Dom
Treba mi tvoja ruka,
bijela ruka,
da utiša oceane straha.
Tvoja ramena, tvoje oči,
pa opet ruke,
bijele ruke,
da me provuku ispod granata.
Trebaš mi,
iako je moja ruka teža od tvoje.
Trebaš nam,
da nam kažeš da to postoji samo u filmu.
Trebaš mi,
kao djetetu lampa u sobi s dinosaurima,
kao ostavljenom ranjeniku zavoj,
kao dom.
Mirisi
Vlasi ispucanih vrhova
uronjene u mutno šarenilo kratkih
ćilima.
Duge, teške ruke.
Jutro bez imalo empatije.
A mi,
i dalje sanjamo
mirise žutih dunja,
mirise nikad zatvorenih kovčega.
Kočnice
Sjećam se taksija
i otpora povratku
crvenim nijansama kiše.
Sjećam se da sam oduvijek htjela
imati iscrtane pupoljke po leđima.
Rascvjetane iz ožiljaka
ožujka.
San
Nestalo je drva za ogrjev
U tanki plamen stali svi strahovi
I neizgovorene suze
Nismo imali hrabrosti
Po snijegu
Čekati Proljeće
Bilo je lakše
Usnuti
Bilješka o autorici:
Marija Pavković, rođena je 1996. godine u Tomislavgradu gdje je završila osnovnu i srednju školu. Magistrica je hrvatskoga jezika i književnosti i prvostupnica engleskoga jezika i književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Mostaru.
Autorica je zbirke pjesama Čekanja, dobitnica nekoliko nagrada, autorica brojnih prikaza i kritika na bosanskohercegovackim portalima i knjizevnim casopisima. Intenzivno se bavi kulturnim radom, sudjelovala je na mnogim knjizevnim projektima i manifestacijama.
Dunjalučar 