Ljudski fenomen i bog

Ljudski fenomen i bog (P. Teilhard de Chardin)

U francuskoj, ali i svjetskoj znanstvenoj i teorijskoj javnosti veliki su odjek imale koncepcije o čovjekovom nastanku i budućnosti Teilharda de Chardina, isusovca koji je bio geolog, paleontolog i filozof. Ono što u njega fascinira jest jedna zanimljiva sprega empirijskih uvida, prije svega paleontologije, geologije i uopće empirijske antropologije, i spekulativnih intuicija koje kao svoju pozadinu i čak »teorijski« okvir imaju kršćansku vjeru, odnosno poruke Starog i Novog zavjeta. S drage pak strane imponira njegov kozmopolitski stav i svjetska perspektiva iz koje je – dijelom i prisiljen negativnim stavom crkvenih vlasti spram njegovih uvjerenja i stajališta – strastveno sudjelovao u istraživanju prethistorije čovjeka, njegove evolucije, i otuda povlačio smione zaključke i hipoteze o njegovoj budućnosti.

Svoje poglede na ove teme Teilhard de Chardin je uobličio u veći broj spisa – oni su po karaktera biologijski, paleontologijski i filozofski – a njihovu sintezu sadrži posthumno objavljeni spis Ljudski fenomen, koji je dovršio 1947.-1948. godine. Značajnu elaboraciju iste tematike nalazimo i u nizu spisa posthumno objavljenih pod naslovom Budućnost čovjeka.

Iz njegove znanstvene karijere važan je podatak, daje on zajedno s Kinezom Pej Van Cungom 1929. rekonstruirao sinanthropa, odakle je – među ostalim – izvukao zaključak da je evolucija čovjeka bila policentrična (što je bilo suprotno kršćanskom nauku). Ako začas ostavimo po strani Teilhardove teologijske nazore i religiozna uvjerenja – a ne može se nipošto tvrditi da su oni strano tijelo u njegovim koncepcijama i u njegovom razumijevanju evolucije – onda treba odmah reći da za njega čovjek i mišljenje predstavljaju osovinu i do sada dosegnuti vrhunac u evoluciji života kao takvoga. Ali to za Teilharda nije samo biologijski, još manje samo antropologijski fakat, nego činjenica od kozmičkog značaja.

Ona ne govori samo o evoluciji jedne žive vrste, nego i o razvoju samog kozmosa i materije, koja se u sebi razvija u život i u duhovno, misaono, i tako stvara noosfera. Time se ovaj autor na osebujan način uključuje među one mislioce – a u zapadnoj tradiciji nije ih bilo malo – koji su čovjeka razumjeli kao kozmičku pojavu ili pojavu prirode koja sama prirodne ili kozmičke potencije dovodi do njihova najvišeg oblika. No dok su ostali autori ovakvo stajalište argumentirali najčešće spekulativno ili metafizički – pomislimo samo na Schelerovu metantropologiju, koja je uostalom Teilhardovoj dosta bliska – Teilhard de Chardin u tu argumentaciju uključuje i impozantni prirodoznanstveni i empirijsko-antropologijski materijal, koji vrlo dobro poznaje i efektno ga koristi.

Njegova teorija čovjeka (i života) mogla bi se shvatiti kao jedna kozmo-antropo-teologija (ili čak kristologija), obzirom na to da cjelokupni razvoj života i kozmosa zamišlja dovršenim ili, bolje rečeno, dovršivim ponovnim utjelovljenjem Krista kao Boga ’koji je sve u svemu’, kako stoji i u Bibliji. S takvog stajališta Teilhard je kozmički optimist i čak mislilac napretka, te bi se mnoge relevantne paralele mogle povući između njegova i Blochova mišljenja.

Teilhard de Chardin je uvjeren da mu njegova raznostrana istraživanja života i evolucije daju za pravo da misli da je u evoluciji materije otpočetka prisutno jedno jezgro koje se realizira u raznim oblicima, a potom u pojavi života i čovjeka, da bi kulminiralo u porastu svijesti i uobličenju noosfere, tj. sfere mišljenja. Kao i toliki drugi antropolozi – empirijski i teorijski orijentirani – Teilhard se iščuđava nad tzv. »neolitskom revolucijom«, tj. nad svim onim civilizacijskim otkrićima koja su imala za posljedicu (ali i kao uzrok) sjedilački način života i razvoj kulture. Ta revolucija za njega je zapravo neobjašnjiva, ali drži da je svakako valja povezati s pojavom mišljenja kao takvoga i shvatiti kao njegovu manifestaciju. Jedan od njenih važnih rezultata jest udruživanje čovjeka, socijalizacija te »hominizacija« zbilje.

Oblikovanje noosfere za Teilharda je evolucijski stupanj, ali evolucija na njemu ne zastaje nego prelazi u »nad-ljudsko« i »nad-život«. To je uvijanje svijeta i kozmosa. Ono u društvenosti stvara mogućnost »kolektivne refleksije«, koja i sama sačinjava važan stupanj evolucije. U konstituciji nad-života važnu ulogu ima i ljubav kao kozmička energija i opće svojstvo života. Ovim potencijama pokrenuti kozmički procesi približavaju se točki omega u kojoj sve biva Bogom. No to nije samo kozmologijski proces u koji je sve uvučeno, nego se u njemu artikulira i njegov pojedinačni osobni aspekt. Naime, pojedinačne duše – naš autor se u razvijanju ovih ideja poziva i na Platona – čuvaju »breme svijeta« što su ga sakupile i objedinjuju svoju osobnost u nekom konačnom, besumnje božanskom jedinstvu.