Herbert Marcuse: Eros i Thanatos

Herbert Marcuse: Eros i Thanatos

U nerepresivnim uvjetima, spolnost teži da »uraste u Eros« — to će reći, teži samo-sublimaciji u trajnim i sve širim odnosima (uključujući i radne odnose) koji služe da pojačaju i uvećaju nagonsko zadovoljavanje. Eros nastoji da se »ovjekovječi« u trajnom poretku. To nastojanje nailazi na prvi otpor u oblasti nužnosti. Svakako, oskudice i siromaštvo koji prevlađuju u svijetu mogli bi se svladati da dopuste prevlast univerzalne slobode, ali to svladavanje, čini se, da je neprestani rad koji sam sebe gura naprijed. Sav tehnički napredak, pobjeda nad prirodom, racionalizacija čovjeka i društva, nisu odstranili i ne mogu odstraniti nužnost otuđenog rada, potrebu da se radi mehanički, neugodno, na način koji ne predstavlja individualnu samo-realizaciju. Međutim, samo progresivno otuđenje povećava mogućnost slobode: što pojedincu nužni rad postaje više vanjski, to ga manje uključuje u područje nužde. Rasterećeno od zahtjeva dominacije, kvantitativno smanjenje radnog vremena i energije, dovodi do kvalitativne promjene u ljudskoj egzistenciji: njezin sadržaj određuje više slobodno nego radno vrijeme. Sve šira oblast slobode postaje istinska oblast igre — slobodne igre individualnih sposobnosti.

Tako oslobođene, one će stvoriti nove oblike realizacije i otkrivanja svijeta, koje će preobraziti područje nužde, borbu za opstanak. Izmijenjen odnos između ta dva područja ljudske zbiljnosti, mijenja i odnos između onoga što je poželjno i onoga što je razborito, između nagona i uma. S transformacijom iz spolnosti u Eros, životni nagoni razvijaju svoj osjetilni poredak, dok um postaje osjetilan do stupnja na kojem shvaća i organizira nužnost u smislu zaštite i obogaćivanja životnih nagona. Korijeni estetičkog iskustva ponovo se pojavljuju — ne samo u umjetničkoj kulturi nego i u samoj borbi za opstanak. Ona poprima novu racionalnost. Represivnost uma koja karakterizira vladavinu načela izvedbe ne pripada oblasti nužnosti per se. Pod načelom izvedbe, zadovoljavanje spolnih nagona uvelike ovisi ο »suspenziji« uma i čak svijesti: ο kratkom (legitimnom ili potajnom) zaboravu osobne i opće nesreće, ο prekidu razborite kolotečine života, dužnosti i dostojanstva statusa i službe. Sreća je gotovo po definiciji nerazborita ako je nepotisnuta i nekontrolirana.

Nasuprot tome, s onu stranu načela izvedbe, zadovoljavanje nagona zahtijeva to svjesniji napor slobodne racionalnosti, što je manje nusproizvod naturene racionalnosti ugnjetavanja. Što se slobodnije nagon razvija, slobodnije će se afirmirati njegova »konzervativna priroda«. Borba za trajno zadovoljenje ne pridonosi samo proširenom poretku libidnih odnosa (»zajednici«) nego i produživanje toga poretka na višem stupnju. Načelo užitka se proširuje na svijest. Eros ponovo definira um u svojim vlastitim terminima. Razborito je ono što podržava poredak zadovoljenja. U onom stupnju u kojem borba za opstanak postaje suradnja u cilju slobodnog razvoja i zadovoljenja individualnih potreba, represivni um se povlači pred novom racionalnošću zadovoljenja u kojoi se stapaiu um i sreća. Ona stvara svoju vlastitu podjelu rada, svoje vlastite prioritete, svoiu vlastitu hijerahiju. Povijesna baština načela izvedbe je administracija, ne liudi, nego stvari: funkcioniranje razvijene civilizacije ovisi ο mnoštvu koordiniranih aranžmana. Ti aranžmani, zatim moraju prenositi vlast koja je priznata i koju treba priznavati. Hijerarhijski odnosi nisu per se neslobodni; civilizacija se u velikoj mjeri oslanja ο racionalni autoritet, zasnovan na spoznaji i nužnosti, a u cilju zaštite i održavanja života. Takav je autoritet inženjera, saobraćajca, zrakoplovnog pilota za vrijeme leta. Još jednom se moramo navratiti na razliku između potiskivanja i višak-potiskivanja. Ako dijete osjeća »potrebu« da pređe ulicu kad god mu se svidi, potiskivanje te njegove »potrebe« nije potiskivanje ljudskih mogućnosti. Može biti upravo suprotno. Potreba za »relaksacijom« u zabavama koje pribavlja industrija kulture sama je po sebi represivna, a njezino potiskivanje je korak prema slobodi. Gdje je potiskivanje postalo tako efikasno da, za potisnute, poprimi (iluzorni) oblik slobode, ukidanje takve slobode lako izgleda kao totalitarni čin.

Ovdje se ponovo javlja stari sukob: ljudska sloboda nije samo privatna stvar, ali ona nije ništa ukoliko nije i privatna stvar. A kad se privatnost ne smije više održavati odvojeno od javne egzistencije i usprkos njoj, sloboda pojedinca i cjeline može se možda pomiriti putem »opće volje« što se pojavljuje u obliku ustanova koje se usmjeruju protiv individualnih potreba. Odricanja i odgode koje zahtijeva opća volja, ne moraju biti glupi i neljudski; niti njihov um mor a biti autoritaran. Međutim, pitanje ostaje: kako može civilizacija slobodno stvarati slobodu, kad je nesloboda postala bitni dio duševnog aparata? A ako nije, tko je ovlašten da ustanovi i nametne objektivne norme? Od Platona do Rousseaua, jedini pošten odgovor je ideja odgojne diktature, koju provode oni za koje se pretpostavlja da su stekli znanje ο zbiljskom Dobru. Taj odgovor je otada zastario: znanje ο raspoloživim sredstvima stvaranja ljudske egzistencije za sve ne ograničava se više na jednu povlaštenu elitu. Činjenice su posve očite, i individualna svijest bi sigurno stigla do njih da je metodički ne sprečavaju i ne odvraćaju. Razliku između racionalnog i iracionalnog autoriteta, između potiskivanja i višak-potiskivanja, mogu ustanoviti i provjeriti sami pojedinci. To što oni ne mogu doći do te razlike sada ne znači da oni ne mogu naučiti da je zapaze kad im se jednom pruži prilika. Tada postupak suda i greške postaje racionalni postupak u slobodi. Utopije su sklone nerealističnim planovima; uvjeti za slobodno društvo nisu. Oni su stvar uma. Nije sukob između nagona i uma ono što pruža najjači argument protiv ideje slobodne civilizacije, nego prije sukob koji nagon stvara u sebi samom.

Čak i ako razorni oblici njegove polimorfne perverznosti i razuzdanosti potječu od višak-potiskivanja i postaju skloni libidnom poretku kad se višak-potiskivanja odstrani, sam nagon je s onu stranu dobr a i zla, i nijedna slobodna civilizacija se ne može lišiti te razlike. Sama činjenica što, u izboru njegovih objekata, spolnim nagonom ne upravlja reciprocitet, predstavlja izvor neizbježivog sukoba među pojedincima — i tako snažan razlog protiv mogućnosti njegove samo-sublimacije. Ali ne nalazi li se možda u samom nagonu jedna unutarnja barijera koja »sadržava« njegovu pogonsku moć? Ne postoji li možda »prirodno« samo-ograničavanje u Erosu, tako da bi njegovo izvorno zadovoljenje tražilo odgodu, zaobilazni put, sprečavanje? Tada bi postojale zabrane i ograničenja koji se ne nameću izvana, od strane represivnog načela zbiljnosti, nego ih postavlja i usvaja sam nagon, jer imaju inherentnu libidnu vrijednost. Freud je zaista natuknuo tu ideju. On je mislio da »neograničena spolna sloboda od početka« rezultira u nedostatku punog zadovoljenja: Lako je pokazati da vrijednost koju duh pridaje erotskim potrebama odmah pada čim se do zadovoljenja može lako doći. Nekakva prepreka je potrebna da bi pilima libida nabujala do svoga vrhunca. Staviše, on je razmatrao »neobičnu« mogućnost da se »nešto u prirodi spolnog nagona protivi postignuću apsolutnog zadovoljenja.« Ta ideja je dvosmislena i lako podliježe ideologijskim opravdanjima: nepovoljne posljedice lako pribavljivog zadovoljenja vjerojatno su bile jedan od najjačih oslonaca represivne ćudorednosti. Pa ipak, iz konteksta Freudove teorije bi proizlazilo da »prirodne prepreke« u nagonu, daleko od toga da poništavaju užitak, mogu djelovati kao premija na užitak, ako se odvoje od arhajskih tabua i egzogenih ograničenja. Užitak sadrži element samoodređenja koji je znak ljudske pobjede nad slijepom nuždom: Priroda ne poznaje istinski užitak: ona ne ide dalje od zadovoljenja potreba. Sav užitak je društven — u nesublimiranim afektima ništa manje nego u sublimiranim. Užitak ima svoje podrijetlo u otuđenju.

Ono po čemu se užitak razlikuje od slijepog zadovoljenja jest odbijanje nagona da se iscrpi u neposrednom zadovoljenju, njegova sposobnost da izgradi i upotrijebi barijere za pojačavanje ispunjenja. Iako je to nagonsko odbijanje obavilo posao dominacije, ono može obaviti i suprotnu funkciju: erotizirati nelibidne odnose, preobraziti biologijsku napetost i opuštanje u slobodnu sreću. Ne služeći više kao instrumenti za zadržavanje ljudi u otuđenim izvedbama, barijere protiv apsolutnog zadovoljenja bi postale elementi ljudske slobode; one bi zaštitile ono drugo otuđenje iz kojeg potječe užitak — čovjekovo otuđenje ne od njega samog, nego od puke prirode: njegovu slobodnu samorealizaciju. Ljudi bi zaista postojali kao individue, oblikujući svaki svoj vlastiti život; oni bi susretali jedan drugoga s istinski različitim potrebama i istinski različitim načinima zadovoljenja — sa svojim vlastitim odbijanjima i svojim vlastitim odabiranjima. Prevlast načela užitka bi tako stvorila antagonizme, patnje i frustracije — individualne sukobe u borbi za zadovoljenjem. Ali bi sami ti sukobi imali libidnu vrijednost: njih bi prožimala racionalnost zadovoljenja. Ta osjetilna racionalnost sadržava svoje vlastite moralne zakone. Ideju libidne ćudorednosti sugerira ne samo Freudova ideja nagonskih barijera apsolutnom zadovoljenju, nego i psihoanalitička tumačenja superega. Ukazivalo se na to da superego, kao duševni predstavnik ćudorednosti, nije nedvojbeno predstavnik načela zbiljnosti, naročito ne oca koji zabranjuje i kažnjava. U mnogima slučajevima, čini se da je superego u tajnom savezu s idom, braneći zahtjeve ida od ega i vanjskog svijeta. Stoga je Charles Odier pretpostavio da je jedan dio superega »u posljednjoj analizi predstavnik primitivne faze, u kojoj se ćudorednost još nije bila oslobodila načela užitka«.

On govori ο predgenitalnoj, pretpovijesnoj, prededipovskoj »pseudo-ćudorednosti«, koja je prethodila usvajanju načela zbiljnosti, pa naziva duševnog predstavnika te »pseudoćudorednosti« — supetid. Psihički fenomen koji u pojedincu sugerira takvu predgenitalnu ćudorednost predstavlja identifikaciju s majkom, koja se izražava više u želji za kastracijom nego u strahu od kastracije. Možda je to ostatak regresivne težnje: sjećanje na prvobitno Pravo Majke, i u isto vrijeme »simbolično sredstvo protiv gubitka tada prevladavajućih povlastica žene«. Po Odieru predgenitalna i pretpovijesna ćudorednost superida nespojiva je sa načelom zbiljnosti i stoga je neurotički činilac. Još jedan korak u tome tumačenju, i neobični tragovi »superida« se pojavljuju kao tragovi drugačije, izgubljene zbiljnosti, ili izgubljenog odnosa između ega i zbiljnosti. Ideja zbiljnosti koja je predominantna kod Freuda i koja se sažima u načelu zbiljnosti »veže se uz oca«. Ona se sučeljava s idom i s egom kao s neprijateljskom, vanjskom silom, i — prema tome — otac je uglavnom neprijateljski lik, čija se moć simbolizira u strahu od kastracije, »usmjerenom protiv zadovoljenja libidnih poriva prema majci«. Ego koji raste dostiže zrelost popuštajući toj neprijateljskoj sili: »podvrgavanje strahu od kastracije« je »presudan korak u uspostavi ega zasnovanog na načelu zbiljnosti«.

Međutim, ta zbiljnost na koju ego nailazi kao na vanjsku antagonističku silu, niti je jedina niti prvobitna zbiljnost. Razvoj ega je razvoj »izvan prvobitnog narcizma; u tome ranom stadiju, zbiljnost »nije izvan, nego je unuta r pre-ega prvobitnog narcizma«. Ona nije neprijateljska i tuđa egu, nego se »prisno veže s njim, izvorno se čak i ne razlikuje od njega«.

Ta se zbiljnost prvi (i posljednji?) put doživljava u libidnom odnosu djeteta prema majci — odnosu koji je u početku unutar »pre-ega« i tek se kasnije razdvaja od njega. A s tim razdvajanjem izvornog jedinstva, razvija se »poriv na ponovno uspostavljanje izvornog jedinstva«: »libidna struja između djeteta i majke«. Na tome prvobitnom stadiju odnosa između »pre-ega« i zbiljnosti, čini se da su narcistički i maternalni Eros jedno, a prvobitno iskustvo zbiljnosti je iskustvo libidnog jedinstva. Narcistička faza individualne predgenitalnosti »podsjeća« na maternalnu fazu povijesti ljudske rase. Obje sačinjavaju zbiljnost na koju ego odgovara stavom, ne obrane niti pokoravanja, nego integralne identifikacije s »okolinom«. Ali u svjetlu paternalnog načela zbiljnosti, »maternalna koncepcija« zbiljnosti, koja se ovdje pojavljuje, pretvara se odmah u nešto negativno, strašno. Poticaj da se ponovo uspostavi izgubljeno narcističko^maternalno jedinstvo tumači se kao »prijetnja«, naime kao opasnost od »maternalnog proždiranja« nadmoćne maternice.

Ratoborni otac se rasterećuje i ponovno se javlja kao spasilac koji, kažnjavajući rodoskrvnu želju, zaštićuje ego od njegova uništenja u majci. Ne postavlja se pitanje ne može li se narcističko-maternalni stav prema zbiljnosti »povratiti« u manje primordijalnim, manje proždrljivim oblicima pod vlašću zrelog ega i u razvijenoj civilizaciji. Umjesto toga, nužnost da se podjarmi taj stav jednom za uvijek prihvaća se kao gotova činjenica. Patrijarhalno načelo zbiljnosti vlada psihoanalitičkim tumačenjem. Tek s onu stranu tog načela zbiljnosti »maternalne« predodžbe superega prenose više obećanja nego tragove sjećanja — više predodžbe slobodne budućnosti nego mračne prošlosti. Međutim, čak ako se tragovi maternalne libidne ćudorednosti mogu pratiti u nagonskoj strukturi, i čak ako osjetilna racionalnost može učiniti da Eros bude slobodno sklon poretku, jedna najunutrašnjija prepreka čini se da prkosi svakom projektu nerepresivnog razvoja — naime, veza koja spaja Eros s nagonom smrti. Surova činjenica smrti poriče jednom za svagda zbiljnost nerepresivne egzistencije. Jer smrt je konačni negativitet vremena, a »radost želi vječnost«. Bezvremenost je ideal užitka. Vrijeme nema moći nad idom, izvornom oblasti načela užitka. Ali se ego, putem kojeg užitak jedino postaje realan, u svoj svojoj cjelini podređuje vremenu. Sama anticipacija neminovnog kraja, prisutna u svakom trenutku, uvodi element potiskivanja u sve libidne odnose i čini bolnim sam užitak. Ta prvobitna frustracija u nagonskoj strukturi čovjeka postaje neiscrpno vrelo svih ostalih frustracija — i njihove društvene efikasnosti. Čovjek uviđa da »to ionako ne može trajati«, da je svaki užitak kratak, da je svim konačnim stvarima čas njihova rođenja čas njihove smrti — da to drugačije ne može biti. On rezignira prije nego što ga društvo prisili da rezignaciju sprovodi metodički.

Tok vremena je najprirodniji saveznik društva u održavanju zakona i poretka, konformizma i ustanova koje prebacuju slobodu na vječitu utopiju; tok vremena pomaže ljudima da zaborave što je bilo i što može biti: čini da zaborave bolju prošlost i bolju budućnost. Ta sposobnost da se zaboravi — sama po sebi rezultat jednog dugog i užasnog odgajanja iskustvom — nuždan je zahtjev duševne i fizičke higijene bez koje bi civilizirani život bio nepodnošljiv; ali je ona i duševna sposobnost koja održava podjarmljenost i odricanje. Zaboraviti znači također i oprostiti ono što se ne bi opraštalo da pravda i sloboda prevlađuju. To opraštanje stvara uvjete koji reproduciraju nepravdu i porobljavanje: zaboraviti prošlu patnju znači oprostiti snagama koje su je uvjetovale — a da se pri tome ne pobijede te snage. Rane koje s vremenom zacijeljuju su i rane koje sadržavaju otrov. Obnova sjećanja na svoja prava — protiv tog predavanja vremenu — kao sredstvo oslobođenja, jedan je od najplemenitijih zadataka misli. U toj se funkciji sjećanje (Erinnerung) pojavljuje u zaključku Hegelove Fenomenologije duha; u toj funkciji se pojavljuje i u Freudovoj teoriji. 9 Kao i sposobnost zaborava, sposobnost pamćenja je proizvod civilizacije — možda njezino najstarije i najtemeljnije psihologijsko dostignuće. Nietzsche je vidio u vježbanju pamćenja početak civiliziranog ćudoređa — naročito u pamćenju obaveza, ugovora, dugova.

Taj kontekst otkriva jednostranost vježbanja pamćenja u civilizaciji: sposobnost je bila uglavnom usmjerena više na pamćenje dužnosti nego užitaka; pamćenje se vezivalo s rđavom savješću, krivicom i griiehom. U pamćenju se zadržavaju nesreća i strah od kazne, a ne sreća i obećanje slobode Bez izbavljanja potisnutog sadržaja pamćenja, bez izbavljanja njegove oslobodilačke snage, ne može se ni zamisliti nerepresivna civilizacija. Od mita ο Orfeju do Proustova romana, sreća i sloboda se vežu s idejom ο ponovnom osvajanju vremena: temps retrouve. Sjećanje spašava temps perdu, koje je bilo vrijeme zadovoljenja i ispunjenja. Eros, koji prodire u svijest, biva ganut sjećanjem; time on negoduje protiv poretka odricanja; on se služi sjećanjem u svojem naporu da pobijedi vrijeme u svijetu kojim vlada vrijeme. Ali ukoliko vrijeme zadržava svoju vlast nad Erosom, sreća je u biti stvar prošlosti. Užasna izreka koja tvrdi da su samo izgubljeni rajevi istinski rajevi osuđuje i u isto vrijeme izbavlja temps perdu. Izgubljeni rajevi su oni jedini istinski, ne zbog toga što, u retrospektivi, prošla radost izgleda ljepša nego što je zaista bila, nego zato što jedino sjećanje pruža radost bez strepnje da će ona proći i tako joj daje trajnost koja je inače nemoguća. Vrijeme gubi svoju moć kad sjećanje iskupi prošlost.