Raskol ljudskog identiteta
Dvadeseto stoljeće je pokazalo kakve grozote je čovjek sposoban učiniti, te negirajući čovjekove sposobnosti za zlo, počelo se govoriti o ‘neljudskom’, uprkos tome što su dobro i zlo isuviše ljudske tvorevine i ljudska djela. Ista greška se može pripisati govorenju o ‘nadljudskom’, a to je oholo stajalište čovjeka u kojem on smatra da dovoljno zna o samom čovjeku i samoj prirodi da sa sigurnošću tvrdi za neke stvari da su ili neprirodne/neljudske ili natprirodne/nadljudske.
Raskoljnikov, ne ulazeći u motivacije šta i da li je Dostojevski njime želio prenijeti neku ciljanu pouku, spada među te ‘grješnike’ koji su o čovjeku sudili više nego što nivo znanja omogućava. Njegovo stajalište, koje tek sa tokom romana ispliva na površinu i dobiva jasan oblik, je o podjeli ljudi na „obične“ i „neobične“ i ta podjela polazi od toga ko od njih ima pravo da sprovede zločin, odnosno da u datom trenutku razvoja društva prekrši pravila koja važe u tom datom trenutku razvoja društva. Iako se ne preporučuje uzimanje ekstremnih primjera radi ostvarivanja suda o nečemu, ponekad ekstremni primjeri omogućavaju najdetaljniji pregled neke ideje. Trenutno ne sudimo, već opisujemo i pronalazimo. U ovom slučaju je to ubistvo čovjeka, odnosno mogućnost „neobičnih“ ljudi da im ubistva budu oproštena kao što je učinjeno Napoleonu ili što bi Raskoljnikov oprostio Newtonu ili Kepleru u hipotetskoj situaciji da su morali ubiti nekoga (ili više njih) da svoja naučna otkrića učine poznatim. Tu se već pronalazi greška u razmišljanju, a to je da se uslovi hipotetske situacije uvijek mogu uspostaviti takvim da potvrde neku premisu samim time što se uvijek može pronaći neki razlog zašto da nešto ne mogne ili mogne, da bude ili ne bude.
Ali problem Raskoljnikov nije u potpunosti racionalan, kao što nisu svi ljudi isključivo racionalna bića. Kasnijim ispoljavanjem njegovih razloga o ubistvu dvije starice (često se zaboravlja Lisaveta, sestra glavne, planirane žrtve) nije više dokazivanje te teorije o „običnim“ i „neobičnim“ ljudima, ve pokušaj Raskoljnikova da dokaže samome sebi svoju pripadnost tim njegovim „neobičnim“ ljudima. On sam kasnije priznaje da je njegov čin hirovit, a hirovitost više pripada domenu iracionalnosti nego racionalnosti. Postavlja se pitanje zašto se Raskoljnikov toliko intenzivno želio udaljiti od „običnih“ ljudi. Da je stvarna osoba, moglo bi se reći da se plašio svojih neuspjeha ili da se plašio svoje „običnosti“, ali pošto je fiktivna ličnost u fiktivnom djelu, on može poslužiti kao primjer, kao simbol kojim se produbljavaju teme i problemi nekog društva. U ovom slučaju Raskoljnikov postaje simbol čovjeka preko kojeg se zalazi u problem čovječanstva i njegovog identiteta, čovjekovog izbjegavanja susreta sa svojom sjenom.
Pri početku romana Marmeladov naslućuje posljedice industrijalizacije na Zapadu i o ekonomskoj misli koja zabranjuje sažaljenje. Ta misao, ili nauka kako kaže Marmeladov, nije izričito imenovana, ali se može zbog historijskog konteksta i naziva „politička ekonomija“ reći da se govori o kapitalizmu. Kasnije Razumihin u razgovoru sa Porfirijem o socijalizmu govori da se taj sistem prema ljudima ophodi kao da su mehanička bića koja su upravljana matematičkim pravilima, pravila koja bi danas nazivali algoritmima. Može se govoriti da su oba sistema loša, ali u ovom slučaju, oba sistema su nazirali raskol čovjeka sa svojim identitetom, gubitkom njegove ljudskosti, te osobine nužne za ljudsko biće, ali osobine koja se izbjegava jasno definirati. Marmeladov nije dobio sažaljenje od društva, pa ga je pronašao u alkoholu, a već sasvim druga je rasprava o pitanju koliko je čovjek različit od mašine. Podsjećamo se na gledište da su ljudi organske strukture, a mašine anorganske, te da se kod obje strukture dešava određena komunikacija između njihovih dijelova.
„Raskoljnikov nije bio navikao na svet i, kao što je već rečeno, izbegavao je svako društvo, naročito u posljednje vreme. Ali sada ga je odjednom nešto povuklo ljudima. Kao da se nešto novo zbivalo u njemu, a istovremeno, kao da se zaželeo ljudi.“
Ovo je jedan od opisa Raskoljnikova prije nego što je u djelo sproveo plan o ubistvu. Želio je odbaciti ljudsku kožu, ali ona kao da je znala šta želi, pa ga je podsjećala na sebe. Tu se radi o nečemu iracionalnom, nešo što je prisutno u psihi, ali što izbjegava biti racionalno pojašnjeno. On ju je ipak odbacio i zbog prisutnosti biblijske priče o uskrsnuću Lazara u ostatku romana, on ju je nanovo obukao, odnosno umro je kao čovjek i kasnije uskrsnuo. Neki bi se zaletjeli i rekli da je religija (još manji broj nekih bi naglasio da je u pitanju hrišćanstvo ili pravoslavlje) povratila Raskoljnikovu njegovu ljudskost, ali je Raskoljnikov i poslije vraćanja ljudske kože ostao pun mržnje. Krst i Sibir koji su ga trebali pretvoriti u novog čovjeka nisu nikad dobili svoj nastavak. Religija nije premostila raskol čovjeka sa ljudskim. Može se reći da je isuviše optimisično gledište da će religija, uprkos značenju svog imena, uspjeti premostiti jaz čovjekovog identiteta koji je nastao u njenom prisustvu.
Ubrzo je poslije Dostojevskog došao i Nietzsche koji je religiju, imajući na umu hrišćanstvo, nazivao „ropskim moralom“ i optimistično je čovjeka nazivao mostom ka natčovjeku. Za religiju, odnosno hrišćanstvo, kao moralu ropstva govori i to što je Raskoljnikov nakon prihvatanja religijske misli završio na bukvalnom ropstvu u Sibiru. Danas Harari već govori o Homo Deusu gdje čovjek ispunjava prostor ubijenog boga, a za čije je ubistvo Nietzsche krivio čovjeka. Ljudska koža se odbacuje sa čovječanstva, a čovječanstvo bježi nazad u njene skute. Tu potrebu za novim čovjekom je naslutio i Alain de Lille u davnom XII stoljeću. Čovjek se vraća tradiciji u neizvjesnom vremenu ispunjenom razvojem i situacijama bez historijskih presedana, a Raskoljnikove greške mogu podsjetiti čovjeka šta čovjeku nedostaje. Raskoljnikov se nalazio u okolnostima koje su ga prerasle, a danas se čovjek nalazi u svijetu svojih kreacija čije su mogućnosti postale veće od njega samoga. Raskoljnikov nije uspio premostiti raskol od ljudskog identiteta, ali iz njegovog neuspjeha možemo pronaći lekcije za naše pokušaje
U svom dnevniku snova poznatim kao Crvena knjiga ili Liber Novus, Jung govori kako čarobnjak mora odbaciti ono ljudsko od sebe da bude čarobnjak i to jedino ljudsko navodi kao sažaljenje. U ovom kontekstu, s obzirom da se radi o Jungu, treba imati na umu da čarobnjak konotira arhetip, a čovjek, konkretni čovjek sa svojom kožom može postati realizacija tog (i drugih) arhetipova. Neki strogi ljudi bi rekli da je odbacivanje sažaljenja poziv ka prestanku pomaganju čovjeka, ali Raskoljnikov nije uspio pobjeći od ambisa u kojem se pronašao jer je u svakoj ponuđenoj pomoći vidio sažaljenje. Hir koji je Raskoljnikova naveo na ubistvo može biti hir da on natjera sebe da se sažali nad sobom. Pošto to nije uspio, Sonju je povukao sa sobom.
Prihvaćati sažaljenje podrazumijeva pronaći sebe u inferiornom položaju u odnosu na onoga koji daje sažaljenje, a davati sažaljenje podrazumijeva pronaći sebe u superiornom položaju u odnosu kome se sažaljenje daje. Ako bi se govorilo o društvu slobodnih i jednakih, ne može se pronalaziti u položajima superiornosti ili inferiornosti, pogotovo u kontekstu moralnih gledišta. Dostojevski je svjesno pisao Zločin i kaznu, i vjerovatno je svjesno posvećivao pažnju na dijelove romana, a na nama je da izvlačimo pouke. Da nije Raskoljnikov bio opterećen sažaljenjem, već prije radnje romana bi prihvatao ponude Razumihina da prevođenjem članaka započne zarađivati. Također, ne bi ni toliko napadao sestru za njen izbor kako se nosi sa situacijama u život. Mana Raskoljnikova, ali i mana društva slobodnih je iluzija saglasja gdje se vjeruje da će se svi složiti po istim pitanjima budu li svi izloženi istim znanjima. Raskol sa ljudskim identitetom je nastao i produbljuje se razvojem iluzija o čovjeku, odnosno iluzija o onome šta on jeste i šta može ili ne može biti. On se može premostiti susretom čovjeka sa svojom sjenom, a antiheroji književnosti nude mogućnost susreta koji se može iznova ponavljati i ponavljati dok svoju sjenu dovoljno ne izučimo.
Autor: Luka Bošković
Bilješka o autoru:
Luka Bošković je rođen 1997. godine u Sarajevu gdje je završio Treću gimnaziju. Studira dvopredmetno komparativnu književnost i informacijske znanosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu gdje je i predsjednik Studentske asocijacije Filozofskog fakulteta od 2019. godine. Njegove pjesme su izašle u međunarodnoj zbirci mladih autora Perom ispisujem dušu 3 u izdanju Kulture Snova, Zagreb i u almanahu Planeta poezije, Sarajevo. Dopisnik je web magazina Dunjalučara gdje povremeno objavljuje poglavlja romana Tanat, eseje i priče, kao i dopisnik online magazina Fenomenalno gdje objavljuje kratke tekstove o dijelovima i ljudima iz prošlosti . Objavljuje poeziju na svojoj FB stranici Lux Nocis-poezija i do sada ima napisanih i na FB stranici objavljenih preko 200 pjesama. Član je Mense BiH.
Dunjalučar 