Bisera Alikadić: Kraljica iz dvorišta

Bisera Alikadić, rođena u Livnu 1939. godine, jedna je od najpoznatijih bosanskohercegovačkih spisateljica. Objavila je romane Larva Krug, te zbirke poezije IntonacijeNoć i ćilibarKapi i mahovinaDrhtaj vučiceRaspećePjesmeDok jesam cigankaNe predajem seGrad Hrabrosti i Knjiga vremena. Njena djela su prevođena na niz svjetskih jezika, uključujući engleski, francuski, njemački, turski, poljski, makedonski, španski, itd. Poznata je i kao spisateljica nekoliko zbirki pjesama i priča za djecu, a pisala je i radiodrame. Članica je Društva pisaca Bosne i Hercegovine.


Bisera Alikadić: Kraljica iz dvorišta

U jednom dvorištu nalazila se stara šupa. Bila je pomalo zapuštena i vrata su joj se klimala. Djeca su se često voljela tamo igrati skrivača, skrivali bi se upravo iza tih rasklimanih vrata.

Mjesec maj je postajao sve ljepši. Bašta je cvjetala, a bilo je i sve više pčela čije se zujanje moglo čuti. Kod roditelja djece sve češće je navraćala mala i debela žena. Njezina visina bila je poput visine nekog djeteta, ali je zato bila široka kao veliki sanduk u kojem se drže cipele. Žena se sve više zanimala za šupu, često je razgledajući.

Jednoga dana obitelj je čula zvukove čekića. Potrčali su vidjeti što se događa, kad su ugledali ženu koja je dovela majstora kako bi popravio sve što je potrebno popraviti na šupi. Tako je uskoro bio popravljen prozor, a i vrata su ponovo stajala onako kako treba. Zidovi su bili obojeni lijepom bijelom bojom.



Nakon toga, donesena su dva velika i teška sanduka, krevet koji je bio oslikan anđelima te stari štednjak. Sanduci su bili prepuni ženine robe koje je tada redom izvadila i složila. Isto tako, imala je i dosta knjiga, a one su sve bile u starim kožnim omotima. Izvadila je i slike čiji su rubovi bili pozlaćeni.

Šupa nije imala struje niti svjetla pa je žena odlučila na zid staviti fenjer. Nije ga stavila visoko da bi ga mogla upaliti i ugasiti po potrebi jer je bila jako mala.

Djeci je starica bila jako zanimljiva upravo zbog toga što je djelovala drukčijom. A zanimljiv im je bio i njezin novi prostor. Puno zanimljiviji nego njihove sobe. Zato su počeli sve više vremena provoditi s njom. Rekla im je da se zove Regina te da njezino ime u prijevodu znači kraljica. Djeca su se međusobno gledala i smijuljila.

Regina je voljela peći kolače s rumom pa je djecu često znala poslati u trgovinu da joj kupe ruma. Pričala im je kako je u mladosti pisala pjesme. Često bi im ponavljala jednu pjesmu koja su djeca već i sama naučila.

“Pjevala bih, al ne mogu
Slomio mi Pegaz nogu.
Pjesnička mi žica pukla –
Po meni je šiba tukla.”

Kada bi djeca konačno nakon dugog vremena izašla iz njezinog stana, smijali bi se i njezinoj pjesmi, ali i imenu. Nije im bilo jasno kako njezino ime može značiti kraljica, a tako je mala poput patuljka i nimalo ne nalikuje kraljici. Sprdali su se da je možda kraljica patuljaka, ali im nije bilo jasno kako je to moguće jer patuljak je muško, a ona nema ni bradu. Odlučili su je prozvati Patuljak Ćosko. Tako će je zvati samo u tajnosti kada ona ne bi čula.

Avion je letio iznad grada, a Regina je izašla da vidi što se događa. Taman se spremala pojesti komad kolača kada je ugledala najmanjeg od djece, dječaka Slobodana. Dala mu je kolač, a on joj je zahvalio riječima: “Hvala, teta Ćosko.” Regina je bila u čudu zašto je tako zove, a dječak joj je objasnio da je sva djeca tako zovu. Tada je pogledala djecu ispod naočala i briznula u plač.

Djeci je bilo žao starice i zaključili su kako je nisu trebali tako nazvati jer je njezino ime samo po sebi bilo smiješno i posebno. Regina je izvadila plavu maramicu na kojoj je bilo izvezeno slovo R i počela je brisati suze. Djeca su vidjela da Regina ima najljepše maramice, da ih pegla i s velikom nježnošću drži u rukama. Svi su se zasramili.

Od toga dana djeca su jako zavoljela Reginu. Nakon nekog vremena Regina je otišla živjeti u dom za starije, a djeca su bila jako tužna zbog toga. Šupa je opet postala zapuštena i ružna.