj život vjere. Naglašuje da je od djetinjstva primao takve utiske. Kod obiteljskog stola već je u djetinjstvu slušao o Kristu, ali sve to u jednom deističkom smislu. Njegov otac je vjerovao u Isusa Krista, piše Berdjajev, ali samo onoga koji je naučavao ljubav prema bližnjemu. No sve to nije bilo prožeto tradicionalnim pravoslavljem, već volterovskom racionalizacijom, koja je ostavljala tragove već na malom Nikoli. Preko oca su dogme i za njega značile makar je slobodno dolazio do toga svojim mislima – iznakaženost, odnosno simbolizam Kristova naučavanja.
Tako je slobodno i pod svojim životnim okolnostima Nikolaj Berdjajev oblikovao svoju slobodnu vjeru.
Izvor: Josip Kribl, Sloboda u egzistencijalnoj filozofiji.
Dunjalučar 