Život i smrt srednjovjekovnog bosanskog čovjeka zapisani na stećcima
Stećci su kameni nadgrobni spomenici koji su klesani i postavljani na teritoriji Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Hrvatske. Klesanje stećaka i njihova upotreba obuhvata period od XII do XVI stoljeća, što znači da nisu isključivo vezani za djelovanje Crkve bosanske, autohtone vjerske institucije unutar srednjovjekovne bosanske države, jer je ona djelovala od XIII st. pa do pred 1463. godinu. S tim u vezi ispod njih nisu ukopavani samo krstjani, pripadnici Crkve bosanske.
Stećci su pravljeni od krečnjaka, usijecani u kamenolomima koji su bili u neposrednoj blizini nekropole, tj. groblja stećaka. Najintenzivnije su ih klesali u XIV i XV stoljeću, u različitim oblicima koje proučavaoci sistematiziraju na ležeće (ploča, sanduk i sljemenjak) i stojeće (stubovi i krstače). Stećci svojim oblicima podsjećaju na kuće, a zajedno s dekoracijom i natpisima predstavljaju simbol pokojnikove vječne kuće.
Osnovna draž i ljepota stećaka jesu reljefni motivi koji su ustanovljeni na preko 6.000 primjeraka, odnosno na oko 9% ukupnog broja stećaka na navedenim teritorijama. Osim natpisa, dekoracije čine naizrazitiji i najveći umjetnički izraz cijelog ovog srednjovjekovnog fenomena. Arhitektonski, životinjski, astronomski ili floralni motivi imaju određeno figurativno značenje budući da u sebi nosi paganske, mitološke, kršćanske i mnoge druge elemente koji su bili sastavni dio vjerovanja tadašnjeg stanovništva.
Jedan od najvažnijih faktora vrijednosti stećaka svakako su epitafi, tj. nadgrobni natpisi kojih je prema evidencijama do danas zabilježeno oko četiri stotine od čega se u BiH nalazi 85%, a najzastupljeniji su na području današnje Hercegovine. Najveći je broj epitafa pisan bosančicom, bosanskom ćirilicom. Svaki od tih natpisa ima ustaljeni obrazac ili shemu po kojoj je napisan. Natpisi na stećcima donose informacije o životu i smrti srednjovjekovnog bosanskog čovjeka, o stanju između njega i gospodara, o kultu zemlje i značaju borbe za državu.
A se leži
Skoro svaki epitaf u sebi sadrži ime i prezime pokojnika, samo ime ili samo njegovo prezime. Uobičajena forma kojom se to iskazuje jeste A se leži ili rjeđe A se neka se zna i Si je grob, a ako nosi podatak o pisaru, onda se ova forma preoblikuje i glasi A se pisa, što primarno ima značenje Ovdje leži ili Ovo je grob, odnosno Ovo pisa. Već ovom prvom rečenicom ulazimo u svijet srednjovjekovnog čovjeka koji se često u daljem tekstu obraća živome čovjeku i nudi mu niz savjeta i uputa, informacija o sebi ili o porodici. Epitafi osobe pamte samo po dobrom, pa se tako izdvaja poštenje kao jedna od najdominantnijih osobina tadašnjeg čovjeka. Na epitafu Hrelje Radogostića piše: Počteno postahь (…), dok na stećku iz Kokorina kod Gackog iz XV st. stoji: A se leži Braćko. Poslužih[ь] m[omu] b[og]u (ili milom bogu) počteno. To govori da su ljudi itekako brinuli o svom boravku na ovom svijetu te o svom odnosu prema drugima. Svoj život nisu prihvatali olahko i trudili su se ostati upamćeni kao dobri.
Na plemenitoj zemlji
Za stanovnika srednjovjekovne Bosne bitno je da bude ukopan na svojoj zemlji: A se leži Vitko na svomь plemenitom. Fenomen zemlje može se tumačiti na nekoliko načina. Jedan od njih povezan je s osobinom poštenja o kojoj je bilo riječi i to tako što je kroz zemlju upisan i pošten način njenog dobivanja na osnovu neke zasluge. S druge strane zemlja može biti zamjena za cjelokupnu teritoriju srednjovjekovne Bosne koju su njeni stanovnici izrazito branili i cijenili, a što se dalje vezuje za motiv pogibije i vjerne službe.
Nakon što saznamo da je pokojnik ukopan na svojoj, a ne na tuđoj zemlji, slijedi podatak ko podiže kamen ili biljeg. Uglavnom su to članovi porodice, npr. majka, žena, brat i sl., a nije strano ni to da se pod jednim stećkom nalaze dvije ili čak tri osobe: A se leži D[o]brilo Bobanь (?) i brat mu Viganj [i] sinь Ivanišemь(!). I ovo legosmo na s[v]oj (svojoj) baštinoj. Nema sumnje da se u tom periodu život odvijao među bližnjima, u krugu porodice i da je tadašnjem čovjeku stalo do održavanja lijepih odnosa s drugima, dok primjeri zajedničkog ukopavanja nedvojbeno svjedoče da se željelo tako nastaviti i u budućem životu.
Vjerna služba
Motiv vjerne službe upisan je u većinu epitafa ispod kojih leži sluga, vojnik ili vitez. Bosanski čovjek služio je svoga gospodara i umirao spokojan ako je njegov gospodaran zadovoljio. Razlikuje se vjerna služba sluge prema svome gospodaru i vjerna služba viteza / vojnika prema banu, poslije kralju. U oba slučaja postoji jasno diferenciran hijerarhijski odnos koji će se nastaviti i u smrti kao što je bio u životu. Epitaf Ozrisala Kopijevića: (…) za moga gospodina službu / bodoše me / i sikoše me / i oderaše. (…) A gospodin me vojevoda / okrili / i ukopa / i pobiliži govori o spremnosti na žrtvu za svoga gospodara, na prihvatanje svake muke i bola kako bi se njemu dopao. Kopijević se čitaocu obraća iz pozicije smrti: onaj ko bude vjeran, odan i dobar sluga za nagradu dobiva stećak, njemu će njegov gospodar ostaviti biljeg za buduće generacije da se zna gdje leži te će ostati svjedočanstvo kakav je bio sluga i kako je umro.
Epitaf na stećku Bogdana Hateljevića: † A se leži Bogdanь Hateljevićь, Radiča vojevode sluga, u dobri časь rodih se u Dabrѣ (Dabri), u družin[i] pravo čine[ći] i umrѣhь g[ospo]d[i]nu vѣrno služe[ći]. A saj bilegъ sinove (sinovi) moji postaviše donosi kompletiranu sliku ispunjenog i zadovoljnog života srednjovjekovnog bosanskog čovjeka. Bogdan Hateljević bio je dobar sluga, rođen u pravo, sretno vrijeme bosanskog kraljevstva, dobar prijatelj i čovjek te vjeran i odan sluga.
Svijest o smrti
Jedna od najzastupljenijih poruka Ja sam bio kako vi jeste, vi ćete biti kako jesam ja upozorava kako će svako onaj koji stoji i to čita zapravo biti nekada u poziciji da te riječi sam izgovara. Osim ovog upozorenja o prolaznosti života i neminovnosti smrti, postoji i upozorenje o bezvrijednosti materijalnih stvari: (…) Nь zeimlji ja ništa nes[ohь]. U nekoliko pokojnik je sam sebi još za života spremao stećak i grob, vrijedno je radio da bi bio dostojanstveno ukopan i obilježen. Svijest o smrti odraz je straha od nje, duboke ljudske religioznosti i onostranosti. Zbog toga pokojnik često moli da ga spominju jer će mu to pomoći na budućem svijetu: Bratijѣ (bratija) i družino, žalite me! S druge strane postoji izrazita žal za ponekad prerano okončanim životom u kojem se čovjek nije uspio iskazati onoliko i kako je htio.
Stećku se pridavao veliki značaj samim tim što se na njega ispisivala kletva usmjerena prema onome ko stećak pomakne, ošteti ili uništi. Čuvala se njegova svetost, a time ujedno i svetost smrti te se vjerovalo da će onoga ko ne mari za stećak stići božija kazna. Među narodom postoje različita vjerovanja i o ljekovitosti stećaka što je proizašlo iz tumačenja natpisa na stećcima u kojima se govori o njihovoj važnosti.
Autorica: Nermana Arnautović
Bilješka o autorici:
Nermana Arnautović, rođena 1997. u Visokom, gdje je završila osnovnu školu. Poslije srednje škole u Ilijašu, završava prvi ciklus studija na Odsjeku za književnosti naroda BiH i bosanski, hrvatski i srpski jezik Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Trenutno je završna godina drugog ciklusa istog smjera. Piše kratke priče i književne kritike za različite portale. Njena kratka priča U staračkom domu osvojila je drugo mjesto na literarnom konkursu Općine Bosanski Petrovac 2020. Redovna je članica Omladinske novinske asocijacije u BiH u sklopu kojeg piše i novinarske članke za magazine Karike.
Dunjalučar 